Novosti Hrvatska

VRHUNAC DRAME U HAAGU Dan je presudni, ali nije sudnji!

General Gotovina dok je bio glavni inspektor HV-a
Ove tri ratne scene osobni su doživljaji – one su mi prve asocijacije na imena Gotovina, Čermak, Markač. I bilo bi najljepše kad bi mogli ostati u tim uspomenama.

Ali ne! Došao Haag po svoje! U istu kašetu strpao tu trojicu ljudi, sudbina toliko različitih da se nikad nigdje ne bi ni sreli da nije bilo Domovinskog rata. Tri čovjeka, tri generala, tri vlati trave na oluji ‘visokih’ interesa. I sad te tri vlati vjetar mlati. Jesu li Ante, Ivan i Mladen, zapravo, usputne žrtve velike spletke? 
Međunarodni sud za ratne zločine osnovan je kako bi na naše prostore donio pravdu. Hrvatska je očekivala odlučne kazne za agresore. Ali, počele su stizati optužnice svim stranama. Tako je na red došla i Oluja. E, sad, koga optužiti?

Uzeli tamo popis najviših hrvatskih dužnosnika i krenuli: Tuđman? Umro! Červenko? Mrtav! Šušak? Preminuo! Bobetko? Otišao! Ništa, idemo dalje... Pri dnu stranice napokon naiđu na one kojima se može uručiti optužnica: Gotovina, Markač i Čermak.

Tako njih trojica trebaju odgovarati jer su hijerarhijski bili iznad drugih. A ispod onih umrlih. Netko je, tako se odlučilo, za Oluju morao odgovarati.

Ljudska strana

Gotovina, Markač i Čermak našli su se još jednom usred rata. Samo što je ovaj vođen ‘drugim sredstvima’. S njima se manipuliralo, mahalo na mitinzima, u njih su se političari zaklinjali, bili su taoci, preko njih se ucjenjivalo, s njima se trgovalo, njih se izdavalo. Sve su više u zaborav padale ratne scene. Od njih se očekivala nova žrtva. Jer život je išao dalje. Samo je Anti, Mladenu i Ivanu stao.
Njih trojica su to naposljetku i shvatila. Nije stoga ni čudno da se Gotovina izolirao među najbližu rodbinu i najbolje prijatelje. Niti bi Čermakova osama u uski obiteljski krug bilo koga trebala zanimati. Možda bi nas jedino morala zainteresirati Markačeva ocjena da je ostavljen od svih, a jedino se Crkva o njemu brinula.

Tako smo zapravo došli do presudnog dana. Koji nikako nije i sudnji dan. Kada sudac Orie izrekne presudu, trojicu generala ne bi trebale zanimati ocjene tipa ‘Haag nije ostvario ciljeve koji su mu bili zacrtani rezolucijom UN-a’. Ili ono da ‘pravda nije zadovoljena’. Bez obzira što to nisu floskule političara ili stavovi nekakve ekstremne desnice, već dokazanih boraca za ljudska prava. Naime, riječi su to šefice Helsinškog komiteta Srbije Sonje Biserko.
Dunja Gotovina i sin Ante
Trojicu generala, dakle, trebala bi zanimati vlastita sudbina. To je njihova presuda, njihov život. Dosta su već Domovini dali. Godinama na bojištima, mjesecima bez najmilijih, bezbroj opasnosti, stotine kritičnih trenutaka... Onda opet godinama iza rešetaka, Božići u samoći, čežnja za ženinim poljupcem, za dječjim smijehom. Prekinute karijere i napušteni planovi.

Časni generali, odgovorni ljudi kakvi već jesu, sasvim dobro znaju da će njihove presude imati znatan utjecaj na Hrvatsku. I ne žele od toga pobjeći. Ali baš zato zaslužuju da ih se ostavi na miru. Da im se ne nameću novi tereti na pleća! Dosta im je i osobne drame. I ova knjižica, uostalom, ima za cilj prikazati njihovu ljudsku stranu.
Poljubac Svetom Ocu Ivanu Pavlu II.
A što se tiče haaške presude, tu je sve čisto i bistro. Ako i bude negativna, bit će argument više tvrdnjama da je takva već godinama prije zamišljena. A da nije pravedna. Za to je dovoljno samo usporediti dvije TV scene: onu ulaska četničke jedinice u razoreni Vukovar, njihovu pjesmu o klanju i Šljivančaninovih deset godina zatvora te, s druge strane, sliku prolaska nasmijanih hrvatskih vojnika kninskim ulicama. Presudite i sami!

Damir Dukić

Slika prva:

Mrkla je noć na početku ratne 1993. godine. Cijeli dan proveli smo na prvoj crti. Tu i tamo eksplozija, odjekne poneki pucanj... Tako da živci ostanu napeti.
U stožeru tiho, možemo se sada opustiti. Oko 10 navečer stiže Gotovina. I on je čitav dan bio po bojištu. Vidjeli smo ga rano jutros kad je napuštao stožer. Ušao je u sobu zapovjednika zbornog područja. Nakon 15 minuta izlazi. Nikome od nas ništa ne govori. Na sebi ima debeli džemper, u ru­kama teški dugački snajper s noćnom optikom. Sjeda u auto i opet odlazi u noć. Svima je neugodno. Jesmo li možda trebali sa zapovjednikom natrag na bojište?

Slika druga:

Brk mu se nasmijao: – Vi bi htjeli prema Grahovu, ha? Ne može se, puno je još opasno - kaže  Čermak.
- Pa, znate, Split bruji o srpskom protunapadu prema Kninu. Kaštela su u šoku, izginuli su momci tek nekidan mobilizirani, pokupljeni nabrzinu od kuća. Priča se da su Srbi opet vratili Strmicu i da će ih se teško zaustaviti.
Brk mu se sad uozbiljio: - Gluposti. Borbi je bilo. I svaka je žrtva užasna tragedija. Ali da su nas odbacili... Ha, taj film se više neće gledati. Provjerite i sami, dat ću vam pratnju sve do – Drvara!

Slika treća:

Vidiš onu liticu? Tamo, skroz pri vrhu planine? E, onuda se ide, staza je uska, pa se dođe na položaje Markačevih. To ti je, brale, skroz ludo. Ti specijalci nisu normalni ljudi.
Ne znam tko može izdržat tako nešto. Tri zime i tri ljeta su na Velebitu.
Sjeti se, kad zapuše bura na minus deset, a ti se kući skupiš pod jorganom, oni su po cijele noći na čukama. Ili ljeti, kad su im jedino društvo poskoci. I oni bi voljeli među cure na plažu, zaroniti u more, hladiti se pivom...
A ovamo štede svaki gutljaj vode.
Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 5FirstPrevious[1]2345Last