Novosti Hrvatska

Most velikih meštara iluzije i lopovluka

Otišao naš političar, recimo da se zove Ivo, prije par godina svome grčkom kolegi. “Kostas, vidim da dobro živiš: em vila, em bazen, em vikendica... Reci mi, života ti, kako si uspio na brzinu sve ovo steći?”

Kostas otpije gutljaj metakse, pa mu kaže: “Vidiš, Ivo, onaj most tamo prema Eubeji? Po projektu je širok 60 metara, ali mi smo ga napravili malo užim, 55, i od te ti je razlike sve ovo kod mene poteklo.” Dođe Grk u uzvratni posjet u Hrvatsku, a Ivo se kupa u triput većem luksuzu od njega. “Otkrij ti sad meni tajnu”, kaže Kostas, “kako si sve ovo zaradio u samo godinu-dvije dana?” “E, moj Kostas”, uzvraća mu domaćin dok sjede na terasi vikendice u Komarni, “vidiš li ti onaj naš most, pelješki se zove?” “Ne vidim”, kaže Kostas.

“Eeeee”, mudro će na to Ivo, mulački se smiješeći... Stari vic ovih dana dobiva novu pozlatu. Dok uz bolni cinizam, razornije od svakog istraživačkog novinarstva i pravosudne inspekcije, otkriva zašto su naši političari zadnjih desetljeća mostove i ceste voljeli puno više od tvornica, po treći se put s gradilišta nesretne ćuprije odvlači mehanizacija, sklapaju montažne barake i otresa hrđa s parkiranih bagera. Nakon što su ga godinama čuvali od medijskoga zaborava, ovaj farsičan amblem narodnoga prosperiteta i “jedinstva hrvatskoga korpusa” napuštaju i zadnji manekeni njegove navodne izgradnje.

Na tužnoj obali, koju je nova vlast napustila i predala bezvoljno, ostat će iznova samo Denis i njegov vjerni Garo, čuvari državnog pečata na velikome projektu od kojega su profitirali tek pomno odabrani. Da nepostojeći betonski nesretnik može zapjevati, himna bi mu jamačno bila ona stara Oliverova “Triput sam umra”.

Izdaja i lopovluk

Ja ga dugo častim jednim drugim, krajnje intimnim šlagerom, što ga je davno volio zapjevati mitski teatarski lik Radovan Treći. Zadnjih sam ga godina često recitirao članovima stožerne stranke, nakon što bi svaka rasprava o pelješkome mostu završila njihovim bezodvlačnim optužbama za izdaju: “Sagradite most bez kraja, most do moga zavičaja...” U iščekivanju streljačkoga plotuna, gospodi sam zapravo nudio projekt za još unosniju zaradu, ali nikad nisu imali dovoljno sluha. I etikete, i izdaju, pa i ordinarni lopovluk pod barjakom općega dobra ja bih tom časnom profiterskom društvu, vjerujte mi, lako oprostio.

Postoji, međutim, jedna stvar koju nikako ne mogu, a to je činjenica da su lažnom nadom, radi vlastita sebičnog probitka, zatrovali duše i opustošili živote mnogih priprostih i neukih, no u osnovi poštenih ljudi. Stanovnici mog rodnog poluotoka s iskrenim su zanosom i oduševljenjem zadnjih godina izlazili na njegove obale. Svaka rasprava o budućemu mostu odvijala se na Pelješcu u povišenom raspoloženju, a svaka kritička riječ poistovjećivala s vađenjem srca naživo. Markacije njegovih lukova i brojne otvarače nepostojećih radova slavilo se ondje s uzbuđenjem kojim su u Fellinijevu “Amarcordu” mještani Riminija dočekivali parobrod “Rex”.

Preko tog velebnog mosta u njihove je čamotne i teške živote trebao doći progres i budućnost njihove djece. Njegovim asfaltnim tracima u samotne je uvale i medovićevske pejzaže posute ljubičastim vrijesom trebao zauvijek doputovati Veliki Svijet i iznebuha izokrenuti perspektivu. Projicirale su se na njegove virtualne pilone mnoge skrivene, duboke i uzaludne želje. Naravno da su takva iščekivanja od samoga početka primarno plod samoobmane; ni profesionalni prevaranti ne mogu biti sami za sve krivi. Ali što je, uostalom, jedna lokalna politička opsjena i razočaranje istom spram one velike, u kojoj smo u ime demokracije i svete samostalnosti izgubili gotovo svaku prepoznatljivost i svaki suverenitet?

Tragovi u vremenu

Bez obzira na to hoće li pelješki most ikad u doglednoj budućnosti biti podignut, on je u svakome slučaju dobar glavni lik romana o naivnim malim ljudima u eri velikih trgovaca iluzijama. Andrić je svoju čuvenu sagu koncipirao na stvarnom višegradskom mostu i oko njega: neki novi nobelovci radnju će sutra graditi, sukladno dobu, oko virtualnoga pelješkoga mosta. O razlikama između ljudi i epoha − o načinima rada Mehmed-paše Sokolovića i modernih HDZ-ovih mostograditelja – zorno će svjedočiti tek opipljivost njihovih tragova u vremenu.

DAVOR KRILE
Naslovnica Hrvatska