Novosti Crna kronika

slaviša malešević čeka izručenje zbog ubojstva četničkog poručnika duška zorića

Ubojica četničkog vojvode: Da nisam pobjegao, kožu bi mi oderali

slaviša malešević čeka izručenje zbog ubojstva četničkog poručnika duška zorića

Naravno da žalim što sam tada ubio Zorića, to mi je uništilo život. No, siguran sam da ću jednog dana opet biti sa svojom djecom i ženom

Naravno da žalim što sam tada ubio Zorića, to mi je uništilo život. No, siguran sam da ću jednog dana opet biti sa svojom djecom i ženom

Već 17 mjeseci u splitskom zatvoru Bilice, u ekstradicijskom pritvoru nalazi se Slaviša Malešević (35) iz Prnjavora.

On je pritvoren u lipnju 2007. godine na osnovi tjeralice koju je za njim raspisao sarajevski ured Interpola, i to zbog ubojstva poručnika Duška Zorića, jednog od zapovjednika zloglasne četničke postrojbe “Vukovi s Vučjaka”, u kolovozu 1993. godine.

Prije 20-ak dana Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je njegovu žalbu na odluku Županijskog suda u Splitu o izručenju vlastima Republike Srpske te je tako praktički otvoren put njegovu izručenju.

Slavišu smo posjetili u splitskom zatvoru kako bismo iz prve ruke čuli razmišljanja čovjeka koji je kao 19-godišnji ročnik tadašnje JNA ubio svog pretpostavljenog.

SD: Bilo je informacija da je Zorić bio pripadnik “Crvenih beretki”, a nakon jednog od objavljenih tekstova o vašem slučaju pojavili su se i komentari da ste ga vi ubili dok ste obojica bili pijani. Možete li opisati što se tog dana uistinu dogodilo?

- To nije istina, uopće tog dana nisam bio pijan. Zorić je bio jedan od zapovjednika postrojbe “Vukovi s Vučjaka” u koju sam ja kao ročnik dodijeljen. On nije bio u direktnom konfliktu sa mnom, već s mojim prijateljem Nedjeljkom Banovićem. On i Zorić poznavali su se otprije i imali su nekih neraščišćenih računa. Zorić je nekoliko puta prije tog dana prijetio Banoviću i on i ja smo čak i odlazili kod Zorićeva oca da mu kažemo da smiri sina. No, ništa nije pomoglo, on je jednostavno bio problematičan tip. Tog dana smo Banović i ja došli u grad (Prijedor) i otišli u kafić “Estrada”. Ma čak mi se nije ni išlo, ali me je Banović molio. Taman smo naručili piće, ma nismo bili tamo niti pet minuta. Mene je tad konobarica zamolila da joj odem po sendvič u restoran udaljen 200-tinjak metara. Na ulici sam susreo Zorića i još jednog tipa s njim, zvao se Gorasn, prezime mu ne znam, ali znam da su ga zvali Kurva.

SD: I što je bilo kad vas je poručnik ugledao?

- Zorić me je zgrabio, bacio na ogradu, zalijepio mi dva šamara i pitao me gdje je Banović. Rekao sam mu da je u “Estradi” i njih su dvojica krenula tamo, a ja prema restoranu po sendvič. Kad sam se vratio, na terasi ispred kafića, gdje je Banović sjedio, vidio sam da je on na betonskom podu u krvi, a Zorić je stajao poviše njega s repetiranim pištoljem tetejcem u ruci i cipelario ga. Meni se u optužnici stavlja na teret da sam ja ubio Zorića nakon verbalnog sukoba, no nikakvog sukoba nije bilo. Ušao sam u kafić, dao konobarici sendvič i kroz staklo sam promatrao što se događa. Mislio sam da će Zorić prestati mlatiti Banovića, no nije. Tad je u meni puklo, nisam mogao dozvoliti da ga ubije na podu. Izvukao sam svoj pištolj, repetirao ga, izašao vani i rekao: “Ej!” Zorić se okrenuo prema meni automatski dižući ruku s pištoljem prema meni. Tad sam počeo pucati. Ispalio sam jedno pet, šest metaka. Morao sam ga ubiti jer bi on sigurno ubio mene.

SD: Što ste napravili kad je Zorić pao?

- Shvatio sam da moram pobjeći, uzeo sam Banovićev auto i upalio ga, no nisam znao kud ću. Znao sam da dolaze Zorićevi ljudi i da će me samliti, kožu mi oderati. Bio je rat, nisam imao kud i tad sam se sjetio tetke u selu Bebrina kod Slavonskog Broda. Odlučio sam preplivati Savu i skloniti se kod nje dok se sve ne stiša.

SD: A Banović?

- On je ostao ležeći, poslije sam čuo da ga je policija, u kojoj je bilo puno pripadnika “Vukova”, zatvorila mjesec dana, ubili su “Boga u njemu”, uzeli mu sve što je imao. Nemam pojma što se s njim poslije događalo, je li uopće živ.

SD: Dakle, preplivali ste Savu bježeći od “Vukova”?

- Da, znam da su oni poslije opkolili moju kuću i selo čekajući 20-ak dana u zasjedi da se pojavim. Nisu imali pojma da bi meni moglo pasti na pamet da bježim preko Save. Plivao sam jedno 200-tinjak metara i čim sam dodirnuo tlo, ugledao sam jednog hrvatskog vojnika na nasipu koji je stražario. Imao sam sreću, jer mi je mogao mrtvo-hladno sasuti metak u glavu i samo bih otplovio dalje, nitko ne bi ni znao za mene. Odveo me svom zapovjedniku kojemu sam sve ispričao i on me je čak i odveo kod tetke, no rekao mi je da me mora kao ratnog zarobljenika predati Vojnoj policiji. Dva sam mjeseca bio u zatvoru u Sl. Brodu, a onda sam došao u Loru iz koje sam izišao 1998. godine. Kako sam bio bez dokumenata i novca, kao izbjeglica poslan sam na Obonjan.

SD: Žalite li zbog toga što ste ubili čovjeka?

- Kako ne bih žalio, pa to što sam napravio uništilo mi je život. Do sada sam se napatio, a tko zna što me još čeka. Ne bojim se umrijeti, sto puta sam do sada umro, no sad želim živjeti jer imam dvoje djece i ženu koju volim.

SD: Je li istina da su u Republici Srpskoj mislili da ste vi mrtvi te da su saznali da ste živi nakon članka objavljenog 1999. godine kada ste sudjelovali u spašavanju brodolomaca kod otoka Obonjana?

- Ma nije, znali su oni da sam ja živ jer sam bio na popisima za razmjenu zarobljenika.

SD: Što mislite gdje biste sad bili da se nije dogodilo ovo što jest? Imate li rodbine?

- Vjerojatno bih bio u Njemačkoj i radio. Naime, s rođakom Ljubinkom Bjelonićem sam dogovarao da idemo tamo. On je otišao 1993., a ja nisam. Bio mi je kao brat i kad se nakon 13 godina vratio u Prnjavor, poginuo je u prometnoj nesreći. Njegovi i danas misle da su ga ubili Zorićevi prijatelji iz osvete jer smo Ljubinko i ja bili kao braća.

SD: Jeste li znali za tjeralicu? Gdje ste uhićeni i kako?

- Nisam imao pojma iako se to moglo očekivati, isto bi bilo i da sam znao. Ja sam od 98. živio u Šibeniku, uredno sam se prijavljivao u policiju, imao sam sve papire. No, u lipnju 2007. došao sam u Split i na autobusnom sam kolodvoru parkirao gdje nisam smio. Došao je policajac, legitimirao me, a ja sam mu dao bosanski pasoš koji sam imao. Da sam imao osobnu, možda bi je samo pogledao i otišao. Ovako je provjerio podatke i rekao mi je da sam na tjeralici.

SD: Nadate li se još da ipak nećete biti izručeni?

- Naravno, nisam još izgubio nadu. Naučio sam da se čovjek treba boriti dok je živ. Siguran sam da ću jednog dana biti sa svojom ženom i djecom. Imam sve uvjete za dobivanje hrvatskog državljanstva, a mogli su mi dati i azil, ali možda je problem što sam sitna riba, što nemam jaka poznanstva i što im ne značim ništa.

‘Vukovi’ dobili po repu

“Vukovi s Vučjaka” bili su paravojna postrojba sastavljena uglavnom od Srba dobrovoljaca s područja Prnjavora. Predvodio ih je Veljko Milanković koji je prošao obuku kod kapetana Dragana.

Vukovi su sudjelovali u borbama kod Okučana, Jasenovca te Novske. U prosincu 91. ponovno su uključeni u borbe kod Okučana. Početkom akcije Posavski koridor surađuju s Martićevim “Knindžama”, a 1993. godine dolaze na teritorij Maslenice. Milanković je tu ranjen te je 10 dana poslije i umro u Beogradu.

Sve akcije “Vukova” praćene su zločinima i pljačkama. U borbama za Novigrad “Vukovima” su, kao i drugim četničkim postrojbama, teške gubitke nanijeli hrvatski branitelji.

Spašavao brodolomce

Malešević je zajedno s Damirom Badžimom sudjelovao u spašavanju trojice od petorice pomoraca s broda “Borak” koji je 21. listopada 1999. godine potonuo kod otočića Vele Sestrice nadomak otoka Obonjana. Dvojica članova posade tad su izgubila živote.

Za svoj podvig Badžim je dobio i Plavu vrpcu “Vjesnika”, nagradu koja se dodjeljuje za pothvate spašavanja na moru. Malešević je, pak, izostavljen i nagradu nije dobio.

 

Naslovnica Crna kronika