Novosti Hrvatska

PISMO SPLITSKOG SVEĆENIKA PREDSJEDNIKU JOSIPOVIĆU 'Jednoj curi sam iskidao ustašku kapu u Čavoglavama'

Poznati splitski svećenik don Josip Čorić redovito je do sada svim hrvatskim predsjednicima slao otvorena pisma, kao i brojnim političarima. Za čitatalje portala priredili smo sažeti oblik pisma koje je don Josip uputio predsjedniku Ivi Josipoviću.

Poštovani predsjedniče,

Još uvijek sam pod neizbrisivim dojmovima koji su uzigrali, vjerujem, ne samo moje srce, nego i srce svakog tko vjeruje u snagu poštene riječi pogotovo, ako su te riječi pošteđene prosudbe najvećeg čovjeka ljudske povijesti – Nazarenca.

Čujmo ih: 'Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati prema njihovim djelima jer govore, a ne čine' (usp. Mt 23, 2-4).

Tko može hladnokrvno proći kraj misli iz vašeg nastupnog govora u četvrtak, 18. veljače 2010. na Markovom trgu u Zagrebu.

Dok sam gledajući u tv ekran slušao riječi iz Vašeg nastupnog govora, spontano mi je prošlo kroz glavu: 'Bude li se prof. dr. sc – novi predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, držao barem 90% izgovorenih riječi, moram zahvaliti Bogu što ne ću trebati pisati svoja i više nego opravdana reagiranja upućena do sada svim vodećim nositeljima vlasti u Hrvatskoj, od njenog stvaranja do danas.

(...)

1. Zbog čega se u nas, obzirom na ne tako davnu prošlost, može razgovarati samo u dvije ili u jednoj kategoriji? I to uvijek s pozitivnim atributima vladajućoj, a negativnim atributima suprotnoj kategoriji. Da bismo izbjegli veliku raspravu:

Ustaše ili partizani. Većina naroda nije bila ni jedno ni drugo, usuđujem se reći ni za jedno ni za drugo, posebno ne za ono što nas je tlačilo pola stoljeća, a da eksplicitno i implicitno se nije još sasvim ugasilo.

Sada kada se ipak može govoriti jezikom dostojnim čovjeka jer je hrvatski jezik prestao biti jezik za zube nepošteno je i kukavički šutjeti. Na žalost još uvijek smo svjesni da propagatori tzv. antifašizma uglavnom svim sredstvima šire laži, kako bi se skrila nepobitna istina, a ona je teška i krvava.

Nije ona takva samo na našim prostorima. Sjetimo se npr. kako se je govorilo o pokolju 20 000 časnika poljske vojske. Uz tolike zločine nacista i taj im se je pokolj pripisivao, sve dok Boris Jelcin nije 1992. predao poljskom predsjedniku izvorni dokument potpisan od velikog 'antifašiste' i prijatelja njegova miljenika, a našeg doživotnog predsjednika JBT.

Tim potpisom'veliki Visarionović' naređuje pod najstrožom tajnom da se poubijaju poljski časnici.

Nije li i na ovim našim, prostorima prošlo isto toliko godina prije nego li su se počele saznavati krvave, bolne i smrtonosne istine – koje bi se mogle sintetizirati u izričaj kako je više od ruke tzv. 'antifašista' srpsko-hrvatske mafije pobijeno nevinih Hrvata i Hrvatica, ne samo u ratnim operacijama, nego li kroz sve ratove naše opstojnosti.

Uostalom tko ima pravo ubiti i nekoga koji je u nečemu pogriješio? Tko je o tim groznim činjenicama smio zucnuti do stvaranja hrvatske države? Bih li ja danas mogao ovako 'razgovarati s vama' da sam pred bilo kojim antifašistom spomenuo: Jazovku, Macelj, Bleiburg, Kevinu i ostale jame, poput tolikih na vama i meni toliko dragom Biokovu na kojemu je pronađeno preko 700 jama koje su popunjavale antifašističke ruke?

Divno je to rekao pred Vama naš nedavni gost Simon Peres: 'Samo Jahve, koji je dao život, ima ga pravo oduzeti!'

Peres i Josipović                                                                                            CROPIX
2. U duhu krvave istine, a ne dobro plaćenih bijednika svoje ljudskosti, uglavnom režimlijskih tzv. povjesničara, pogledajmo najveće stratište Hrvatske: Jasenovac.

Zanima me kada ste vodili kroz njega poljskog Židova Simona Peresa koliki ste mu broj ubijenih žrtava, vi ili vodič, navodili?

Više desetaka tisuća kako se govorilo i pisalo neposredno nakon II. Svjetskog rata? Između 40 i 50 tisuća kako su se usudili, na temelju povijesne građe, pisati nepotkupljivi povjesničari, među njima i vaš dični prethodnik, tvorac hrvatske države dr. Franjo Tuđman, što ga je stajalo prisilne zatvorske klime?

Je li to 60 000 žrtava kako je iznosio u svojim nastupima 1960. – tih godina 'najveći sin naših naroda i narodnosti JB Tito?' Odgovorite mi kako to da on nikada nogom nije stupio na to mučeničko tlo?

A onda nakon Tita uselile su se amebe u razmišljanja o Jasenovcu, i geometrijskom progresijom širile 'istinu' o ustašama, posredno o genocidnim Hrvatima: 100 000, pa kada im je to izgledalo malo, više stotina tisuća; onda se neko vrijeme govorilo o 500 do 700 000 koji je broj službeno unijela u svoje 'akademsko izvješće' jugoslavenska enciklopedija. I to je izgledalo malo pa se je neko vrijeme stalo na milijun žrtava.

To se je vašem prethodniku činilo malo pa će u hrvatskom (čitaj: antihrvatskom – jugoslavenskom) saboru 1967. g. istaći brojku višu od milijuna…I takav dođe na čelo slobodne i nezavisne hrvatske države? I to puna dva mandata!?

Kad mogu sam posjetim to mjesto za kojega žrtva komunističkih pogroma kardinal Stepinac izreče da je sramotna ljaga hrvatske države. Kod pretposljednjeg posjeta mi je ljubazno odgovarala na moja pitanja kustosica tog spomen područja.

Prodala mi je i monografiju s najažurnijim podacima o utvrđenim žrtvama Jasenovca. Nisam se iznenadio kada sam pročitao broj do sada utvrđenih žrtava – nešto iznad 71 000. Ali se još skupljaju popisi stradalih.

Nisam ni znao kako se i sada želi podvaliti poštenim povjesničarima, jer je dovoljno pronaći jednu žrtvu u popisu spomen područja koja nije nikada u njemu bila pa da sve dotadašnje teze budu uzdrmane, a iz samog mog rodnog mjesta mi rekoše da su žrtve strahovitog paljenja u zaseoku Čikeši 1944. god. zapisane kao žrtve Jasenovca?! Nitko od njih nikada nije vidio Jasenovac.

Slično vrijedi i za mrtve Podgorane u El Shattu, kao i za veliku grupu Solinjana! Moleći na tome mjestu nikada ne mogu reći za koliki broj molim, jer je Jasenovac - ponavljam - najveće stratište antihrvatske povijesti koje je kroz 60 godina, ni kriv ni dužan, nosio na leđima pošteni hrvatski narod.

Pred tri desetljeća prvi put sam posjetio Izrael. U muzeju Yad washem, u jednoj od mnogobrojnih dvorana, na podu, u mozaik urezana najveća stratišta židovskog naroda. Vidio sam i Jasenovac sa stravičnom brojkom od 65 000 ubijenih Židova u njemu.

Je li bilo pošteno upozoriti Nobelovca Peresa da bi trebalo ispraviti taj sračunato stvoreni broj – stvarnim i istinitim brojem pogubljenih židova, a za židovski narod je to lako pamtiti.

Do sada je naime evidentirano 11 111 ubijenih potomaka Abrahamovih. Stravična je i grozna i ta brojka, mora priznati svako ljudsko stvorenje, ali je ne manje stravično kada se taj broj šest puta povećava i to kao Damoklov mač visi nad glavom hrvatskom narodu. Mnogima nije poznata skrivana zgoda u kojoj je glavni akter bio narodni heroj i velika zvjerka, Ivan Krajačić – čini mi se s nadimkom Stevo.

Na jednoj komemoraciji u Jasenovcu je srpski general i isto velika zvjerka počeo govoriti o milijunima Srba pobijenih u Jasenovcu. Krajačić ga je prekinuo uz komentar: 'Da je bilo tako ni tebe i niti jednog Srbina ne bi bilo ne samo u Hrvatskoj!' Nastao je tajac! Ovo mi je pričao nazočni svjedok hrvatski general (tada jugoslavenski)!

Razumjet ćete, stoga, što ne mogu, ne iznijeti samo neke bolne činjenice.

3. Nastup u parlamentu BIH-a. Kao vrsni intelektualac da ste se sjetili one mudrosti: Quid quid agis, prudenter agas et respice finem – U slobodnom prijevodu bi to bilo - Što god radiš razborito radi i vodi računa o posljedicama. Sigurno bi se izbjegao kratki spoj, zbog vaših riječi izgovorenih u BiH parlamentu 14. travnja 2010., a koji nikako ne može donijeti korist Hrvatskoj, kojoj ste vi na čelu, a niti ni vama. I sami ste vidjeli kako se vašom izjavom manipulira.

Josipović i Tadić                                                                                             CROPIX
4. Koketiranje s Tadićem. Sigurno mu je bliža Ovčara od Brijuna i Opatije pa bi bilo časno i pošteno da se pomoli malo, barem na Ovčari! Kažite mi da ste ne daj, Bože, vi ili ja izgubili ekstremitete boreći se u pravednom ratu za slobodnu Hrvatsku i da živimo sada jedva vežući kraj s krajem, a onda na Tv i ostalim medijima doznajemo da je u posebnoj rezidenciji ljetovala obitelj onoga koji iskreno izražava misli svekolikog srpskog puka i kao znak 'zahvale' za vaše gostoprimstvo izjavi da je 'Oluja i ne samo ona zločin kojeg treba pamtiti'.

Znamo mi dobro što se pod tim misli i što pod tim misle naši istočni susjedi. I tko ikome daje pravo da novac, posebno naše sirotinje, služi u uživanju jadranskih ljepota takvima, a koje uglavnom nikada nijedan hrv. branitelj nije imao prilike vidjeti, a kamo li u njima uživati.

5. Srb. 70 godina nakon ubojstava iz njega i zbog njega, nakon isto toliko govora šutnje napokon se je moglo poluglasno reći, koji su se to 'antifašisti – sljedbenici krvnika popa Đujića i njegova duhovnog vožda Draže Mihajlovića skupili dirati u bolne rane radeći protiv vašeg životnog stava da nema revizije povijesti.

Da, nema revizije povijesti, a još manje ne smije biti dana mogućnost vrlim, živućim povjesničarima, duha i stila Save Štrbca, koji poslijeratnom jasenovačkom logikom povećava broj ubijenih u Jasenovcu najmanje za 20 puta.

Bili ste jadni, pomalo sarkastično-cinički dok ste pjevali ode zvijezdi petokraki kao simbolu ljubavi. Neka mi bude dopušteno ponoviti ono, što je biskup Ante Ivas, dan prije vašeg 'srbovanja' u Srbu pred mnoštvom javno, argumentirano izrekao:

'Kronika župe sv. Ante u Kninu i spisi arhiva biskupskog ordinarijata Banja Luke.., i mnoga druga svjedočanstva svjedoče da je na današnji dan 1941. godine, župnik župe Drvar vlč. Waldemar Maximilian Nestor došao sa svojim župljanima na hodočašće, ovdje svetoj Ani na njezin blagdan, kako je to i prije bio običaj. Došli su moliti za svoje obitelji za svoju djecu za svoj narod.., dakao oboružani jedino svojim krunicama kao svojim oružjem.

Sutradan je bila nedjelja, pa da župljani koji su ostali u Drvaru ne bi bili bez mise, župnik je s hodočasnicima sjeo u „Šipadov“ vlak uskog kolosijeka… Na tromeđi Bosne, Dalmacije i Like, oko Trubara, vlak su zaustavili četnici… Pobunjenici su napali vlak, župnika, izvukli iz vlaka i s njime skupinu hodočasnika, okrutno ih poubijali a tijela im bacili u jamu Golubinjaču. Dakako, bez milosti, bez suda i ukopa, bez križa i spomena…

Istoga dana su u Bosanskom Grahovu i okolnim selima srpski ustanici (četnici i „gerilski“ komunisti) poubijali Hrvate. Župnika vlč. Jurja Gospodnetića su četnici zarobili i 10. kolovoza, nakon okrutnog mučenja nabili na ražanj i pred njegovom majkom ga živoga ispekli… Slična sudbina zadesila je i vlč. Krešimira Barišića u Krnjeuši.., Tako je tih dana i tjedana, po kratkom krvavom postupku, u prvom redu od organiziranih četnika Draže Mihailovića i partizana komunista koji su se (povremeno) pridruživali, gotovo cijeli kraj istočne Like i jugozapadne Bosne, očišćen od svega nepravoslavnog puka.., u cilju stvaranja tzv. „homogene Srbije“ u znaku kokarde… I to uz podršku i razumijevanje talijanskih fašističkih postrojbi.


Nekakvom antifašizmu tada još nije bilo traga… (Gojko Polovina piše o tim događajima:“…ostaje činjenica da je u masi neboraca tog momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena:“ (Svjedočenja, Prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988, str 340 i 342)…)


I drugi brojni dokumenti otkrivaju cjelovitu istinu tih strašnih događaja…'


Slobodno mi je pitati vas – što misle, a kad mogu i govore, sudionici sramotnog zbora u Srbu, posebno oni iz srpskog naroda, a koji obnašaju veoma visoke funkcije u hrvatskoj državi o Domovinskom ratu, naročito Oluji?

Ima li ijednog čije se mišljenje razlikuje od mišljenja vašeg prijatelja Tadića. Radi budućih pokoljenja ponavljam njegove riječi: 'To je zločin koji se ne sme zaboraviti!' Najbolji vam je dokaz da tako misle i njihovo 100% (ne)priustvovanje Kninskoj časnoj i plemenitoj proslavi.

Želite li znati kakav je bio antifašistički duh oko Srba i općenito na području banjo-lučke biskupije, možete doznati iz prve ruke kod biskupa dr Franje Komarice, koliko je katoličkih župa nestalo s lica zemlje tijekom tzv. oslobodilačkog rata, a što taj rat nije sredio učiniše to 'osloboditelji' iste duhovne inspiracije od 1991. – 1995.

Hrvatska dalekovidnica je snimala spomen skup vjere u Kosovu kod Knina, dan prije proslave ustanka u Srbu, ali ni slova u vijestima tog dana nije preneseno njezinim gledateljima?! Isto su učinili i s nadpovijesnim govorom istog biskupa izgovorenog na proslavi, gdje ste i vi održali maestralni, za pamćenje održani govor, u Kninu – 5. kolovoza 2010. I dok smo mogli uživati u čestom ponavljanju bitnih misli Vašeg govora, koji vam može služiti na čast, iz govora biskupa Ivasa samo jedna najmanja moguća vijest i dosta.

Pitam vas, dok papagajski ponavljamo kako je hrvatska država nastala na zasadama AVNOJ-a, ZAVNOH-a i vrednotama domovinskog rata, koje su se antifašističke borbene pjesme pjevale u jedinicama branitelja domovinskog rata da bi se podigao moral jedinica? Ovo vas molim u pismenom obliku, ako vam je neugodno u usmenom kontaktu.

I drugo pitanje: koje su jedinice domovinskog rata nosile 'dičnu' zvijezdu petokraku?
– Kada se sjetite ili kada vam prišapnu vaši suradnici, javite mi. Jedna mi se je jedinica duboko usjekla u sjećanje koja se nije rastavljala od zvijezde petokrake, na našem, krvlju hrvatskih sinova natopljenom tlu gdje se je ponavljao vječni refren: 'Ovo je Srbija!'

Na čelu te jedinice je bio major Veselin Šljivančanin, a himna im je glasila: 'Slobodane, šalji nam salate bit će mesa klat ćemo Hrvate!' To je toliko bilo nevjerojatno stoljetnim srpskim prijateljima Englezima i Francuzima da to uopće nisu prevodili! Kao vrsnog pravnika pitam vas dok slušamo tvrdnje da je hrvatska stvorena u NOB-u – koji je službeni jezik bio u toj 'državi', koji novac i čija vojska?

Detalj iz Čavoglava                                                                                          CROPIX
6. Ćavoglave. Moram priznati da nikada u životu nisam čuo za Ćavoglave. Neprestano bukanje u hrvatskom saboru nekoga koji bi morao znati da je ne samo nomen (est) omen, nego i cognomen est omen i koji može nekažnjeno i bez opomene onemogućavati časnim hrvatskim braniteljima nastup u pulskoj areni, a omogućavati onima koji su zarađivali na razjarivanju istočne bratije u domovinskom ratu protiv 'ustaša', jer za većinu srpskog življa svi su Hrvati ustaše, njegovo srednjoškolsko upravno-referentsko zavijanje plaćeno već 15 godina najvišom 'visokom' više nego sveučilišnom spremom, me je prisililo poći u Ćavoglave. I od onda sam svake godine tamo.

O onome koji je uzrok svega zbivanja nisam dostojan govoriti. Preklani sam, oboružan tjelohraniteljem, pošao u potragu za 'ustašama i ustašicama'. Zaludu smo više od dva sata 'parali' prostorom gdje se skuplja najveće mnoštvo hrvatskog življa tijekom godine. Napokon – u jednom kutu ugledasmo neku balavicu koja koketira u raznim pozama s 'ustaškom kapom' na glavi u nazočnosti dvojice muškaraca. Jedan je snimao, a drugi je u nju zurio.

Prišao sam im: 'Curo, što ti je to na glavi?' 'Hrvatska kapa!' 'Ti si znači Hrvatica!' 'Jesam, jesam!' ' Ja tek učim hrvatski i o Hrvatskoj, molim te odgovori mi na tri pitanja iz hrvatske prošlosti?'

Ni na jedno nije znala odgovor. Manirom brzine preko 100 na sat zgrabio sam je za kapu, mladić je pošao prema meni, moj gorila ga je svladao, a onaj s aparatom je zdimio oborivši, valjda, hrvatski rekord na 100 m!' 'Kako te nije sram (upotrijebio sam neke riječi koje nisu za javnost)…'

Onda sam isjekao u komadiće kapu. Zar se ne stidiš ovo stavljati na glavu i bacati ljagu na sve nas?' 'I vi biste je stavili za 5 000 kuna!' – odgovorila mi je kao iz topa. Sapienti sat. Pametnom dosta! Odmah sam to napisao, poslao u naše bijedne i ne nezavisne nego skroz ovisne tiskovine, a one - alkarski rečeno: 'vojvodo u ništa'. Zanima me kako će proći ovogodišnji pohvatani 'ustaše i ustašice' od kojih nitko nije iz onog kraja. Valjda neće biti teže kažnjeni od one četnikuše koja je došla iz Srbije u Hrvatsku sa 'socijalističkim antifašističkim' oznakama Draže Mihajlovića!

Za sada bih stao da vas ne premorim. Želja mi je da vaša ('mala' kako se kod nas kaže u žargonu,– a znamo da nije mala) Lana kad osnuje obitelj bude mogla govoriti na plažama hrvatskog Vatikana, (vjerojatno znadete da je taj atribut nosila Baška voda čitavo vrijeme crvene vladavine), dok se bude kupala ili razgovarala sa svojom djecom – bude mogla bez straha govoriti, da dio zasluga što je Hrvatska ovako uredna i lijepa pripada i vašem djedu, odnosno pradjedu. Inače zaludu smo živjeli, odnosno bolje bi bilo da se, pučki rečeno, nismo mrčili. S dužnim štovanjem

dr. don Josip Čorić

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 9FirstPrevious[1]23456789Last