Novosti Hrvatska

Josip Jović: Detuđmanizacija zapela u slijepoj ulici

Vrh HDZ-a u punom sastavu praćen mnoštvom građana obišao je grob dr. Franje Tuđmana na jedanaestu obljetnicu njegove smrti, pokušavši se prethodno pomiriti i složiti s njegovom obitelji. Jadranka Kosor je sa svojom ekipom prisustvovala Skupštini Kluba utemeljitelja HDZ-a koji nosi Tuđmanovo ime, a u Splitu je HDZ-ova mladež organizirala dobro posjećenu tribinu njemu posvećenu.

Ljetos za obilježavanja oslobodilačkih vojnih pobjeda nitko iz vladajuće stranke, kao ni Ivo Josipović, nije propustio spomenuti ime prvog predsjednika, itd. Moglo bi se reći kako se HDZ i Hrvatska vraćaju Franji Tuđmanu.

Ostaje otvoreno pitanje je li samo na retoričkoj i simboličkoj razini, je li samo iz demagoških razloga i je li stvarni povratak Tuđmanovoj politici s obzirom na učinjeno i neučinjeno u proteklih jedanaest godina više uopće moguć?

Ideološka rekonkvista

Detuđmanizacija» Hrvatske počela je još za Tuđmanova života, i to u vrijeme njegove potpune vlasti i potpunog povjerenja naroda u njega. Podsjećamo na poznati Cviić-Goldstein-Gotovac-Pusić-Banac-Žunecov zahtjev za povlačenje Tuđmana s predsjedničkog trona iz 1993., koji nije bio samo puko prosvjedno pismo objavljeno u «Erazmusu», nego je bilo i ozbiljnih lobiranja po svijetu. Godinu dana poslije uslijedio je pokušaj saborskog puča glasovitog MM dvojca, popraćen opet denuncijantskim pismom Američkom kongresu.

Veliko je pitanje što bi bilo s državom da je jedna od tih inicijativa, koje su pokrenute prije Oluje i presudnih događaja u oslobađanju zemlje, uspjela!?

Nakon Tuđmanove smrti, a još i za njegova života, pokrenuta je ideološka rekonkvista, pravi propagandno-psihološki rat kojemu su svoj obol dali oporbeni političari i dio vladajućih političara, većina medija, međunarodni i domaći sudovi, nevladine udruge, strani čimbenici i domaći vazali.

Slušali smo tako teze i teorije o kriminalnoj privatizaciji i dvjesto izabranih bogatih obitelji, o Oluji kao zločinačkom pothvatu, o dijeljenju BiH, o izolaciji zemlje, o dogovorima s Miloševićem, o miješanju kostiju ustaša i partizana, o generalskoj i partizanskoj prošlosti, o koketiranju s ustaštvom i ustaškom emigracijom, o antisemitizmu itd. Uglavnom, protivnici Tuđmana i još više njegova djela služili su se svim čega su se mogli dočepati u tom okretanju kotača povijesti unatrag.

Nakon svega, ostaje neodoljiv dojam kako je projekt «detuđmanizacije», podupiran iz ideologijskog svijeta neoliberalizma, globalizma, multikulturalizma, integralizma (europskog i balkanskog), protunacionalizma i tako dalje i tome slično, koji se nastojao provesti u zemlji i u samom HDZ-u doživio svoj potpuni krah, i to zbog nekoliko ključnih razloga.

Sva ta nastojanja nisu uspjela u većini naroda narušiti poštovanje i osjećaj zahvalnosti spram novog «oca domovine» zbog stvaranja neprolaznog djela državne neovisnosti. I što je najgore, ta politika nije donijela ništa dobro ljudima, koji žive sve teže i koji strahuju od gubitka nacionalne i osobne suverenosti i samostalnosti u uvjetima posvemašnje kolonizacije. Svaki program negacije, bez kreativnog pristupa razvoju društva ostaje nužno ograničen onim što pokušava negirati i inferioran u odnosu na to.

Progonjeni progonitelj

Sve spomenute i druge teze koje su se ponavljale bez argumenata, agresivno i redovito izvan konteksta, kojima se željelo nauditi Tuđmanovoj političkoj ostavštini demaskirale su se kao najobičnija politička propaganda, koja se raspršila kao vjetrom razneseni dim.

Lopovluk je tek nakon 2000. doživio svoj puni procvat, Tuđman je najmanje odgovoran za podjelu BiH, u zapadnim krugovima ga nisu voljeli zato što je branio državne interese, a ne zato što nije bio demokrat, njegova ideja pomirenja bila je spasonosna i jedino moguća, a tobožnji antisemitizam, veličanje NDH pokazali su se kao čisto zlonamjerno podmetanje.

A to što je u jednoj fazi svojeg života bio Titov general i predsjednik «Partizana» mogli su mu zamjerati samo oni koji su do kraja ostali Titovi generali i partizanovi navijači. Nije bio protiv europske zajednice naroda, ali je bio za zajednicu ravnopravnih naroda i država, a ne za naddržavu. I klonio se bilo kakve obnove balkanskih asocijacija. Detuđmanizacija je otupjela, zapala u slijepu ulicu zbog nikakvih pozitivnih rezultata i zbog ispuhane propagande, a i zbog promjena na čelu države.

Umjesto jednog predsjednika gonjenog mržnjom i osvetničkim porivom došao je pristojniji i objektivniji predsjednik. Nema više ni bahatog Ive Sanadera koji je, kupujući naklonost stranih centara moći, po zadatku, detuđmanizirao sam HDZ i eno ga sada u austrijskom zavoru potpuno sam, ostavljen od svih svojih utjecajnih prijatelja od kojih je očekivao zaštitu i utočište. Progonjen je kao Gotovina kojega je on progonio.

Samo što je jedan progonjen više godina kao nevini junak, a drugi samo jedan dan kao razuzdani tat. Detuđmanizacija je u nečem ipak uspjela. Uspjela je moralno, ekonomski i politički razoriti zemlju.

U eventualnom pokušaju rekonstrukcije porušenog i razorenog, povratak mrtvom ili nekom novom Tuđmanu nije moguć, ali Tuđmanovo nadahnuće za, prije svega, «uzimanje sudbine u svoje ruke», za ono «svoji na svome» može i te kako dobro doći.

piše josip jović

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 9FirstPrevious[1]23456789Last