Novosti Hrvatska

Povjesničar Kovačić: Laž je da je Tuđman rehabilitirao NDH

Tuđman je i sam uspostavu Nezavisne Države Hrvatske smatrao ‘hirom osovinskih sila’, zato je riječ o kontinuiranom ponavljanju stereotipa da je on rehabilitirao tu tvorevinu

S višim znanstvenim suradnikom na Hrvatskom institutu za povijest Davorom Kovačićem razgovaramo o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koja je proglašena na današnji dan prije 70 godina i koju će povijest najviše pamtiti po u njoj donesenim rasnim zakonima i likvidaciji 200 tisuća Srba i Židova.

 - Jedna od najpoznatijih izjava koja je dana o Nezavisnoj hrvatskoj državi jest ona prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da NDH nije bila samo kvislinška tvorevina Hitlerove Njemačke i njezinih saveznika, nego i izraz težnji hrvatskog naroda za svojom slobodom. Koliko je ta Tuđmanova ocjena utemeljena sa stajališta povijesne istine i dosadašnjih znanstvenih saznanja?

- Od Tuđmanovih izjava o tome što je bila NDH danas je najpoznatija ona koju je izrekao tijekom svojeg izlaganja na Prvom općem saboru Hrvatske demokratske zajednice 24. veljače 1990. Tada je, među ostalim, izjavio: “Pritom zaboravljaju da NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama Versailleskog mira krojila novi europski poredak (...) Prema tome, NDH nije predstavljala samo puki hir osovinskih sila, nego je bila posljedak posve određenih povijesnih čimbenika”.

Puklo u Beogradu

Riječ je o kontinuiranom ponavljanju stereotipa o tome da je ta Tuđmanova izjava navodno rehabilitirala NDH. Ponajprije treba reći da se Tuđman nikada nije ograđivao od te rečenice, nego je nastojao objasniti ono što je njome rečeno, kao i to što je sve sadržavao cijeli govor čiji je ona bila dio. Tuđman je upotrijebio formulaciju “nije bila samo”, što nedvojbeno potvrđuje da je uspostavu NDH i sam smatrao i “hirom osovinskih sila”.

Naime, kao i svaki povijesni događaj, i taj je događaj bio posljedica posve određenih povijesnih čimbenika. Nakon što je u Beogradu 27. ožujka 1941. izveden puč, posve je jasno da održanje Jugoslavije za Hitlera više nije bilo poželjno. Nijemci su zbog toga tražili nova rješenja za uređenje toga prostora, a pogled je posebice bio usmjeren prema Hrvatskoj. U Berlinu se, naime, mislilo da bi se poznato hrvatsko nezadovoljstvo Jugoslavijom i stalno prisutna želja za uspostavom slobodne Hrvatske dalo iskoristiti u cilju uništenja jugoslavenske države, koju bi na hrvatskim prostorima zamijenila novouspostavljena hrvatska država.

Mislilo se da bi takva nova hrvatska država bila jamac onakve stabilnosti na tom prostoru kakvu su Nijemci priželjkivali kada je 25. ožujka 1941. Kraljevina Jugoslavija pristupila Trojnom paktu. Nove okolnosti, koje su održanje Jugoslavije izbacile iz njemačkih planova, potaknule su njemačke predstavnike da uzmu u obzir tu želju i da je pokušaju iskoristiti za ostvarenje svojih vojnih i političkih ciljeva.

- Može li se NDH uopće definirati kao državu prema današnjim ili onodobnim kriterijima, u smislu njezine funkcionalnosti, pravne i svake druge uređenosti?

- S obzirom na to da je ustaška doktrina državu postavila kao apsolutnu vrijednost, svi elementi građanskog političkog sustava kao što su političke stranke, parlament, javno mnijenje i slično, sa stajališta poglavnika Pavelića bili su politička prošlost, odnosno “političko antikvarstvo”. Nasuprot ustaškom pokretu nije stajala institucijska struktura koja bi ograničavala vlast ustaškog establišmenta. Poznato je da NDH nije imala kodificiranu ustavnu povelju, no postojao je ustavno-pravni kontekst unutar kojeg se situirao položaj zakonodavnih i izvršnih tijela. U napisima ustaških pravnih teoretičara NDH je definirana kao autoritativna država.

Tako je Eugen Sladović, doktor prava koji se u NDH bavio državnim ustavnim pravom, tvrdio da je “prema organizaciji svojih središnjih institucija hrvatska država autoritarna država na demokratskoj podlozi, u kojoj suverenost leži kod naroda s ograničenim reprezentativnim sustavom”. Prema tome mišljenju najznačajnija promjena učinjena nasuprot parlamentarnoj državi sastoji se u tome što “eksekutiva, državni vođa - Poglavnik i državna vlada stoje u državi na prvom i vodećem mjestu, a eksekutiva neodvisna je od državnog sabora i nije ovisna od slučajnih eventualnih parlamentarnih većina i kombinacija”.

Uloga Sabora

Može se reći da je ustaški pokret uzdigao vlast jedne uske skupine koja se pokazala izrazito nesklona trodiobi vlasti i parlamentarizmu. Značenje su zadržale sjednice vlade koje je vodio dr. Ante Pavelić. Kabinet vlade se sastajao i raspravljao, a njegove su odluke pretvarane u zakonodavne potpisom Pavelića i resornih ministara. Pavelić je 23. veljače 1942. sazvao Hrvatski državni sabor koji je samo formalno nadograđen na autoritativnu strukturu vlasti s obzirom na to da na Hrvatski državni sabor nisu prenesene zakonodavne ovlasti. Treba istaknuti i da dolaskom na vlast ustaše nisu imali jasan plan o organizaciji državne uprave.

U vodstvu ustaškog pokreta bilo je vrlo malo osoba koje su imale iskustva i znanja na polju državne uprave. Uz to je u NDH kao totalitarnoj državi stalan problem bio paralelizam u načinu upravljanja, odnosno pored zakona i odredbi postojala je i usmena linija naredbi i odobrenja koja su išla preko najpovjerljivijih državnih dužnosnika. Mehanizam upravljanja imao je dva stupa: državni, u kojemu nije bilo podjele na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast, jer je sve bilo u rukama poglavnika države, i stranački u obliku ustaškog pokreta od vrha države do posljednje instancije.

- Je li točna teza njemačkog predstavnika u NDH Glaisea von Horstenaua da je NDH velik dio stanovništva okrenula protiv sebe zvjerstvima koja su činjena prema Srbima i Židovima?

Ili bi do jačanja partizanskog pokreta i pobune došlo i bez teških ustaških zločina? - Može se zaključiti da je ta teza točna jer su stanovništvo pa i ono koje je u načelu prihvaćalo NDH, najviše odbijale metode kojima su se služile službe kontrole i represije. S obzirom na praksu ustaškog režima, spremnost stanovništva na suradnju sa službama NDH sve se više smanjivala prema kraju rata, svodeći se na uski krug, uglavnom onih koji su organizacijski bili vezani uz ustaški režim i pokret. Represivnost ustaškog pokreta bila je pojačana činjenicom što je nastao i održavao se u uvjetima rata.

Nasilje je dobilo zakonsku podlogu, a načela kolektivne krivnje i odmazde bila su usmjerena prema židovskoj i romskoj manjini, kao i prema Srbima, koje se doživljavalo kao glavnu opasnost za hrvatsku državu. Isto tako se i obračunavalo i s pripadnicima komunističkog pokreta. Zapovjednici njemačkih vojnih jedinica u NDH raznim su se kanalima žalili na postupanje ustaša prema Srbima jer im je takvo postupanje stvaralo teškoće, odnosno poticalo lokalno stanovništvo na otpor. Međutim, često je i od zapovjednika njemačkih postrojbi zavisilo hoće li se i u kojem obujmu izvršiti odmazda nad stanovništvom.

Glaisova pisma

O tome svjedoči i opunomoćeni general Edmund Glaise von Horstenau, kojeg ste spomenuli, koji je u NDH zastupao njemačke oružane snage. U svom dnevniku zabilježio je sljedeće: “Za vrijeme dok sam ja imao zapovjedništvo u svojim rukama, između Save i Drave u prvoj polovici 1943. godine u operaciji Weiss trebalo je da Hrvati na moj zahtjev, po ključu jedan prema deset, strijeljaju najmanje deset tisuća nesretnika. Hrvatska policija nije to, hvala Bogu, učinila. A ja sam se čuvao da je na to podsjetim.” Na drugi dio vašeg pitanja teško je odgovoriti što bi bilo kada bi bilo.

Uzroke pobune treba tražiti u ustaškim zločinima nad Srbima, ali treba uzeti u obzir i odbijanje srpskog stanovništva da prihvati uspostavu NDH. Činjenica je da su postupci ustaša izazvali kod stanovništva, posebno srpskoga, veliko nezadovoljstvo i ogorčenje, paniku i strah te su time velik dio stanovništva, poglavito seljake, “motivirali” da pobjegnu u šumu partizanima ili se pridruže četnicima.

Međutim, odmicanjem rata NDH je sve više bila ugrožena. Ne uspjevši silom svladati prije svega partizanski pokret, NDH je bila prisiljena na popuštanje u provedbi nasilja i terora. Što se rat više bližio kraju, a s njime i NDH, to je cijeli njezin ustroj bio manje spreman na provedbu terora, ali će pod sam kraj ponovno doći do masovnijih zlodjela iz očajničke osvete onih koji su gubili rat.

RAZGOVARAO: vedran marjanović
FOTO: NINA ĐURĐEVIĆ/CROPIX


Obilježena godišnjica osnutka HOS-a




Na splitskom groblju Lovrinac u nedjelju je svečanim postrojavanjem i polaganjem vijenaca ispod središnjeg križa obilježena 20. godišnjica osnivanja IX. bojne HOS-a “Rafael vitez Boban”. Riječ je o postrojbi osnovanoj u krilu HSP-a koja je kasnije postala dio HV-a.


FOTO: V. DUGANDŽIĆ / CROPIX

Slavili dan Travanjske revolucije, a ne NDH

Mladež Hrvatske čiste stranke prava “pobrinula” se da obilježavanje 70. obljetnice osnivanja Nezavisne države Hrvatske u središtu Zagreba dobije novu dimenziju i postane svojevrsni neoustaški performans.

Mladi HČSP-ovci su, umjesto spominjanja ustaštva ili NDH, koristili izraz “Travanjska revolucija iz 1941. godine”. − Htjeli smo podsjetiti hrvatski narod na slavne dane Travanjske revolucije, koja se odigravala u Hrvatskoj prije točno 70 godina. Travanjska revolucija bila je posljedica kolektivne težnje hrvatskog naroda za osnivanjem vlastite i samostalne hrvatske države, što se i ostvarilo 10. travnja 1941. godine − navodi se u priopćenju te stranke, u kojemu se dodaje da su, bez obzira na to što je NDH 1945. godine propala, Travanjska revolucija i NDH bili temelj stvaranju današnje države Hrvatske.

Takvi “opisi” osnivanja profašističke tvorevine na teritoriju današnje Hrvatske za sada nisu izazvali reakcije ni jednog tijela zaduženog za nadzor poštovanja hrvatskog Ustava u kojem jasno piše da je u temeljima Republike Hrvatske − antifašizam.

Z.D.

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 19FirstPrevious[1]2345678910Last