Novosti Hrvatska

Znamo da imamo rak, izliječite nas

Jedan od smješnijih političkih nastupa u posljednje vrijeme bio je na prvom zasjedanju novog saziva Sabora, kad je za govornicu, u ime Kluba zastupnika Hrvatske demokratske zajednice, izašao Ivan Šuker i uhvatio rešetati novu vlast zahtijevajući da mu se smjesta, bez odvlačenja, ovdje i sada, pred Bogom i narodom, nedvosmisleno odgovori hoće li se povećavati stopa PDV-a. Bio je to nadahnut, plamen, nesmiljen, pravednički govor.

Ivan Šuker nastupio je tako smiono i samouvjereno, da bi neupućen slušatelj pomislio da je riječ o sposobnom i učenom financijskom stručnjaku, koji je za sobom ostavio uredne račune i krcatu državnu blagajnu i sad mu se duša razdire da će nekakve šeprtlje, nitkovi i lupeži uništiti njegovo prekrasno djelo.

Upućen je slušatelj, međutim, na ovo gorljivo blebetanje mogao samo zapanjeno podići obrve jer je Ivan Šuker bio ministar financija u Vladi koja je po generalnom sudu bila najgora u povijesti naše mlade države.

Šuker? Kosor?

Ivan Šuker, dapače, bio je još i malo gori od te Vlade. On čak ni mizerne kriterije Jadranke Kosor nije zadovoljio, pa ga je ona prije isteka mandata smijenila. Da sam se ja nekakvim čudesnim slučajem našao na mjestu predsjedavajućeg na saborskoj sjednici na kojoj se dogodio ovaj neprimjereni istup, uključio bih mikrofon, nakašljao se i ovako rekao: “Molim cijenjenog zastupnika Ivana Šukera da se vrati u rupu iz koje je ispuzao.”

Jer, oprostit ćete, visina stope poreza na dodanu vrijednost zaista je važno pitanje, ali nije svejedno tko ga postavlja, kao što nije svejedno ni ime i prezime onoga koji tu stopu određuje.

Politički ugled i vjerodostojnost osobe su presudni. “Da je Jadranka Kosor podigla PDV na 25 posto, mi bismo joj oči iskopali”, kazao je prije nekoliko dana Damir Kajin i to je nesumnjivo istinito, no kao argument protiv povećanja stope, ako mene pitate, ne vrijedi mnogo i ja se na njega ne bih obazirao jer su i okolnosti i ljudi bitno izmijenjeni.

Kad je Jadranka Kosor prije dvije godine uvela takozvani krizni porez, koji je uskoro kolokvijalno nazvan turskim feudalnim imenom harač, s razlogom smo bili kivni zato što nitko od nas nije vidio nikakav zdravi smisao u tome odricanju.

Dvojili smo, i na kraju se pokazalo istinitim, da novac koji su nam dodatno oduzeli neće stvarno pomoći nikome, da ta vrijednost neće stvoriti nikakvu novu vrijednost, nego će biti uludo utrošena, bačena u bezdan, u mračno ždrijelo nezasitnog čudovišta hadezeovske administracije.

Bjesnili smo jer nam je kratkovidna kokoš na čelu države uzela od plaće ne da pomogne industriji, izvozu, malim obrtnicima, velikim investicijama, nečemu već od čega bi naposljetku svi imali koristi, nego tek da bi nakratko produljila život jednoj nemogućoj parazitskoj strukturi.

Toj i takvoj Jadranki Kosor s pravom bi svatko kopao oči da je pokušala stopu PDV-a podići na 25 posto, ali danas, na početku 2012. prilike su, rekao bih, totalno drugačije.

Izabrali smo vlast od koje očekujemo da stvari korjenito promijeni, a nitko nema iluzija da će to biti lako, brzo i bez žrtava. Nismo djeca, znamo da je usrano i još će dugo tako ostati.

Treba li Vladi nužno svježi novac, a njega nema bez novog poreznog opterećenja, dođe li netko s jasnom vizijom i uvjerljivo objasni kako će kratkoročni dodatni trošak dugoročno donijeti dobit, podići privredni sustav koji se srušio i početi zarađivati, prilično sam siguran da će građani imati razumijevanja za to.

Izgubljene godine

Stisnutih zuba pristat će i na novu stopu PDV-a. Vlast samo treba prestati bojažljivo šaputati treba li narodu kazati da imamo rak. Narod zna da imamo rak, traži nekoga da se odvažno suoči s njim i spreman je da to neće biti bezbolno.

Potrebno je, mislim, samo otpočetka stvari čisto postaviti i ne izmotavati se i ne povlačiti, kao što neki ministri posljednjih dana čine, jer to djeluje kukavički i neiskreno i urušava im vjerodostojnost.

To neugodno podsjeća na Račanovo vrijeme, kada se premijer, pokoj mu duši, stalno nešto ispričavao i skanjivao pred prostacima i galamdžijama.

Četiri preduge godine esdepeovskoj su Vladi tada prošle u besmislenom ispričavanju ljudima poput Ivana Šukera, ljudima koji nikakvu ispriku doista ne zaslužuju, nego bi im, da imaju imalo pristojnosti i pameti, bilo bolje da se pokriju ušima i šute. Novoj vlasti treba jasno reći, odjebite to i počnite raditi svoj posao.

ante tomić
Naslovnica Hrvatska