Novosti Hrvatska

Draga Unijo, čuvaj nas od nas samih

Ne znam je li netko od psihijatara i psihologa hrvatski referendum o priključenju Europskoj uniji već uzeo kao temu za doktorsku radnju, ali predmnijevam da hoće ter žudno iščekujem i istragu i rezultat.

Riječ je o dubokome i plodnome rudniku psihoanalize iz kojega se daju iščeprkati pravi dragulji nacionalne karakterologije: radi se o njivi koja krije klice za čitav leksikon najdubljih žudnji i najskrivenijih hrvatskih strahova. Na pitanje o EU-u, kao na čarobno zrcalo, svatko je ovdje projicirao svoje zapretene frustracije, bojazni i želje, tako da je rezultat ispao još i dobar koliko su oprečni, a opet bratski srodni, svi skriveni motivatori i blokatori bili.

Da je posrijedi nesvakidašnji događaj koji pegla uvriježenu matricu ideoloških i svjetonazorskih podjela, svjedočilo je već predreferendumsko grupiranje: prvi put od 1991. na istoj su se strani našli Kaptol i građanska ljevica, ratni profiteri i ratni veterani, HDZ i SDP, Željko Kerum i Viktor Žmegač, general Ante Gotovina i Vesna Pusić...

Jednako tako, prvi put od dvadesetih godina prošlog stoljeća – još tamo od Obznane i čuvenog karađorđevićevskog Zakona o zaštiti države − na istim su se polaznim točkama i s iste strane režima našli ljuti antikomunisti i njihovi arhetipski neprijatelji.

Podjela, međutim, uopće nije bila plošna niti pravocrtna: svaka nacionalna vrsta skrivala je brojne podvrste, a iz svakog su se ideološkog potoka granali rukavci što su nerijetko tekli uzvodnim smjerom od matice.

Sve se skupilo

Svjedočili smo tako bolnim urlicima Hrvata nacionalista kojima je EU naprosto jedna predimenzionirana Jugoslavija, puki surogat za još veću tamnicu naroda. Razumljivo je da nisu lako podnijeli da im se samo 20 godina od ostvarenja njihova erotskog sna surovo ukidaju sve usamljeničke sladostrasti. Imali smo, opet, jednako ljute nacionaliste koji su svim srcem bili za EU jer je ona za njih predstavljala moderno opredmećenje velikog njemačkog Reicha.

Referendum im je tek zgodno poslužio kao detonator za vremensko putovanje u doba NDH, koja se jednako glasno i jednako ponosno svojedobno proglašavala prirodnom i temeljnom sastavnicom “Nove Europe”, za koju je krvarila čak i pod Staljingradom.

Slojevita je i jednako proturječna bila i referendumska tipologija pobornika domovinske ljevice, te baštinika panslavenske političke ideje. Mogli smo vidjeti na djelu jugonostalgičare kojima je EU nastavak Jugoslavije drugim sredstvima (baš kao i nekim krugovima ustašonostalgičara), pa su idealizirane slike multikulturnog, kozmopolitskog, socijalno osjetljivog i tolerantnog svijeta iz svoje mašte i sjećanja jednostavno i bez suvišnih potpitanja kopirali na njezino platno.

Do izražaja su, međutim, došli i jugonostalgičari tipa B: oni kojima je glavni razlog za sumnju ležao u naravi društvenog uređenja i kojima najava hrvatskog ulaska u EU nije nimalo draga jer ih neprirodno, pa makar to bilo i privremeno, razdvaja od srpske, bosanske i ostale slavenske subraće. Imali smo priliku čuti i profesionalne antikapitaliste, socijaliste i anarhiste kojima je Europska unija oličenje najdublje korporacijske samovolje, poligon za divljanje multinacionalki, gomilanje ekstra profita na račun sirotinje i talionica radničkih prava.

S druge strane, svjedočili smo jednako postojanim antikapitalistima i neokomunistima kojima je ideja Europe bez granica draga primarno zbog lakšega ujedinjenja proletarijata i širenja područja klasne borbe. Ovoj je kategoriji sve nacionalno po definiciji neprijateljsko prema klasnome, pa im je i svaki internacionalizam, pa makar bio i recesijsko-kapitalistički, dugoročno dobrodošao.

Ante Strikanov

Oni koji se poslovično plaše nepoznatog najčešće su se držali “argumenta” kako nam nitko nije ni približno objasnio što nas u toj Europi zapravo čeka. Ako nakon 12 godina intenzivnih pregovora i pripreme za EU ne znamo ni približno što od nje možemo očekivati, koliko tek ne znamo što nas čeka ostanemo li izvan europskih granica, što je solucija za koju bjelodano nemamo nikakav politički plan?

“Europa će nam pokrasti sve što imamo!” – vikali su obično oni najsiromašniji, a protiv dolaska stranaca najdosljednije istupali oni koji imaju najveće koristi od ugostiteljstva i turizma, likovi poput Ante Strikanova iz genijalne TV serije “Loza”.

U toj i takvoj podjeli uloga posve je logično da su najgorljiviji zagovornici članstva nerijetko bivali gastarbajteri, oni koji su toj Europi poklonili najvrjednije što su imali: zdravlje, mladost i godine teškog rada.

Referendum je tako svojom pozadinskom porukom ispao puno važniji od pukog statističkog rezultata: iskazao se kao zbir svih hrvatskih političkih, povijesnih, mentalitetnih i emocionalnih paradoksa. Takvima kakvi smo, EU će zbilja najbolje pomoći ako nastavi ono što nam je činila i dosad: čuvati nas povremeno od nas samih.

davor krile

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last