Novosti Hrvatska

ispovijesti zatočenika ratnog logora koji su u njemu bili sve do kolovoza 1997. - dvije godine nakon okončanja rata

LORA 3 Ispovijesti zatočenika: Poput robova smo za stražare pljačkali srpske kuće

ispovijesti zatočenika ratnog logora koji su u njemu bili sve do kolovoza 1997. - dvije godine nakon okončanja rata

Čak 16 vojnika u Lori je bilo zatočeno i nakon kraja rata, te su služili za razne vrste poslova, od pljačkanja srpskih kuća nakon Oluje do građevinskih radova

Kad se jednog dana hrvatski sud bez ostatka, neovisan od političkih pritisaka i naputaka, dosljedno, po pravilima struke, pozabavi slučajem Lora, mnogi će biti iznenađeni i zatečeni saznanjima o tome što se događalo iza zidova ratnog logora u kakav se nekadašnja vojarna pretvorila odlaskom JNA iz Splita.

Recimo, iz ove današnje perspektive čini se upravo nevjerojatnim da su u tom strašnom kazamatu neki ratni zarobljenici čamili još pune dvije godine nakon operacije Oluja.

Robovi, a ne zarobljenici

Budući da su korišteni kao radna snaga za pljačkaške pohode po srpskim selima, moglo bi se reći da su bili više u ropskom nego zarobljeničkom statusu. I to barem godinu dana pošto su već bili uspostavljeni diplomatski odnosi između Republike Hrvatske i SR Jugoslavije te razmijenjeni veleposlanici.

Kako je moguće da nitko nije obavio nadzor vojarne, ili ako jest, da je uspio zatajiti istinu od javnosti? Je li se to prikrivanje odigralo pod pokroviteljstvom države ili mimo njezina znanja? Tko je odgovoran što je Lora postala sinonim za najopskurniji ratni zločin, koji se provodio legalno i ilegalno, za rata i nakon njega?

Na sva ta pitanja, valja vjerovati, odgovore će dati suđenje čija bi druga runda, smatra se, mogla uskoro početi.

Naime, dosad je priveden kraju postupak u tzv. predmetu “Lora 1” kojim su bili obuhvaćeni zločini protiv civila počinjeni od ožujka do rujna 1992., a za koje su na zatvorske kazne u trajanju od 6 do 8 godina osuđeni pripadnici Vojne policije Tomislav Duić, Tonči Vrkić, Miljenko Bajić, Josip Bikić, Davor Banić, Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić.

Što li će se sve razotkriti tijekom suđenja za “Loru 2”, koja problematizira samo zločine počinjene do 14. kolovoza 1992. g. i razmjene zarobljenika u Nemetinu?

Slijedi li potom i “Lora 3” s obzirom na to da se već danas znade kako je taj logor smrti bio u funkciji sve do kolovoza 1997.g. iako je rat bio i formalno završen, a Sporazum o normalizaciji odnosa između RH i SRJ potpisan 23. kolovoza 1996. g. kojim zemlje potpisnice priznaju jedna drugu kao neovisne, suverene i ravnopravne u okviru svojih međunarodnih granica.

Sporazum su potpisali dr. Mate Granić, potpredsjednik hrvatske Vlade, i Milan Milutinović, ministar vanjskih poslova SRJ.

Zatočeno 16 vojnika

No, to za posljednje zatočenike Lore nije bilo ni od kakvog značenja. Prema podacima Vukana Kovača, predsjednika Udruženja logoraša iz Hercegovine sa sjedištem u Trebinju, regularna Hrvatska vojska je 1995. godina na teritoriju susjedne države (BiH), uglavnom na “hercegovačkom ratištu”, zarobila 16 vojnika koji su dovedeni u Loru i ostali tamo zatočeni do kolovoza 1997. godine.

U zatvoru su ubijeni Dušan Jelić, Milivoje Čučaga i Miro Ljepava, svi iz Trebinja, i Vlado Savić iz Nevesinja .

Inače, kako tvrdi Vukan i to potkrepljuje popisom, kroz splitsku Loru prošao je 61 zatočenik s područja BiH. I sam je jedan od njih, uhićen potkraj svibnja 1992. g. u Popovu polju zajedno s ostalima od kojih su dvojica poginula. Zarobili su ih pripadnici 72. bojne Vojne policije pod zapovjedništvom natporučnika Ive Jelića, danas umirovljenoga generala HV-a.

O Jeliću bivši srpski zarobljenik Kovač govori s poštovanjem, napominjući kako je to bio profesionalac koji je prema zarobljenicima postupao po svim pravilima ratovanja i međunarodnim konvencijama. Sve je bilo lako dok su bili pod Jelićevom paskom, a prava tortura počela je dolaskom u Loru.

Tuširanje u odjeći hladnom vodom, a onda trčanje u krug dvorištem uz pjevanje ustaških pjesama dok su ih čuvari i policajci udarali bejzbolskim palicama, a zatim polijevali vodenim šmrkovima.

”Morao sam lizati i prati vlastitu krv nakon batina, a onda bi me istjerali u dvorište na sunce dok ne bih pao u nesvijest. Budio sam se obliven krvlju, a zalijevali su me vodom da se probudim iz kome. Tijelo mi je bilo crno kao katran od podljeva. Slali su nas da se javimo kući, a onda bi nam priključili žice s indukcijskog telefona, a stražar okreće brojeve dok nas trese struja sve dok onesviješteni ne padnemo na pod.

- Iz Lore sam sa 16 supatnika i 9 aktivnih vojnika hladnjačom prebačen u logor Kerestinec kod Zagreba. Kad nas je tamo vidjela doktorica, zaplakala je i zgranuta kazala da takvo što ne mogu ni zvijeri napraviti, a kamoli ljudska ruka. Kod zarobljavanja sam imao 104 kilograma, a kad sam razmijenjen u Nemetinu, jedva 58”, ispričao nam je Kovač.

Njegova je sreća da je tek nepuna tri mjeseca proveo u Lori, za razliku od Živka Mutića koji je u splitskom logoru odležao dvije godine, i to one dvije poslijeolujne.

”Jedno sam vrijeme bio u Kninu i po zapovijedi stražara, kao radna snaga, odlazio u Kistanje, Martićevo Selo, Đevrske... pljačkati po srpskim kućama sve što se moglo. Svu smo tu robu odnosili u vojna skladišta u Kninu gdje smo, zbog “potrebe posla” proveli tri-četiri mjeseca. Kad bi u obilazak dolazio Crveni križ, odveli bi nas u Split u Loru, i nismo smjeli nikome kazati gdje smo bili i što smo radili.

- Tukli su nas, maltretirali, ponižavali, ali bilo je ljudi, nekoliko dozapovjednika, koji su nam htjeli pomoći. S nekima od njih, kojima sam zahvalan, i danas se čujem - kazuje Živko Mutić, razmijenjen tek u kolovozu 1997.g. Govori kako su pripadnici 72. bojne imali svi redom nadimke. Neke, kaže, nikada neće zaboraviti...

 davorka blažević

Mutić: Došao bih na sud

“U Kninu smo im potpuno obnovili, do useljivosti, 50 stanova. Zato smo i bili dovedeni”, govori Živko Mutić, spreman sva svoja sjećanja i mučno iskustvo iznijeti i na sudu ako ga pozovu. Ali, veli, dosad nisu...

Ovčina: Dao bih iskaz

Lora nije bila samo mučilište srpskih zarobljenika. Bilo je tu i zatočenih Muslimana.

Ismet Ovčina je u “logoru smrti” ostao godinu dana duže od ostalih s kojima je zarobljen. Ne želi pričati o tome jer, kaže, naježi se čim se sjeti svega. Teško da bi došao u Split svjedočiti. Ali kad bi ga netko saslušao u Bileći gdje živi, rekao bi sve jer istina mora kad-tad na vidjelo.

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 5FirstPrevious[1]2345Last