Novosti Hrvatska

osnivač i voditelj instituta medils, o istraživanjima danas i nekad

Miroslav Radman: Menadžeri su otjerali učenjake

osnivač i voditelj instituta medils, o istraživanjima danas i nekad

Je li poželjno živjeti zdrav 100 ili 150 godina? U mom slučaju da. I u Vašem, zar ne? A za društvo? Zamislite ljude od 110 godina u fizičkoj i mentalnoj formi ljudi od 35 godina, a s više od stotinu godinu učenja, rada i iskustva. Farmaceutska industrija

U Engleskoj, a zatim u Sjedinjenim Državama, stoljećima se upotrebljava izraz “scholar”. Goolge nudi servis zvan “Google scholar” koji omogućuje da na brzinu vidite tko što i koliko publicira. Termin “scholar” najbliži je sada već iskorijenjenoj riječi “učenjak”, a nešto manje je blizak riječi “znanstvenik”.

Dezintelektualizacija

Znanstvenik zna neko znanje, a učenjak je učen i dalje uči istraživanjem. Učenjak je nužno intelektualac, što istraživač ne mora biti pa čak kada je uspješan, talentiran ili genijalan. Učenjaci intelektualci su vrsta koja izumire, što nije neka katastrofa za čovječanstvo, ali gubitak njihova načina razmišljanja – zdrav razum - mogao bi ovu civilizaciju skupo koštati. Jer, tko još postavlja velika, jednostavna ali neriješena pitanja?

Tko za to još ima petlje i vremena? Duh vremena diktira da treba biti ozbiljan, organiziran i komunikativan, a ne zanesenjak i sanjar. Ako ste u prvoj grupi, imate dobre izglede da dobijete novac za svoje projekte, ali ako ste u drugoj – pa makar bili genij – neće vam biti lako.

A treba biti realan i ne zaboraviti da se neuspješnoga genija smatra luđakom, a uspješnog luđaka genijem! Albert Einstein je svoju karijeru započeo u Bernskom patentnom uredu pitajući se zašto veliki/teški i mali/lagani kamen padaju istom brzinom.

Galileo je tri stoljeća ranije bio iznenađen puštajući kamenje da pada s Kosog tornja u Pisi. Ali nitko to nije znao objasniti. Čak ni  . Tako je otprilike u uredu u Bernu počela - s nekoliko kratkih članaka bez eksperimenata i kompliciranih formula – prava revolucija u fizici, a onda i u svijetu. Matematička obrada teorije relativnosti došla je tek desetak godina kasnije, a primjena će još dugo trajati.

Albert je bio ‘lijenčina’

Srećom je Albert radio njemu vrlo dosadan činovnički posao, a kako nije bio dobar činovnik, imao je puno slobodnog vremena za bijeg u razmišljanje. Bio je “scholar” i postavljao si je jednostavna velika pitanja. Uglavnom, puno je razmišljao, a malo pisao. Ukratko, Einstein je – po kriterijima današnje “efikasne” znanosti zatrovane poslovnom kulturom – dangubio!

Ta efikasna znanost se danas uglavnom bavi sitničarenjem dok “šibicarskim” PR metodama obećava rješenja svih naših problema. Najnoviji primjer je “sintetska stanica” koja to uopće nije. Sintetska je samo DNK, što nije nikakva novost jer ju u komadima sintetiziraju komercijalne mašine poznate već dva desetljeća. A stotinu komada DNK sklopi u jedan genom bakterija Deinococcus radiodurans za svega tri sata.

No, kada to urade tehničari u laboratoriju C. Ventera, a on izjavi kako “stanica funkcionira s digitalnom informacijom pohranjenom u računalu”, onda dobije stotine milijuna dolara. Bravo PR! Nasuprot ovom “šibicarenju”, učenjak bi postavljao jednostavna velika pitanja, dovodio u pitanje sve što zna, i često počinjao iznova.

U izostanku učenjaka, tko će istrenirati studente da postanu produktivni mladi znanstvenici, tko će postavljati nepostavljena pitanja? Jadni mladi – uče pipetirati, ili točnije, opsluživati mašine za pipetiranje, te za sekvenciranje i sintezu DNK, ali često ne znaju točno zašto jer pod pritiskom ubrzano rade za karijeru svojih “mentora”.

Grantovi i mentori

A mentori nemaju vremena za svoje studente jer pišu “grantove”, muvaju se po aerodromima gdje kao moroni čekaju satima, skidaju kaiševe i cipele, za to vrijeme telefoniraju, organiziraju, “umrežavaju” rad svojih laboratorija - tvornica za produkciju dosadnih podataka, jer im projekt tipično “nema duše”. Koliko doktoranata, pa čak i postdoktoranata, aktivno sudjeluje u kreaciji svog istraživačkog projekta?

Mentor je bio inspirator i učitelj u vremenima velikih otkrića, a sada je postao menadžer projekta za koji je već dobio novac i koji zato mora ugovorno izvesti do kraja. A mladi su postali iskorištena tehnička “radna snaga” bez intelektualne formacije. Nema više znanstvenih priča kakve su studentima pričali “učenjaci”. Mladi koji pristaju na takav bezdušni dezintelektualizirani “znanstveni” rad, ako i postanu nekakvi istraživači, teško da će biti pronalazači.

Osnivači MedILS-a od početka su deklarirali da ne kane igrati tu igru jer im je ambicija rast nove generacije kreativnih znanstvenika i proboj u znanosti, prava inovacija, a ne detaljiranje već poznatih fenomena. Ali konkretno, što to znači? Kako se radi nešto na čemu tisuće laboratorija u svijetu ne rade? Nije li to prerizično? Očekuju li se rezultati, i kada?

Znanost i PR

Poučno je vidjeti kako se danas reklamira znanstveno istraživanje – kakve su mu PR metode.

Reklamne fotografije istraživačkih laboratorija, akademskih i industrijskih, snimljene su u tipičnim sterilno-bijelim laboratorijima, a modeli su najčešće vrlo mlade (do 25 godina) žene – djevojke u bijelim kutama, s elegantnim naočalama za korekciju vida, ili plastičnim naočalama za zaštitu na radu.
U rukama drže pipetu prislonjenu na neku plastičnu epruvetu ili ultravioletom osvijetljen gel. Ponekad, umjesto pipetiranja, bulje u mikroskop. Uvijek jedno te isto i dosadno dozlaboga. Super reklama za kreativno i raznovrsno znanstveno istraživanje!

Kome li su upućene takve “klonirane” reklamne fotografije za razne biološke laboratorije i koju poruku šalju?
Poruka bi trebala biti: mi smo (za razliku od nekih?) vrlo ozbiljni te ne gubimo vrijeme, nego radimo – pipetiramo ili buljimo u mikroskop! Nigdje se više ne vidi fotografija znanstvenika koji se bave najvažnijim dijelom znanstvenog posla – razmišljanjem! Jer, nema robota koji mogu preuzeti taj dio posla. Do daljnjeg.

A onda pogledajte fotografije fizičara početkom 20. stoljeća, ili biologa u Cold Spring Harboru i Woods Holeu pedesetih i šezdesetih godina.
Sve same dangube! Ili razgovaraju lijeno izvaljeni po travi, ili pijuckaju u kavani, ili jedre, ili voze bicikle. 

Dr. Kristina Orešić rad na mozgu i neuronima

‘Roboti’ u kutama

To su bile “lijenčine” koji su kreirali epohe, stvarali nove slike svijeta koje će za par desetljeća iz dubine promijeniti svijet. To su ti “scholars”, učenjaci i intelektualci. A danas je onim curama na savršenim fotkama dana uloga tehničarki koje rade nešto što mašina – robot radi sto puta brže i jeftinije.

Prilično blesave poruke: “mi smo svjetski lideri u inovacijama u tome i tome”, mi smo “kreativni”, ali – to radimo bez razmišljanja. Jer ako stavimo u reklamnu knjižicu firme ili sveučilišta fotku bande prijatelja/ica koji nešto škrabaju, drže čašu u ruci ili se, nedajbože, smiju – jer je nešto stvarno smiješno – nećete dobiti ni prebijene pare.

Oni koji “daju” pare pomno paze da “novac poreznih obveznika” ne bude potrošen za zabavu nekih šaljivčina kao što su fizičar Richard Feynman ili biolog Sydney Brenner. Samo što su te šaljivčine markirali fiziku i biologiju, a u njihovim laboratorijima je stasala serija budućih nobelovaca.

Znanstvene mode

Rezultat današnje znanstvene mode je vidan: beznačajni detalji nazivaju se “otkriće” jer će se tako dobiti i sljedeći “grant” na osnovi “papera” (sve je ovo na hrvatskom) u časopisima visokog impakt faktora. Ti su časopisi – a ne učenjaci – stvaraoci trenda (trend makers) baš kao u modi, a usput su komercijalno vrlo lukrativni.

Dr. Anita Kriško bavi se vrstama koje su otporne na
uvjete smrtonosne za čovjeka
Tekst napišu i slože s dijagramima i fotografijama sami autori, koji još posebno plate svaku fotku u boji, i tako gotove – za tisak – tekstove se direktno tiska i prodaje. Isto je i s elektroničkom verzijom. Što je dovoljno važno i novo za tiskanje, odlučuju bivši, najčešće neuspješni, znanstvenici koji su nakon doktorata nešto shvatili pa otišli raditi za časopis. Oni su komercijalni “trend makers”: odlučuju što je u znanosti važno, a što nije!

A kada nema dovoljno značajnih rezultata za obećanu primjenu (jer inače – no money), onda opet PR kreira maglu za prodaju onima koji i sami žive od prodaje magle pa imaju povjerenja u “svoje”, a ne u iskrenog znanstvenika koji će se ograditi s obzirom na vjerojatnost da dani rezultati postanu komercijalno vijabilni.

Tako izumiru “scholars”, prosperiraju istraživački menadžeri koji se sada zovu znanstvenici, jer su izmislili sustav bibliometrije po kojoj su oni sami uspješni, dok oni koji idu u rizik jer traže odgovor na nova pitanja lutajući za inovacijom, polako nestaju jer ne mogu dobiti novac za svoj rad. Tako evoluira društvo manipulatora i varalica, i – kada njihov postotak prijeđe kritičnu točku (the tipping point) – cijelo društvo propada zbog neplodnog parazitizma.

Doživjeti stotu, i više!

No, kako se mrtvi ne broje, kao ni neuspjesi, imat ćemo dojam da je sve u redu jer ipak – ide se dalje. A moglo bi se ići puno bolje, brže i jeftinije da nismo iz igre izgurali “učenjake”!

Što se radi i o čemu se sanja u MedILS-u? Spomenut ću samo dva najhrabrija projekta. Jedan je otišao već prilično daleko, a drugi je u pripremi. Prvi – “Biologija robusnosti” – zasniva se na našem radu s rijetkim bakterijskim i životinjskim vrstama koje su izvanredno otporne na uvjete života stostruko smrtonosne za golemu većinu živih bića.

Čudo ‘golog puža’

Glavni akteri su dr. Anita Kriško, za rad s bakterijama i malim životinjicama, i dr. Kristina Orešić, za rad s mozgom i neuronima. Drugi – “Inženjerstvo simbioze” – čiji je kreator dr. Zoran Đermanović, zasniva se na opservacijama u prirodi gdje se vidi da su simbioza, međuovisnost i kooperacija između vrsta izvor robusnosti pojedinačnih vrsta i stabilnosti cijelih ekosistema.

Na primjer, iako između 500 i 1000 bakterijskih vrsta živi u našem probavnom traktu, u broju deset puta većem nego što je kompletni broj naših stanica (do milijun milijardi bakterija), nikada se ne dogodi da neka vrsta “poludi” i nadraste sve druge. Čak ni nakon uzimanja antibiotika. 

MedILS – samo poticajna atmosfera dovodi do velikih otkrića

Ovisnost je tolika da te bakterije ne mogu rasti odvojene od ostalih vrsta. Morska životinja, veliki “goli puž” (morska krava) pojede alge, ugradi njihove kloroplaste u svoje stanice, postane zelena i počne živjeti od sunčeve energije fotosintezom (kao biljke) u vodi bez ikakve hrane.

Takva unutarstanična simbioza bila je izvor svih biljaka i algi, uključujući morski fitoplankton koji je pola fotosinteze na ovom planetu. Plan je da se simbiozom fuzionira fotosinteza i fermentacija koja bi omogućila direktnu biokonverziju sunčeve energije u alkohol upotrebljiv kao pogonsko gorivo.

Meduza živi vječno

“Biologija robusnosti” nam služi kao potencijalni izvor sprječavanja svih bolesti vezanih uz starenje (prevencija).
Naučili smo od robusnih vrsta, bakterijskih i životinjskih, da se njihova otpornost zasniva na produkciji malih molekula koje štite stanične strukture, i pojedinačne proteine, od oštećenja oksidacijom. To su prvi stvarno efektni antioksidansi koji su otkriveni. Oksidacija, korozija, osnovni je razlog opadanja funkcionalnosti stanica, starenja i smrti.

Predispozicija svih individua na bolesti u odmakloj dobi moći će se vjerojatno očitati u mladosti detekcijom pojedinačnih proteina koji su posebno osjetljivi na koroziju. Metode ćemo razviti u suradnji s ICAST centrom za nanotehnologije profesorice Vlaste Bonačić-Koutecky.

Tada će se moći intervenirati antioksidansma iz robusnih vrsta da bi se usporio ritam oksidativnog oštećenja tih proteina tijekom starenja. Već smo utvrdili da ti antioksidansi štite osjetljive stanice jednako efikasno kao i svoje izvorne stanice.

Meduza Turritopsis nutricula živi praktički vječno. Oscilira između juvenilne faze i “menopauze” te samo grabežljivci čine da ova meduza nije osvojila cijeli vodeni dio planeta. Nema još biokemijskih istraživanja ove meduze, te kanimo ustanoviti s dr. Dinkom Relkovićem koja kemija štiti meduzu od prirodne smrti.
Je li nam moguće živjeti 150 godina?

Bića koja mogu izdržati ekstremne promjene temperature u rasponu od -27 do 150 stupnjeva Celzijevih u samo deset minuta, mogu otkriti i tajnu ‘vječnog života’

Eliksir zdravlja

Vjerojatno da, jer se je u posljednjih 160 godina ljudski vijek podvostručio. Nastavljamo živjeti šest sati duže svakog dana a da ni ne znamo zašto. Tuberkuloza, ubojica broj jedan 19. stoljeća, gotovo je zaboravljena, ne zbog antibiotika i medicine, nego zbog prevencije. Javno zdravlje kroz prevenciju (znači, ne razboljeti se!) jednako je poželjno koliko i nepopularno, jer se od toga prividno nitko ne bogati.

Pa ipak, za bogaćenje je manje trošiti jednako efikasno kao i više zarađivati, a usto se manje “zagađuje” – financijski i ekološki.
Je li poželjno živjeti zdrav 100 ili 150 godina? U mom slučaju da. I u Vašem, zar ne? A za društvo? Zamislite ljude od 110 godina u fizičkoj i mentalnoj formi ljudi od 35 godina, a s više od 100 godina učenja, rada i iskustva.

Vjerojatno bi došlo do eksplozije kulturne evolucije. Farmaceutska industrija bi nas mrzila (osim one koja bi proizvodila antioksidanse), osiguravajuća društva i vlade bi nas obožavale jer bi isplaćivale uglavnom samo troškove traume.

Ostaje dogovoriti se kako bi svi stanovnici dobili taj eliksir zdravlja i mladosti (Krležin “Abraxas”) jer ako nam jedina i najvažnija jednakost svih ljudi – jednakost pred smrću – ode dođavola, lako da bi cijelo čovječanstvo otišlo u istom smjeru od bijesa siromašnih. Pričam priče? Naravno. Ali najspektakularniji rezultati znanosti postali su realizirane priče. Pogledajte oko sebe.

piše prof. dr. miroslav radman

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 3FirstPrevious[1]23Last