Moj drug Srđan Dragojević snimio je film koji je skršio blagajne kinematografa i još jednom uspješno demantirao da je ova vrsta zabave mrtva. “Paradu” je u Srbiji gledalo više od tri stotine tisuća ljudi, a ni rezultati u ostatku regije nisu mnogo slabiji.
Ta činjenica jednog je kritičara, frustriranog tradicionalno bijednim odjekom našeg filmskog stvaralaštva, potaknula da uputi hrvatske autore da se u izboru tema povedu za Dragojevićevim primjerom, ali njegov je dobronamjerni savjet, nažalost, bezvrijedan i glup. Umjetnika uistinu ne čini izbor teme.
Više je to nekako stvar srca, želje da čitavom svijetu ispričaš svoju priču i vještine da sve uvjeriš da je posrijedi zapravo njihova priča.
Ta činjenica jednog je kritičara, frustriranog tradicionalno bijednim odjekom našeg filmskog stvaralaštva, potaknula da uputi hrvatske autore da se u izboru tema povedu za Dragojevićevim primjerom, ali njegov je dobronamjerni savjet, nažalost, bezvrijedan i glup. Umjetnika uistinu ne čini izbor teme.
Više je to nekako stvar srca, želje da čitavom svijetu ispričaš svoju priču i vještine da sve uvjeriš da je posrijedi zapravo njihova priča.
