Novosti Hrvatska

Boss iz Chicaga u Hrvatskoj obitava

Zahvaljujući najrevolucionarnijem filmskom otkrivenju nakon izuma braće Lumier – svetoj riječi torrent – od nove me godine veliki američki režiser Gus Van Sant svaku večer časti s par epizoda svoje genijalne serije “Boss”. Riječ je o chicagškoj političkoj kronici s beskrupuloznim gradonačelnikom u glavnoj ulozi naspram kojega vam Kerum, Bandić i drugi postaju naglo simpatični, kao benigni kućni ljubimci.

Da ne bi bilo zabune, mjesto radnje je današnji Chicago, a ne onaj opjevani iz tridesetih godina prošloga stoljeća, kad su mu ulice ukrašavali mafijaški šeširi i parabellumi. U aktualnosti i jest snaga ovoga djela: “Boss” modernu, pseudodemokratsku, političku formu kakva je danas zastupljena u čitavoj zapadnoj civilizaciji cinično razotkriva kao bezdušno carstvo spina i velebni imperij laži, korupcije, nasilja, spletki i lopovluka.

Smještena u žanrovski međuprostor između baltimorske “Žice” i Scorseseovih “Bandi New Yorka”, ona naličje današnje globalizirane upravljačke strukture razotkriva kao zločin u sjajnom celofanu, i to bez standardne ljevičarske patetike i idealističkih klišeja.

Glavni lik je Tom Kane, moderni kralj Lear, kojemu se političko carstvo počne raspadati već u prvoj epizodi.

Nakon što to daje naslutiti glas Roberta Planta kroz uvodni song “Satan, Your Kingdom Must Come Down”, gradonačelnik Kane doznaje da je obolio od progresivne bolesti mozga nalik Parkinsonovoj i da mu slijedi postupan pad mentalnih funkcija i neizbježna smrt u roku od samo par godina.

Ispostavlja se, međutim, da je politička funkcija i moć koju utjelovljuje puno važnija od samog života. Kaneova borba za opstanak, paranoidna fokusiranost na potencijalne izdajnike, beskrupuloznost, nasilnost, medijske manipulacije, naručeni zločini, žrtvovanje familije – sve je u funkciji jednoga jedinog cilja: da se ni pod koju cijenu ne prizna vlastita ranjivost.

Poražene snage

Serija “Boss” nam zapravo plastično razotkriva kako micanje samo jedne jedine moćne figure u političkom spektru za sobom povlači galaktičke promjene i strukturna preslagivanja u podzemnoj mreži interesa, kontrole i financijske moći.

U našem političkom svemiru smo, nasreću, rotaciju političkih vrhova bezbolno preživjeli, ali smo zato sad svjedocima jedne posve hrvatske tendencije: da se, obnovom starih priča o tobožnjemu revanšizmu, zacementira jedna cijela interesno - politička armija na državnome proračunu, sa svim svojim dugogodišnjim materijalnim i drugim statusnim privilegijama.

Mada su poraženi politički “bossovi” mirno otišli u anonimnost, vojska njihovih izvršitelja iznova ne želi priznati vlastitu političku ranjivost.

Usprkos gospodarskom kolapsu i moru nezaposlenih, usprkos beznađu i pustoši koja se razotkriva u svim aspektima njihova dojučerašnjeg upravljanja, svaki nagovještaj promjene – za koju su se hrvatski građani izjasnili više nego uvjerljivom većinom – ovdje se, u skladu s tradicijom, dočekuje kapilarnom preventivnom galamom “poraženih snaga”.

U tu svrhu angažirani su svi koji mogu biti od pomoći, počevši od tradicionalno prijateljskih crkvenih struktura. Nisu isključeni ni režirani mobilizacijski incidenti s rušenjem partizanskih spomenika, kakav je bio nedavni u Tribunju gdje je, pod okriljem noći, bista poznatog generala JNA mučki bačena u more.
Cilj ovih postupaka je jasan: spriječiti svaku konkretnu političku akciju nove Vlade.

Ne uvodite porez na imovinu! – vrište autori prazne državne blagajne. Ne podižite PDV! – klikću heroji pustošenja državnoga proračuna. Ne objavljujte registar branitelja! – prijete borci s minhenske fronte i lažni invalidi.

Đelo, odaberi

Ne otpuštajte horde bespotrebnih državnih činovnika! – vape oni što su burze rada napunili s 310 tisuća radnika proizvodnog sektora. Vrhunac kakav ne bi režirali Šijan, Kusturica i Gus Van Sant zajedno predstavlja zahtjev političkih parazita iz Instituta za hrvatski jezik da nova vlast ne smije promijeniti čak ni imena ministarstava, uključujući i staru hrvatsku riječ “šport” što su je svakodnevno rabili vrijedni austrougarski podguzi u vrijeme cara Franje Josipa.

Ovi ljudi su u svom neznanju zapravo jako sretni. Toliko su konzervirani u svojoj nepatvorenoj sebičnosti da ništa pod milim Bogom oko sebe niti vide niti razumiju.

Gospodine Đelo Hadžiselimoviću, kupite za HRT što prije Van Santova “Bossa”. Vrijeme je da hrvatska nejač konačno nauči što je to moderna politika.

davor krile
foto: afp

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last