Novosti Hrvatska

Jesmo li EUropejci ili ‘narodni izjadnici’?

Sve što znam o razlozima zašto ući ili ne ući u Europsku uniju naučio sam na – Facebooku. Za razliku od institucija,  jučerašnje i današnje vlade, stranačkih lidera i gomile birokrata iz našeg hipertrofiranog aparata koji su se ključnim pitanjem o budućnosti ili barem o smjeru kojim će se zaputiti Hrvatska počeli raspravu „pet do dvanaest“, na popularnoj društvenoj mreži, sučeljavanja stavova, polemike i – što je najvažnije – gomila konkretnih dokumenata, komentara i opservacija, prisutni su već mjesecima.

Tko god da je na Facebooku iz nekog drugog razloga osim bizarne „samopromocije“ u virtualnom svijetu, mogao je doznati na tisuće zanimljivih detalja vezanih uz baš svaku dvojbu o hrvatskom članstvu u Uniji, lako se dokopati sjajnih i „za“ i „protiv“ političkih i gospodarskih ogleda ozbiljnih europskih faca ili pak u nekoj od „interesnih grupa“ pronaći istomišljenike te s njima svakodnevno brusiti ili provjeravati čvrstoću svojih stavova. Gubi li se ili dobiva?

Facebook je naprosto obavio posao koji su odavno trebale odraditi hrvatske institucije: ponudio je platformu za dijalog, ponekad doduše i i te kako uvredljiv i žučan. Da se odmah na početku ovoga teksta razumijemo – ja sam za ulazak Hrvatske u Europsku uniju iako zbog toga, a čini mi se bogme i većina onih koji će zaokružiti referendumsko „da“, nisam baš nešto sretan a još manje uvjeren da će samo zbog toga uslijediti galopirajući oporavak Hrvatske. No, ima li Hrvatska ovakva kakva je i kakva će još dugo biti ikakvu drugu mogućnost?

Očito nema, pa je, duboko sam uvjeren, ulazak u Uniju puno manje zlo od ostanka izvan njezinih granica. Kao i velika većina građana Hrvatske poprilična sam truba za ekonomiju oko koje se, uglavnom, i vrti najveći broj nedoumica ili otvorenih sumnji svih euroskeptika. Ipak, iz moje laičke perspektive građanina poreznog obveznika, baš sve što nudi Europa čini mi se bolje od aktualnog domaćeg stanja koje je – nemojmo si lagati – naprosto logična posljedica politike i pretvorbene pljačke devedesetih te korupcije koja je obilježila dvijetisućite.

Euroskeptici će u hipu ustvrditi da u Uniju srljamo u trenucima njezine najveće krize jer su danas u gabuli ili na na putu prema dolje ne samo notorna Grčka već i Portugal, Cipar, Mađarska... Italiji i Španjolskoj je, pak, baš ovih dana ozbiljno ugrožen kreditni rejting. No pri svakom spomenu ugroženih članica eurozone zaboravlja se ili namjerno prešućuje da su sve u probleme ušle zbog vlastitih političkih i gospodarskih pogrešaka, korupcijskih afera, dubokog uvjerenja da su europski fondovi vječne muzare a krediti bez razvojnog pokrića nešto poput izvučenog lutrijskog zgoditka.

Nije sve med i mlijeko

Naravno, Europska unija nije asocijacija u kojoj su već samim članstvom zajamčeni med i mlijeko, nije prostor  apsolutne vladavine prava “per se” baš kao što ni efikasnog i nadasve pravednog sudstva, učinkovite administracije, poštenih političara i radničke sigurnosti, nema po “defaultu”. Riječju, EU je daleko od savršenstva, no u usporedbi s onim što je izvan njezinih, a posebice jugoistočnih granica, ona je još uvijek “dom kulture s vodoskokom i zlatnim ribicama”!

Čak kad se u njemu pojave i pirane. Mađarska se, recimo, opasno zaljuljala prema ekstremnijoj desnoj opciji, Sarkozy je skandalizirao mnoge svojom “vizijom” rješenja problema romskih useljenika, a o Italiji koja je s Berlusconijem na čelu puno prije kreditnog rejtinga srozala „nacionalni ugled“ i da se ne govori. No, za svaki od ovih slučajeva uslijedile su izravno ili posredno neke sankcije.

Nakon što su Mađari dobili po prstima zbog velikog zaokreta udesno, u Budimpešti su se prošlog tjedna dogodile demonstracije koje je organizirala desničarska stranka Jobik.

Pozvalo se na istupanje Mađarske iz Unije te napalo vladu koja pod svaku cijenu pokušava dobiti sredstava od EU-a i Međunarodnog monetarnog fonda ne bi li se izvukli iz finanijskih problema nakon velikog pada vrijednosti forinte i rasta kamata na državne obveznice.

“Ovoga tjedna EU je objavio rat Mađarskoj na jako grub i otvoren način”, urlao je pred okupljenim demonstrantima jedan od članova Jobika i Europskog parlamenta komentirajući činjenicu da će Mađari morati promijeniti politički kurs ako žele da Europska komisija odobri nastavak razgovora o financijskoj pomoći.

Na prosvjednom skupu čulo se još jednom da Mađarska od članstva u EU-u nije imala nikakve koristi te da bi joj bilo bolje bez nje kad bi krenula „svojim putem i sačuvala nacionalni suverenitet”.  

Svjetonazorsko pitanje

Ama baš iste teze o gubitku nacionalnog suvereniteta popuit eha čule su se i na zagrebačkom prosvjedu domaćih protivnika Unije. Naravno, onih „ideološki“ bliskih mađarskom Jobiku. Nisu, naravno, jedini jer jednak otpor ulaska u EU – doduše uz posve druga obrazloženja - daju i, doduše marginalne, grupe „antiglobalista“ i zagovaratelja „izravne demokracije“ koji su smješteni na suprotnom „ideološkom“ polu.  

Hoće li njihovi skupovi bitnije utjecati na referendumski rezultat? Sumnjam.  
Baš kao i silna televizijska obraćanja uglavnom nemuštim  „spotovima“ predsjednika države Ive Josipovića, premijera Zorana Milanovića, Vesne Pusić, Nevena Mimice... teško da će promijeniti raspoloženje birača koji su, baš kao i ja, svoju odluku “za“ i „protiv“ Europske unije donijeli godinama ranije.

Prvenstveno kao civilizacijsko i svjetonazorsko pitanje, a tek onda kao posljedicu suštinske nemogućnosti „izbora“ već samo spekulacije o manjem zlu. Makar i pod cijenu da mi (nam) Sučić i njegovi grlati jurišnici nalijepe etiketu izdajica!
Zlatko Gall
foto: Dragan Matić / Cropix
Naslovnica Hrvatska