Novosti Hrvatska

Bauk, ministar koji pliva za trajektom

Ministar uprave Arsen Bauk u imovinskoj je kartici prijavio da je kao saborski zastupnik u posljednje četiri mandatne godine uštedio 740.000 kuna. Ostavio je na stranu gotovo stotinu tisuća eura, zgrnuo lijepu hrpicu para, a pritom, tvrdi, pristojno živio.

Kako, pitate se? Eh, ne znate vi te Bračane. Shvatit ćete njihovu asketsku disciplinu, njihovu strogost šparanja i tvrdi račun u svemu pođete li, na primjer, negdje na put s njima. Ako bi zastupnik Bauk išao u glavni grad na saborsku sjednicu, uvjeren sam da ne bi ni lipe potrošio. S njim bi se uvijek, da uštede na benzinu, vozio koji stranački drug i taj se ne bi upravo mogao načuditi njegovim navikama. “Arsene, oćemo li digod stat na kavu?” pitao bi ga ovaj, a Bauk bi mu odmahnuo. “Ma, koja kava, samo ti ruke drću od nje. Bolje da stanemo i marendamo ka ljudi.”

 

Ajmo čagod marendat

Ajde, nije ni marenda loša, pomislio bi kolega i sve gledao kada će skrenuti na koju benzinsku pumpu. Međutim, pumpe promiču, a Bauk se ne zaustavlja. Tek negdje, već u Gorskom kotaru, usporava on na nekakvom odmorištu bez igdje ičega. Samo dvije klupe, žuti kemijski zahod i drvored mladih jasenovih stabala učvršćenih pritkama. “Bome san lipo ogladni”, kaže veselo Bauk gaseći motor i podižući ručnu, a ovaj drugi zapanjeno gleda sad njega, sad šumsku pustoš oko njih i ništa ne konta. Bauk mu samo namigne. Ništa ne govori da ne pokvari iznenađenje.

Bez riječi im iz prtljažnika izvadi obilni provijant u najlonskoj vrećici, a zatim spretno otvori konzervu sardina, nareže pola štruce polubijelog i sve te darove Gospodnje servira na rasparanom papiru od škartoca na haubi. “Šta ovo ni bolje od oni sendviča na pumpi? Ko zna šta stavljaju u njih”, reče on toćajući komadić kruha u konzervu koju je u Postirima dobio po tvorničkoj cijeni i izmičući se da ne pokapa kravatu sjemenovim uljem. Kasnije se lijepo napiju bevande koju je Bauk prije putovanja natočio u malu bocu od Fante i Bog te veseli. Obojica siti i zadovoljni. Što im više treba.

Ako baš nisu u velikoj žurbi, Arsen Bauk će još samo odvojiti nekoliko minuta da pokupi plastičnu ambalažu koju su po odmorištu razbacali ekološki nesavjesni kamiondžije. “Pa da ovo ni grehota ovde ostavit”, objašnjava on zadovoljno trpajući u auto plastične boce ukupne vrijednosti sedam i pol kuna.

Tko štedi, vrijedi. Valja čuvati sitniš, milijuni se sami čuvaju, rekla bi stara narodna, a mi upravo ne možemo pokazati koliko je naše zadovoljstvo da je na visoko mjesto konačno došao jedan takav šparan čovjek. Bračanin kao iz viceva. Ministar koji pliva za trajektom. Koji na vratima ima dvije špijunke, jednu da vidi tko je, a drugu što mu nosi. Ministar koji će, ako mu netko iz mora spasi dijete koje se utapa, spasitelja prijekorno upitati: “A di mu je kapa?”

Ako su vas naljutile, a morale su vas koji put svakako naljutiti, galantne geste državnih službenika, njihova neumjesna rasipnost u otmjenim restoranima, korištenje službenih kartica u privatne svrhe i napuhani troškovi tisuća besmislenih budžetskih stavki, morate se radovati što se pojavio jedan ministar sa zmijom u džepu, koji je u stanju od plaće i dnevnica u četiri godine uštedjeti čitavih stotinu tisuća eura.

Gotovi su lijepi dani u Ministarstvu uprave. Ujutro na kolegiju popije se samo po jedna mala boca Studene, a ako tkogod neoprezno krene da će otvoriti drugu, ministar Bauk ga, kao ovlaš, tobože zabrinutim tonom, upita: “Da ti ne naškodi?” Ledena se tišina tada spusti na prostoriju, a prijestupnik se spetlja i mucajući objasni da nije mislio piti, nego, eto, nešto ga je zanimao navoj na čepu.

Dili sapun na komadiće

Otkad je došla nova vlast, ministar Bračanin ide po sobama, gasi svjetla, smanjuje temperaturu na klima-uređajima i nema toga koji se neće složiti s njegovim mjerama. Činovnici sjede u kaputima, pušu u šake i kažu da im je 18 stupnjeva sasvim ugodno.

Arsen Bauk im je prebrojio sapune u zahodu i dao tajnici da na četvero razreže stare dokumente da se ušpara na toaletnom papiru. I opet ne znaš što će ga raspizditi. Koji put se nelagodno lecne vidi li da tkogod oštri olovku. Šta je ima svaki čas oštriti, samo se bezveze troši.

Ako baš niste zaposlenik Ministarstva uprave, morate se radovati ovakvim pojavama. Bilo je vrijeme, znate i sami, da te rastrošne gadove netko nauči redu.

ante tomić

Naslovnica Hrvatska