Novosti Hrvatska

S MJEŠTANIMA NAKON PROPOVIJEDI NJIHOVA ŽUPNIKA KOJI JE VELIČAO USTAŠE

USTAŠKA KAPA Mještani Rašćana: Don Ivana smo tribali potirat

S MJEŠTANIMA NAKON PROPOVIJEDI NJIHOVA ŽUPNIKA KOJI JE VELIČAO USTAŠE

Tribalo  ga je potirat odavno. Dali smo mu novac za zvučnike, a nema ni para ni zvučnika, kaže nam Jure Knezović, koji je Drugi svjetski rat proveo u domobranima. Don Ivan Turić nije bio raspoložen za razgovor

Prošla su četiri dana otkako je don Ivan Turić u crkvi svetog Stjepana u zabiokovskom selu Rašćane na komemoraciji mještanima koje su 29. kolovoza 1942. godine poklali četnici uglavnom hvalio ustaše. Tiho je, gore autocesta, dolje se uz trak asfalta s vremena na vrijeme ukazuju manje skupine kuća.

Ne miriše na selo, iz Rašćana se desetljećima odlazi da bi se živjelo i vraća da bi se umrlo, preživljava se od mirovina zarađenih kojekuda. Sunce je već visoko, oko nas grabovi, jaseni, poneka voćka, divan dan babljeg ljeta u kojem najdužu sjenu pruža Drugi svjetski rat.

Stanemo kraj prve kuće uz put, “pop vam je maloprije poša tamo”, pokazuju nam niz cestu. Ne žele se fotografirati ni pričati za novine, čuli su za don Ivanovu propovijed i ne znaju što bi rekli. Zovemo don Ivana, čini se da ni on ne zna što bi rekao, pa veli da je “rasprodan”, nema vremena ni za kratki susret, ali je otvoren za “sve dobre ljude” i da ga kasnije nazovemo za dogovor.

Kasnije kaže da je “daleko”, ne zna kad će se vratiti. Najmnogoljudniju formaciju vidimo pred kućom šezdesetpetogodišnjeg Dragutina i Anđelke Belaić. Nova kuća, došli radnici, postavljaju struju. Njemu su davnog kolovoza zaklali dva rođaka, snimamo ga na mjestu gdje se to dogodilo. Priča nam o masakru kao da je bio jučer, pitamo ga o don Ivanovoj propovijedi, ništa ne zna, nije bio na misi.

Pitamo u koju su vojsku u Drugom svjetskom ratu išli ljudi iz Rašćana, Dragutin ne zna, Anđelka priča da je u obitelji imala jednog što su ga partizani na silu odveli sa sobom, pa se danas ne zna ni di je, ni kud je. Jedan nas radnik upućuje da napišemo kako su u Rašćanima uglavnom bili partizani i zavjerenički namiguje.

Intelektualne kvalitete

Idemo do crkve, vidi se da su najbolje godine davno iza nje. Preko puta groblje, uz groblje bivši pogon Brodosplita, a do pogona kuća Jure Knezovića. Kucamo na vrata, ljubazni osamdesetšestogodišnji domaćin izlazi s dugim kuhinjskim nožem u desnici. Pita tko smo i što hoćemo, kada mu se predstavismo počeo je pričati sve mašući desnom rukom da pojača dojam. “Tribalo ga je potirat odavno”, toplo će o don Ivanu.

“Dali smo mu novac za zvučnike, nema ni para ni zvučnika”, veli Jure, te daje nekoliko smjelih kvalifikacija o svećenikovim intelektualnim kvalitetama koje smo zbog nemogućnosti provjere i utuživosti primili na znanje bez namjere da vam ih proslijedimo. Da ne bi bilo zabune oko idejnog opredjeljenja, Jure je u onom ratu branio boje domobrana, no kako mu se ukupni don Ivanov opus ne sviđa, ni s prošlonedjeljnom pohvalom ustaštvu nije impresioniran

Idemo do don Ljube Ercega, koncelebrirao je na spornoj misi, računamo da ćemo u odsustvu glavne zvijezde kod njega naći drugu stranu, nekog tko će nas uvjeravati u božansko nadahnuće Poglavnika i sljedbe.

No, u hladu koštele pred prizemnicom očekuje nas čovjek s tri diplome – teologija u Zagrebu, slavistika u Zadru, filozofija u Rimu, plus doktorat na Sorbonni – ne baš raspoložen za razgovor o temi, ali kad već inzistiramo.

RASCANE_TURIC2-020910.1
Crkva sv. Stjepana

 Prepuna Knjiga žalbe

“Napišite da taj povod nije bio dobar za govor o takvim temama, ni trenutak, ni modus ne odgovaraju oltaru”, smatra don Ljubo.

Pitamo ga je li među mještanima bilo nezadovoljnih don Ivanovim govorom, kaže da ne zna, otišao je čim je misa završila. Kasnije će se u nevezanom razgovoru obrušiti na “kretene koji nose ustaške kape na koncertima onog našeg poznatog pjevača”, a nisu mu po guštu ni karizmatični svećenici što s novinskih naslovnica reklamiraju čudotvorna izlječenja.

Za sugovornicima tragamo u mjesnom dućanu – “znam samo ono što sam pročitala u novinama”, kazuje prodavačica – pa u kući pored spomenika zaklanim mještanima – “ustaše se ne smi hvalit, a o četnicima niko neće reć ni jednu ružnu”, kaže nam gospođa koja se ne želi predstaviti, te dodaje: “Kada su četnici klali, u selu su bili ustaše i partizani, a nijedni nisu prstom mrdnuli”. Eto nas na kraju kod Ivana Družijanića.

Tko nas je poslao, nitko, sami smo došli, zašto baš kod mene, zašto ne, zato jer se ja i don Ivan odavno ne podnosimo. Priča da je Mjesni odbor htio na groblju u Rašćanima napraviti sanitarni čvor, Turić bio protiv, pa su Družijanića odredili da ode u Nadbiskupiju. Primio ga vikar Čubelić, krasan čovjek, rekao mu da nije prvi koji se žali na Turića i da je knjiga žalbe poduža.

Odosmo na kraju i do susjednog sela Župa gdje žive Turići, tri raskošne kuće, jedna do druge, starija gospođa priča “tu žive on i braća, ja sam mu nevjesta, šta ga tražite, da nećete i vi u pope, ne znam kad će doć”. Da izbiva i dva mjeseca, ostavio je dovoljno materijala za rasprave.

VLADIMIR MATIJANIĆ
SNIMIO DUJE KLARIĆ/CROPIX

Ostalo samo 200 duša

Mjesto kojemu je propovijed don Ivana Turića dala svehrvatsku slavu na kraju Drugog svjetskog rata imalo je 1400 stanovnika. Danas ih nema ni 200 sa stalnom adresom u Rašćanama, vikendom broj ljudi dosegne tristotinjak.

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 8FirstPrevious[1]2345678Last