Novosti Crna kronika

Sve smo mi Vojna

Ispovijest žrtve bestijalnog napada na Murteru: Ležala sam u krvi, a policija je štitila nasilnika!; Ispričala nam je što se događalo kobnog dana: Vikao je 'Sve ću vas ubiti!'

Sve smo mi Vojna
Vojna Jušić sa suprugom Zoranom
Vojna Jušić sa suprugom Zoranom

Moje su mi prijateljice, kao i moj muž, u svoj toj nesreći koja me je snašla bile toliki oslonac da vam ne mogu opisati. Da živim sto života, ne znam bih li im mogla zahvaliti.

Kako sam se osjećala kada sam čula da su mi posvetile regatu "Dlan i veslo" o Danu brganje u Betini i da su obukle majice s natpisom "Sve smo mi Vojna", ne mogu opisati. Bila sam ganuta i ponosna. Pokušala sam to nekako sročiti u tekst i zahvaliti im, ali jednostavno nije išlo, nisam imala prave riječi.

Činile su mi se preobične za tako nešto veličanstveno. Ni sada ne znam je li obična zahvala dovoljna, ali neka sve do jedna koja je došla na regatu u Betinu i tim činom digla svoj glas protiv nasilja solidarizirajući se sa mnom prihvate to moje hvala kao nešto što dolazi iz srca, nešto izrečeno iz dubine duše...

Slomila se i zaplakala nakon tih riječi Vojna Jušić, Murterka udana u Betinu, o kojoj se zadnjih dana toliko pisalo nakon što ju je u malom sezonskom dućanu njezina oca na Slanici, u kojemu radi 23 godine, pretukao rodičin suprug. Lice joj je još natečeno i bolno nakon operativnog zahvata u splitskom Kliničkom bolničkom centru iako rana polako zarasta.

Liječnici su optimistični. Kažu da će ožiljak biti minimalan. No, s prognozom oko rane na duši, druga je stvar. Trebat će Vojni vremena da ponovno vrati vedrinu, optimizam i životnu energiju, kojom je donedavno zračila. Boli je što je cijeli sustav, koji proklamira prevenciju i zaštitu žrtve i progon počinitelja, u njezinu slučaju pokazao upravo apsurdnu slabost i nedoraslost da s riječi prijeđe na djela.

Samo zato da se takvo što ne bi ponovilo nekome drugome tko neće imati snage oduprijeti se i čije prijateljice neće prkosno zaveslati na pučinu u majici "Sve smo mi Vojna", odlučila je ispričati što ju je snašlo toga tragičnog 25. srpnja i kako se taj sustav ponio prema njoj.

– Tog jutra otišla sam obići jedno zemljište oko kojega se moj otac spori s rodičinim suprugom i prošla kroz kamp Rehut, koji je, zapravo, pristupni put do parcele. Kratko sam se zadržala, vratila kući i ručala, a oko 14.30, kao i obično, otišla sam na posao. Pred dućanom u kojemu radim primijetila sam nekoliko opušaka i pošla uzeti metlu kako bih ih počistila. Odjedanput sam ugledala rodičina muža kako se približava. Noge su mi se odsjekle. Naše su se obitelji razišle jer je podigao ruku na mog oca, pa su završili na sudu i odnosi su bili zahlađeni. Osoba koju sam izbacila iz svog života, koju nisam više htjela ni vidjeti ni čuti, ni imati ikakvog posla s njom, odjednom je došla na moje radno mjesto.

Nije slutilo na dobro. Odmah je počeo vikati: "Šta vi oćete, nećeš ti prolaziti preko moga", nećeš ovo, nećeš ono... Aludirao je na svoj kamp. Pokušala sam mu objasniti kako sam samo otišla do očeve zemlje, ali ništa nije htio čuti niti ga je moglo smiriti i urazumiti. "Nemaš ti šta prolaziti", urlao je, vi ste ovakvi, vi ste onakvi... Sve što sam onda odgovorila bilo je: "Ako ćemo tako, sad si i ti na zemlji moga oca, pa se onda makni."

To je bio kraj. Uopće se ne sjećam kako me je udario. Sve mi se zacrnilo. Našla sam se na podu i onako okrvavljena i u šoku se počela pridizati. Dotrčali su moj sin i radnica iz dućana, a ja sam samo razmišljala kako je taj bol koji osjećam posljedica slomljenog zuba. U polusvijesti i šoku vidjela sam kako ga ljudi povlače, a on uzima kamen i viče: "Sve ću vas ubiti..."

U magli i bunilu vidjela sam da je najmlađi od moje trojice sinova, koji je još maloljetan, stao ispred mene u obranu. Radnica nas je u tom trenutku počela povlačiti prema dućanu. Kada sam ušla, nazvala sam policiju i prijavila fizički napad, nesvjesna stanja u kojemu sam. Glava mi je počela oticati, desnu stranu nisam osjećala, kao da nije bila moja. Ni usta više nisam mogla otvoriti. Jedino sam uspjela nazvati muža, a nisam mu trebala puno objašnjavati jer je istog trenutka shvatio da se nešto ružno dogodilo. Stigao je za desetak minuta i odveo me u ambulantu u Murteru – teškom mukom Vojna je uspjela iznijeti što se tog dana dogodilo na Slanici.

Svako toliko bi zastajala udahnuti malo zraka. Ponestalo bi joj glasa i obrisala bi suze ispod velikih sunčanih naočala. Samo prisjećanje na dramatično iskustvo bilo je kao da ga ponovno proživljava. Ruke su joj vidno drhtale. Ipak, smogla je snage nastaviti. Liječnica koja ju je pregledala preporučila je odlazak u Šibenik, na Objedinjeni hitni bolnički prijem.

U međuvremenu je stigla i policija, no što je pitala nju i sina, danas se više ne može sjetiti. U tom trenutku, kaže, bilo je najvažnije što prije zbrinuti ozljede. Prva liječnica uputila je pacijenticu da napravi CT snimku na Odjelu radiologije, a kada je na nalazu pročitala kako je riječ o površinskim ozljedama glave, i ona i suprug su odahnuli.

– Pomislili smo da je prava sreća što ništa nije slomljeno. Na nalazu je pisalo kako je struktura prikazanih kostiju bez sigurnih znakova svježe koštane traume. Evo, pogledajte i sami... Ajde, rekli smo, ništa nije puklo. Samo, meni nikako nije bilo normalno da je sve dobro, a da ne osjećam jednu stranu glave i dalje ne mogu otvoriti usta. Ne osjećam ni dio usne, ni gornje zube, ali to je vjerojatno živac... Tako sam nekako razmišljala. Na svu sreću, ona prva doktorica nije se orijentirala samo na nalaz radiologa. Željela je i nalaz s Odjela za uho, grlo i nos. Da nije bilo tako, tko zna kako bi priča završila. Liječnik me je nakon pregleda odmah uputio u Split jer se radilo o teškim tjelesnim ozljedama.

Na Odjelu za mikrofacijalnu kirurgiju KBC-a Split Vojna je podvrgnuta operativnom zahvatu zbog slomljene jagodične kosti i čeljusti, a u ta četiri dana, koliko se zadržala u bolnici, upućena je i psihijatru, koji joj je propisao terapiju. Od tada je na kućnoj njezi i rijetko izlazi. U čast svojih prijateljica veslačica s kojima se poželjela fotografirati, ovaj put je izišla.

Da nije bilo te regate kojom su poručile hrvatskim institucijama i svijetu da nasilje ne smije proći "ispod radara", nezabilježeno i nekažnjeno, bez posljedica i ikakvog odjeka u javnosti, slučaj Vojne Jušić bi se "pomeo pod tepih". U to je duboko uvjerena i ona, suprug joj Zoran i Matija Duk, njihov odvjetnik (na slici ispod).

Prošla su, naime, gotovo tri tjedna, a policija je u javnost odaslala tri različita priopćenja. Na inzistiranje medija, najprije je priopćila kako o incidentu nema informacija, a nekoliko sati nakon toga da je evidentiran kao prekršaj javnog reda i mira. Tek prije dan-dva slučaj je okvalificiran kao kazneno djelo.

"U Policijskoj postaji je", navedeno je izrijekom prošli petak u priopćenju Policijske uprave šibensko-kninske, "dovršeno kriminalističko istraživanje nad 53-godišnjakom osumnjičenim za nanošenje teških tjelesnih ozljeda na štetu 45-godišnjakinje i prijetnju na štetu 50-godišnjaka. Osumnjičeni i oštećena su se 25. srpnja u Murteru, zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa i zbog netrpeljivosti, verbalno, a potom i tjelesno sukobili, pri čemu je osumnjičeni oštećenu teže ozlijedio. Nakon ovog sukoba je došlo do verbalnog sukoba između osumnjičenog i 50-godišnjeg supruga oštećene, kojom prilikom mu je osumnjičeni ozbiljno prijetio da bi ga ustrašio ili uznemirio. Po dovršenom kriminalističkom istraživanju osumnjičeni je, uz kaznenu prijavu, predan pritvorskom nadzorniku ove Policijske uprave."

U trenutku kada je priopćenje odaslano javnosti osumnjičeni je, međutim, već bio na slobodi, a da Jušići o tome nisu imali nikakvih saznanja. Nije ih obavijestila ni policija, ni Državno odvjetništvo. Nisu znali ni da nasilniku nisu određene nikakve mjere opreza, poput zabrane približavanja žrtvi i njezinoj obitelji. Predložen je, navodno, istražni zatvor, ali prijedlog nije prošao.

Vojninu suprugu Zoranu, kojemu je, napomene radi, napadač također zaprijetio smrću, međutim, imalo je smisla upozoriti na to da ovaj izolirani slučaj ne smije baciti sjenu na Murter kao mjesto mirnih, radišnih i gostoljubivih ljudi. No, zato je sjena bačena na one koji ih štite. Kada se izigra, sigurnost i povjerenje tek je besmislena parola.

Ni očevida, ni prijave

– Sve što mogu kazati zapravo se svodi na niz pitanja koja počinju riječju "zašto". Zašto policija nije napravila očevid na licu mjesta? Zašto poprište nije fotografirano? Zašto nije uzela izjave očevidaca? Zašto svjedoci koji su bili prisutni nisu popisani? Zašto nije reagiralo Državno odvjetništvo kada je primilo liječničku dojavu o teškim tjelesnim ozljedama? Zašto se čekalo na podizanje kaznene prijave 15 dana? Zašto osumnjičenom nije određena mjera opreza? Zašto žrtva nije obaviještena o tome? Zašto se uporno govori o jednom, a ne o tri kaznena djela – dvjema prijetnjama i jednom nanošenju teške tjelesne ozljede? Mogao bih tako i dalje nabrajati, ali ne bi imalo smisla... – zaključio je Matija Duk, odvjetnik Vojne Jušić.

Naslovnica Crna kronika