Novosti Hrvatska

Pastir koji je ponizio milijune

Većina ordena jednostavno se prihefta na rever zaslužnika. Ima, međutim, i onih što vise s velike lente. Ako zaslužni dobitnik visokoga priznanja nije baš patuljastog rasta i ako liferant odličja nema stas košarkaškog centra, ceremonijal dodjele u pravilu uključuje malo gimnastike. Od onoga tko časti lentom i plehom očekuje se da rukama natkrili časnog pomazanika, od onoga, pak, tko orden prima, očekuje se da prigne glavu i olakša posao svome domaćinu. Ovih dana biskup Franjo Komarica prignuo je glavu pred Miloradom Dodikom. Taj kadar jednako je strašan kao i nebrojeni snimci kojima su dokumentirani zločini počinjeni na tlu Bosne i Hercegovine. Kada jednom netko bude priređivao veliku monografiju o ratu koji je raskolio tu zemlju, može je komotno zaključiti fotografijom prelata koji se naklonio šefu paradržave utemeljene na zvjerstvima.

Njome će se, naime, svim žrtvama uputiti nedvosmislena poruka kako se nikakvoj pravdi, ma koliko zakašnjela ona bila, ne smiju nadati.
Unesrećiti i poniziti milijune, zahtjevna je zadaća. Iziskuje ona i ozbiljne pare, i velike ljudske resurse, i puno vremena. Pa ipak, koji put se do istoga cilja može doći uz kudikamo manje napora. Slučaj biskupa Komarice svjedoči kako je, eto, dovoljno blago svinuti dva vratna pršljena da bi se u nepreglednome mnoštvu ljudi razgorio jad.

Nepodnošljive lakoće unesrećivanja bio je duboko svjestan banjolučki muftija Edhem efendija Čamdžić. Kad je zaprimio poziv na dodjelu platnene omče s nacional-bižuterijom, pompozno nazvane Ordenom časti, uzvratio je pismom u kojemu stoji kako “ne može primiti nikakav orden od predsjednika Republike Srpske dok njegove džematlije, muslimani Bošnjaci, u ovom entitetu nemaju ona prava koja zaslužuju po svim zakonima, Božjim i ljudskim, a to su jednakopravnost u raspodjeli radnih mjesta u državnim institucijama, slobodu od straha u kući i džamiji te potrebne uvjete za povratak i ostanak u svojim domovima, na svojim imanjima i svojim školama”.

Čovjek vjere

Mogao je muftija svoju nevoljkost da se prigne pred Dodikom izraziti neuporedivo oštrije i nitko pametan – ma ni glup, samo da je častan! - ne bi mu mogao na tome prigovoriti.

Mogao se prisjetiti džamija razmrvljenih u prah, muškaraca i žena ubijenih, silovanih, pretučenih... Mogao je pribilježiti podatak kako se u takozvanu Republiku Srpsku vratilo tek pet posto od predratnoga broja Bošnjaka i Hrvata. Mogao je, poslije svega, pljunuti u lice cijelome gradu, jednako zločincima i nezainteresiranim svjedocima njihova orgijanja. Mogao je, ali nije.
Kao čovjek vjere nije si dopustio luksuz dolijevanja ulja na oganj, nego je dostojanstveno  kazao kako ne pristaje sudjelovati u farsi.

Sramoćenje klera

U ceremonijalu kojim se nazdravljalo de jure entitetu, a de facto zločinu, Franjo Komarica zdušno je pristao zaigrati ulogu koju mu je napisao Dodik.
Valja vjerovati da tu odluku biskup nije donio na prečac. Njoj je zacijelo prethodilo dugo razmišljanje, pedantno vaganje svih prednosti i slabosti toga izbora. Nakon što je ispod svega podvukao crtu, pastir je iskristalizirao razloge, svojoj odluci dao smisao.

Nevolja je u tome što će ti razlozi i taj smisao dovijeka ostati nedokučivi i njegovoj pastvi, i njegovim inovjernim zemljacima, i nama, njegovim sunarodnjacima iz susjedstva.

Ma koliko se upirao objasniti nam, ma koliko ponavljao fraze o potrebi praštanja i pomirenja, ostat ćemo jednako gluhi i glupi za sve što ima reći. Kao što je civiliziranoj osobi nespoznatljiv poriv koji čovjeka pretvara u zvijer, tako će mu dovijeka ostati misterij kako se može zapljeskati zločinu.

Strašnija od Komaričine geste možda je tek mlaka reakcija naše javnosti na banjolučku sramotu. Danima se po hrvatskim medijima rasteže slučaj “Barišić protiv Grubišića” i minuciozno odmjerava šteta koju je pretrpio ugled Katoličke crkve disciplinskim progonom neposlušna pastira. Taj je incident, međutim, luk i voda u usporedbi s blamažom koju je Crkvi priredio Komarica.

No banjolučko sramoćenje klera, vjerničkoga puka i zdrave pameti jedva da je i zabilježeno, a kamoli podvrgnuto temeljitoj analizi. Kao da je biskup, umjesto ordena zločinačke tvorevine, dobio spomen-značku društva esperantista.
Kad god se pobožan čovjek suoči sa zlom, njegova se vjera nađe na kušnji. Zlo ima puno lica, a jedno od njih ovih nam je dana otkrio banjolučki biskup. Pastir čije je poslanje vjeru širiti, dao je, makar i nehotice, značajan doprinos njezinu iščezavanju. 

 

ivica ivanišević
foto: Goran Mehkek / Cropix
Naslovnica Hrvatska
Page 2 of 4First1[2]34Last