Novosti Hrvatska

Dragi Ivo, sve se vraća, al’ ne plaća

Jesmo li u totalnoj banani s novom recesijom pred vratima, hoće li i koliko porasti PDV, prijete li nova otpuštanja i pozamašni porezi na (svaku) imovinu... Sve su to teme kojima je medijski primat opet ukrao HDZ.

Predstojeći unutarstranački izbori i frakcijski rat koji se rasplamsava, skandalozna retorika s nedavnoga splitskog obilježavanja obljetnice osnutka stranke te sijaset događanja sa Sanaderom i “njegovima” kao protagonistima, obilježili su još jedan tjedan (i pol) za nama.

Sva ta događanja naizgled nemaju veze jedno s drugim. I doista, formalno, još jedni stranački izbori i nešto povišeniji tonovi koji – posebice nakon izborne katastrofe - obično prate slična unutarpartijska nadmetanja različitih struja, lokalno obilježavanje datuma utemeljenja ogranka stranke te posjet sveopćeg “bivšeg” Ive Sanadera roditeljskom domu, ne bi baš trebali imati neke bliske veze i biti išta više od nepovezanih marginalnih epizoda.

Krivo. U konkretnom slučaju ne samo da je riječ o novim prilozima za fotorobot HDZ-a koji je, vele analitičari, ponovno na prekretnici koja odlučuje hoće li konačno postati suvremena demokratska stranka, već i o slici hrvatske stvarnosti na samom početku 2012.

Beskrajni dani

Naravno, “svi mi” nismo ni Mirko Norac ni HDZ, no recentnija događanja vezana uz spomenutu stranku i njezine bivše/sadašnje čelnike svakako poručuju da se mnogo toga u Hrvatskoj i nije baš promijenilo u drugom desetljeću dvijetisućitih. Štoviše, kao da smo – poput filmskog meteorologa Phila Connorsa u sjajnom Ramisovu filmu “Beskrajan dan” – trajno zaglavili u goroj prošlosti cijelu jednu vječnost.

Zarobljeni u “beskrajnom danu” s kraja devedesetih s HDZ-om koji vlastitu nesposobnost i dalje maskira ideološkim objedama suparnika, prizivanjem “aveti crvene prošlosti”, judoškudaša i stoke sitnog zuba, primitivnom bukačkom retorikom i frakcijskim borbama za okrajke Tuđmanove svemoći.

Negdje u “zamrznutom vremenu” poraća u kojem su – baš kao poslije svake nevere i garbinade - talog i nečist isplivali na površinu, a čak i osvjedočeni kriminalci svih boja i vrsta postali “stupovi društva” i perjanici “nove elite”. Što će i kako unutar vlastite stranke “kadrovirati” HDZ, njihovo je legitimno pravo, baš kao i izbor komunikacijskog koda kojeg biraju za svoje (hmmmm...) novo doba.

No kad na slavljeničkoj fešti u Splitu lokalna stranačka uzdanica opali rafal apsolutnih bedastoća – poput one da će zahvaljujući HDZ-u “i kad ne bude Hrvata biti Hrvatske” - te besmislenih fraza i otvorenih uvreda na račun vazda krivih medija i, dakako, partizana, u trenu se oćutite zarobljeni u zamrznutom vremenu šugavih devedesetih shvaćajući kako je bilo nesretnom meteorologu Philu kad bi na početku svakog “beskrajnog dana” začuo prve taktove “I Got You Babe”.

Duh devedesetih vratila je bulumenta negdašnjih HDZ-ovih prvotimaca koji se nakon remetinečke epizode vrzmaju po sudovima, odvjetničkim uredima, DORH-ovim kancelarijama i – javnim mjestima. Noseći ponosno svoja ukradena Brioni odijela, vozeći automobile registrirane na bližu i daljnju rodbinu i pozirajući pred viletinama kupljenim od punčeve ušteđevine...

Baš kao što su to činili i neki drugi kriminalci iz devedesetih, cerekom poručujući sitneži koju su opljačkali i prevarili, “jebite se i – što nam ‘ko može!”. Pravda je spora, ali dostižna, vele profesionalni optimisti i pokoji preostali naivac. Kao da je to neka utjeha sirotanima koji ovih dana – dok čitaju o stotinama tisuća dolara koje je, ni sam Bog ne zna odakle i s kojih to računa, “snalažljivi” dr. Ivo iskeširao na kćerkinu glumačku zajebanciju po New Yorku i Los Angelesu - opet idu u crveno ne bi li svojim potomcima osigurali još jedan semestar studija?

U zemlji u kojoj dojučerašnji pritvorenici, dok čekaju početak suđenja i pravomoćne presude, imaju tretman “selebritija”, a osuđeni ratni zločinci status nacionalnih ikona, eto nas opet u onom istom talogu devedesetih iz kojeg su onomad ravno na naslovne stranice šarenih revija i na visoke pozicije stranačkih lista ispuzali domoljubni tajkuni, hohštapleri, sjecikese te ratni i poratni zločinci.

Bez HEP-a - nahepali

Nešto se ipak promijenilo u odnosu na devedesete: rođena je sumnja da su prošla vremena ipak - svršena vremena. Jer dok su prošlog splitskog vikenda “viđeni” HDZ-ovci na svom slavljeničkom skupu hinili unutarstranačko bratstvo & jedinstvo, udarnički kopali po vlastitoj “goroj prošlosti” - hvaleći se usput iščeprkanim reliktima primitivizma, povijesnih pseudoistina i bedastoća - teško da im je, onako istinski, u to povjerovalo čak i vlastito članstvo. Zacijelo i samo umorno od “beskrajnog dana”, istih faca i šupljih fraza koje, eto, djeluju nekako još ispraznije uz praznu stranačku kasu i bez ikakve mogućnosti za grebanje u državnim firmama.

Sigurno nisam jedini koji je uvjeren da su bez državnih jasala, HAC-a, Croatia osiguranja, ministarstava, županijskih ureda, fantomskih instituta i, dakako, HEP-a... u HDZ-u – nahepali.

I jeftini spin Sanaderove splitske epizode kojeg je vjerojatno domislio “najbolji prijatelj”, također je izdušio prije negoli se do kraja i napuhao. Trebao je zacijelo dragog Ivu prikazati kao nesalomljivog fajtera i moralnu vertikalu kojoj, eto, unatoč silnim objedama i podignutim optužnicama, još uvijek vjeruju sugrađani i mnogi “dragi prijatelji”.

Za reći pravo, osim pisca koji je “premijerno” u ex-premijerovo društvo dospio kao kolateralna žrtva svoje profesionalne (novinarske) gorljivosti i želje za intervjuom te pokojeg usputnog epizodista, friško ukazanje Sanadera u Splitu prošlo je s nula bodova.

Bez ritualne kave u “Semaforu”, bez povorke podobnih & potrebitih, dežurnih guzouvlakača i stranačkih grebatora, rukovanja i rukoljuba, povratnički posjet Sanadera Splitu bio je mnogo više “pušiona” i bolni podsjetnik kako je to “imati moć pa ju ne imati” negoli neka uspjela statusna rekonkvista u režiji “najboljeg prijatelja”. Bez obzira što je imovina gospodina punca dragome zetu još na raspolaganju.

zlatko gall

Naslovnica Hrvatska