Novosti Hrvatska

DESET GODINA OPTUŽBI I TRI GODINE SUĐENJA

Ključ za presudu je odluka suca Orieja: Je li ’Oluja’ planirana radi oslobođenja domovine ili zbog protjerivanja Srba?

DESET GODINA OPTUŽBI I TRI GODINE SUĐENJA
‘Ja nisam taj čovjek, kada govorite o osobi odgovornoj za zločine, to nisam ja! Ja sam nevin, nisam vodio privatni rat, nego rat u ime i za Republiku Hrvatsku i dokazat ću svoju nevinost pred sudom.’ Ovo je u prosincu 2005. preko odvjetnika Luke Mišetića iz Haaga poručio general Ante Gotovina. Istina, da se od lipnja 2001., kada je optužen, nije skrivao, možda bi Gotovina pred ICTY-jem (Međunarodnim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji) odavno dokazao nevinost. O tome sada možemo samo nagađati. Baš kao što se pune četiri i pol godine nagađalo gdje se zapravo skriva odbjegli general, tko ga financira, je li uopće bio na vrijeme obaviješten o zahtjevu Haaškog suda za obavijesnim razgovorom, stoji li iza bijega ‘neki viši ili već nečiji interes’, hoće li to i u kojoj mjeri naškoditi ranije zacrtanim euro-atlantskim ambicijama Hrvatske.

Odgovore na sva ta pitanja vjerojatno nećemo nikada saznati, kao što će bez definitivnog odgovora vjerojatno ostati i nagađanja zašto su baš Gotovina, Ivan Čermak i Mladen Markač jedini Hrvati iz RH kojima se u Haagu sudi za zločine počinjene u Domovinskom ratu. Zbog čega im prijeti kazna zatvora od pet do 30 godina.

Razumljivo, obavještajne igre i igrice (od samog bijega, preko pitanja ‘curenja transkripata’, pa do neodređenih zasluga za lociranje i uhićenje, koje su HDZ-ovci tada pripisali stranim obavještajnim službama, negirajući presudnu ulogu POA-e, očito u strahu da bi to moglo izazvati pad popularnosti u javnosti) od početka su pratile ovaj slučaj koji je, evo, potrajao dvostruko duže nego što je trajao sam rat.

Tuđmanova uloga

Ante Gotovina
Ovo je i slučaj na kojem se nedvojbeno dokazalo da Haaški sud nije samo svojevrsni deus ex machina, koji bezgrešno izriče pravdu onima koji su okrvavili ruke u ovdašnjim ratovima (uostalom, neki agresori su još na slobodi, zar ne?), nego je upravo slučaj Gotovina pokazao da je Haaški sud po mnogo čemu - politički sud, zbog čega su neki u pritvorenom Gotovini bili skloni vidjeti ‘zamjenskog Tuđmana’, dakle, žrtvu politike prvog predsjednika RH koju međunarodna zajednica nije mogla ili stigla drugačije primjereno kazniti. Ne zaboravimo, upravo je Tuđmanu glavni tužitelj posvetio glavnu, dakako, negativnu ulogu u uvodnim riječima na početku suđenja.

Bivša glavna tužiteljica Carla del Ponte svojedobno je izjavila kako bi i on bio među optuženima da nije umro. Uostalom, isto vrijedi i u slučaju bivšeg ministra obrane Gojka Šuška, generala Janka Bobetka i Zvonimira Červenka, koje se u haaškim optužnicama također spominjalo u kontekstu ‘udruženog zločinačkog pothvata’. Međutim, smrt je bila brža.

Zbog svega toga, slučaj Gotovina – poslije objedinjen u slučaj Gotovina, Čermak i Markač – pratili su od početka politički obračuni i tenzije, medijski spinovi, mistificiranje, pokušaji da se utrži koji politički poen na imenu generala koji je svojim ‘nestankom’ i uspješnim višegodišnjim skrivanjem u kolektivnoj memoriji dobio obrise nekovrsnog suvremenog junaka, nacionalnog mita o kakvima se nekad pjevalo u epskoj i guslarskoj poeziji, a danas se rade izložbe, priređuju koncerti, snimaju filmovi...

Za razliku od vremena guslarske junačke epike, rasprava o Gotovini iznjedrila je pitanja legitimnosti oslobodilačke akcije kao što je bila ‘Oluja’, zahvaljujući kojoj je konačno oslobođen dio Hrvatske okupiran od srpskih paravojnih snaga. Slučaj Gotovina otvorio je i pitanje s kojim se niti jedno društvo nije suočilo bez zamuckivanja: dakako, pitanje o ratnim zločinima.   

Tjeralica za Gotovinom objavljena je krajem srpnja 2001. godine. Gotovina, koji je u ‘Oluji’ zapovijedao hrvatskim snagama u tzv. južnom sektoru, optužen je 8. lipnja 2001., dok su generali Ivan Čermak, zapovjednik Zbornog mjesta Knin od 6. kolovoza 1995. te general Mladen Markač, koji je tijekom Oluje bio zapovjednik Specijalne policije MUP-a, optuženi u veljači 2004. Na teret im se stavljalo zločine protiv čovječnosti i kršenje ratnog prava i običaja tijekom i nakon Oluje protiv srpskih civila na širem području Knina, do studenoga 1995. godine.

Tužiteljstvo je u optužnom prijedlogu navelo ukupno 238 ubojstava. Prema optužnici, zločini su se dogodili u okviru ‘zajedničkoga zločinačkoga poduhvata’, što je kvalifikacija koja, onima koji u ovome sudskom procesu vide suđenje pokojnom Franji Tuđmanu i njegovoj politici prema Srbima, odnosno prema BiH, predstavlja ključni argument u prilog tezi da je Haaški sud u ovom slučaju - politički.

Generali Markač i Čermak predali su se 11. ožujka 2004., da bi u prosincu iste godine bili pušteni na privremenu slobodu, tj. da se brane sa slobode. Kao što je poznato, general Gotovina se skrivao do 7. prosinca 2005. godine, kada je uhićen na Kanarima, u Španjolskoj. Tri dana kasnije, izručen je Haagu.

Ustupak tužiteljstvu

Ivan Čermak
Nakon toga je – na zahtjev tužiteljstva - uslijedilo dopunjavanje i izmjene optužnice protiv Čermaka i Markača, a potom isto i u slučaju Gotovina. Iako je bilo planirano da se dva prvospomenuta generala očituju o točkama optužnice još u siječnju 2006., to se nije tada i dogodilo jer je u međuvremenu pokrenuto objedinjavanje postupaka u jedinstveni postupak, što je formalno i potvrđeno u listopadu 2006. godine.

Najavljen je početak suđenja za svibanj 2007. godine, s čime se odvjetnici obrane baš i nisu složili, smatrajući kako prvo treba završiti postupak objelodanjivanja svih dokaza. Odvjetnici su prigovorili i zbog toga što je u prvoj optužnici među žrtvama navedena i žena iz sela Uzdolje, koju su vlastitom istragom – pronašli kako najnormalnije živi u Beogradu!

Gotovinini branitelji su osporili nadležnost Haaga za vojno-redarstvenu akciju Oluja, odnosno istaknuli kako se ona ne može smatrati oružanim sukobom, citirajući u tu svrhu optužnicu protiv Slobodana Miloševića, u kojoj se navodi kako je ‘međunarodni oružani sukob u Hrvatskoj trajao samo od kolovoza 1991. do lipnja 1992.’

Svojedobno su Gotovinini odvjetnici ukazali i na propuste u prevoditeljskom dijelu posla Haaškog tribunala, kao na primjeru prevođenja na engleski naredbe ‘uredite zaklone’ u - ‘uredite zaklane’.

Ubojstva 37 Srba

‘Nije kriv’, izjasnili su se odvjetnici trojice generala, u ime svojih branjenika, na predraspravnom ročištu početkom prosinca 2006. o dopunjenim točkama optužnice koje im je na teret stavljala ubojstvo kao zločin protiv čovječnosti i nehumana djela kao kršenje ratnog prava i običaja.

Dakle, odbacili su optužbe koje su ih teretile za progon, ubojstva najmanje 37 Srba, deportacije, prisilno preseljenje, pljačku javne i privatne imovine, bezobzirno razaranje gradova, sela i naselja, nehumana djela i okrutne postupke, prema optužnicama učinjene u sklopu udruženoga zločinačkog pothvata hrvatskoga političkog i vojnog vodstva, na čelu s predsjednikom Tuđmanom, s ciljem prisilnog i trajnog uklanjanja srpskog stanovništva iz regije Krajina, kako su to formulirali u Haagu. Suđenje je, naposljetku, počelo 11. ožujka 2008.

Otada je pred sud, u 303 dana suđenja, izišao 81 svjedok na zahtjev tužiteljstva. Gotovinina obrana pozvala je 25, Čermakova 19, a Markačova 13 svjedoka. Gotovinu su naposljetku branili Luka Mišetić, Gregory Kehoe i Payam Akhavan, Čermaka Steven Kay i Gillian Higgins, a Markača Goran Mikuličić i Tomislav Kuzmanović.

Inače, da je tužiteljstvo ustrajalo na svojoj tezi o zločinačkom pothvatu u ožujku 2009. potvrdio je i tužitelj Stefan Waespy, koji je pred sudom izjavio kako je general Gotovina ignorirao i prešutno odobravao kaznena djela hrvatskih vojnika u Oluji.

‘Vojnici pod zapovjedništvom Gotovine bili su pušteni s uzice te im je bilo dopušteno da pljačkaju i ubijaju kako bi se ispunio cilj progona Srba iz Krajine’, zaključio je Waespy.

Kad je riječ o odgovornosti generala Čermaka, tadašnjeg zapovjednika Zbornog područja Knin, tužitelj Stephen Margetts je kazao kako je ‘lagao međunarodnim predstavnicima o broju ubijenih te činio sve da ne dođe do istraga zločina, poput onoga u zaseoku Grubori’.

Za Markača je tužiteljica Prashanti Mahindaratne ustvrdila kako je, među ostalim, osobno vodio specijalce koji su pljačkali, palili kuće te ubijali srpske civile na pravcima svog djelovanja prema Gračacu i Donjem Lapcu. Markača je teretila i za zataškavanje zločina u Gruborima.

Mladen Markač
Jedna od većih afera vezanih uz status hrvatskih optuženika u Haagu svakako se veže i uz famozne ‘topničke dnevnike’. Glavni haaški tužitelj Serge Brammertz, koji je na toj poziciji naslijedio Carlu del Ponte, inzistirao je na dostavljanju te dokumentacije. Marin Ivanović je zbog sumnje da je skrivao dokumente koje traži haaški tužitelj ispao iz Gotovinina odvjetničkog tima, ali topnički dnevnici – svejedno nisu pronađeni...

Neki kažu i zato što je nestanak tih dokumenata i dobar alibi za tužiteljstvo koje tako neće moći dokazati tezu o neselektivnom (ranije prekomjernom) granatiranju Knina, koje su, uvjereni su Mišetić i kolege, oborili i iskazi svjedoka obrane Geoffreyja Corna, američkog vojnog eksperta te Anthonyja Raya Jonesa, umirovljenog američkog generala, koji je svjedočio kako je ‘Gotovina učinio iznimno dobar posao, ali i da nije imao odgovornosti za pozadinsko vođenje operacije, tj. uspostavu reda i civilne vlasti, makar je iz operativnog dnevnika vidljivo da je poduzeo mjere za rješavanje disciplinskih problema’.

Mesićeva uloga

Gotovinin odvjetnik Payam Akhavan u završnoj riječi je kazao kako kriteriji po kojima se granatiranje Knina u kolovozu 1995. proglašavaju prekomjernim znače da bi i zapovjednici NATO-a u Afganistanu ‘trebali potpuno prestati koristiti topništvo’. U vezi granatiranja, ali i navodne pasivnosti Gotovine kad je riječ o naknadnim paležima, pljačkanjima i ubijanjima, Akhavan je kazao kako ‘tužitelj očito želi primijeniti najviše, idealne standarde, nemajući razumijevanja za realne uvjete, samo da bi Gotovina bio osuđen’.  
General Gotovina u Kninu sa zapovjednikom UNPROFOR-a
Mnoge potankosti vezane uz ovo suđenje, recimo one koje se tiču detalja iz kontakata Zagreba i Washingtona prije Oluje, ili pitanje uloge bivšeg predsjednika Stjepana Mesića u čitavoj priči oko suđenja generalima – ostat će vjerojatno nerazjašnjene.

No, ključno će biti hoće li tročlano sudsko vijeće, kojemu predsjeda nizozemski sudac Alphonso Orie, na koncu ocijeniti da je Tuđman s Olujom uistinu imao cilj protjerivanja Srba iz Hrvatske, s unaprijed isplaniranom pljačkom i paleži, kako bi se onemogućio njihov brzi povratak. O tome će ovisiti hoće li generali biti osuđeni, možda ne zbog ‘zločinačkog pothvata’ nego samo po zapovjednoj odgovornosti, ili možda čak i oslobođeni, jer je već četvrtog dana od Oluje odgovornost za red preuzela civilna vlast.

Inače, Tužiteljstvo je zatražilo za Gotovinu 27 godina, za Markača 23 te za Čermaka 17 godina zatvora.

Tvrdnje obrane

- Oluja je bila pravedna operacija sa ciljem reintegracije okupiranih dijelova zemlje u okviru međunarodno priznatih granica

- Svi generali su na osobne optužbe odgovorili s ‘nisam kriv’. Uz to su i odbacili optužbe o planiranju progona i ubojstava

- Američki generali i vojni stručnjaci kao svjedoci su uvjerljivo oborili optužbu o neselektivnom granatiranju Knina

- Tužitelj u slučaju pojedinačnih zločina inzistira na najvišim, idealnim standardima po kojima ni NATO ne bi mogao izvesti akcije u Afganistanu

- Sadržaj optužnice je bio upitan: jedna žena navedena kao žrtva zločina pronađena je živa i zdrava u Beogradu

- Prevoditelji su u optužnici riječi hrvatskih zapovjednika ‘uredite zaklone’ preveli kao
‘uredite zaklane’

Tvrdnje tužiteljstva

- Oluja je za cilj imala protjerivanje Srba preko unaprijed isplaniranih pljački, paleža i ubojstava

- Hrvatski politički i vojni vrh u kojem su bili i trojica optuženih generala, udružio se u zločinački pothvat

- Neselektivno (ranija kvalifikacija ‘prekomjerno’) granatiranje Knina ne može se potkrijepiti dokazom jer je hrvatska strana sakrila topničke dnevnike

- Gotovina je ‘ignorirao i prešutno odobravao zločine pustivši vojnike s uzice da
nekažnjeno pljačkaju i ubijaju’

- Čermak je ‘lagao međunarodnim predstavnicima o broju ubijenih i spriječavao istrage
o zločinima poput onoga u Gruborima’

- Markač je ‘osobno vodio specijalce koji su pljačkali, palili i ubijali, te je zataškavao
zločine’

Gotovinina sućut za Miloševića

Potpisivanje Ante Gotovine pod osmrtnicu Slobodanu Miloševiću, nakon smrti balkanskog krvnika u ožujku 2006., objavljeno u nekim beogradskim novinama, iznenadilo je ovdašnju javnost. Pogotovo zato što su supotpisnici bili i Vojislav Šešelj i Veselin Šljivančanin. Na to je, preko odvjetnika Mišetića, Gotovina poručio da je to učinio zato što je katolik, podsjećajući da u ‘Očenašu’ molimo da nam ‘Bog oprosti duge naše kako i mi opraštamo dužnicima našim’.

Gotovina je poručio kako se na isti način ponašao kao vojnik, u skladu s kršćanskim i humanim načelima prema neprijateljskim vojnicima i civilima, a oni koji i danas žele širiti mržnju i nehumanost isto su radili u ratu i on se danas zbog njih nalazi u ratu, poručio je preko Jutarnjeg lista u ožujku 2006. No, veliki broj onih koji se inače ponose svojim katoličanstvom kad se ono spominje u smislu isticanja identiteta i razlikovanja od ‘onih drugih’, nisu najbolje primili Gotovinin postupak. Milivoj Kurtov, osnivač Zaklade za Antu Gotovinu, tako je izjavio kako ‘ne vjeruje da je Gotovina tako nešto napravio’.

S obzirom na veliki broj onih koji su to smatrali falsifikatom, tj. potpisom na koji je Gotovina na neki način bio prisiljen staviti u povodu smrti čovjeka s kojim je bio prvi susjed u haaškom zatvoru, ponekad šetao i ručao, bit će zanimljivo čuti što će s vremenske distancije kazati sam Gotovina. 

Pismo Marinu

Iako se nije prečesto oglašavao iz haaškog pritvora, Gotovina je u siječnju 2006., dakle, nedugo nakon uhićenja, privukao pozornost javnosti, odgovorivši na dirljivo pismo tada 11-godišnjeg Splićanina Marina, učenika Osnovne škole ‘Gripe’. Dječak je, među ostalim, napisao Gotovini: ‘Volio bi kad bi vas mogao zamijeniti u Haagu, da za blagdane budete sa svojom obitelji. Volio bi da što prije izađete iz zatvora i budete slobodni’.

S hrvatskom je javnošću komunicirao, dakako, preko odvjetnika, a s novinarima čiji su mu se prilozi ili tekstovi učinili klevetničkima, preko sudskih tužbi. Posljednja poruka tiče se najavljenih braniteljskih prosvjeda 16. travnja, za koje je kazao kako nema potrebe, uvjeren da će tada već biti na putu kući.

HAAŠKE BROJKE

303 dana trajalo je suđenje

81 svjedoka izvelo je tužiteljstvo

57 svjedoka istupili su na strani obrane

Naslovnica Hrvatska