Novosti Biznis

iznenadna smrt povezane s prekomjernim radom, prvobitno prepoznata u Japanu 1969., posljednjih godina uočen je i u SAD-u i u zemljama Europske unije

Karoshi sindrom: predoziranje poslom vodi u smrt

iznenadna smrt povezane s prekomjernim radom, prvobitno prepoznata u Japanu 1969., posljednjih godina uočen je i u SAD-u i u zemljama Europske unije

Rizična granica za pojavu karoshi sindroma rad je koji uključuje 80 prekovremenih sati mjesečno

Rizična granica za pojavu karoshi sindroma rad je koji uključuje 80 prekovremenih sati mjesečno

Pedeset jednogodišnji George Turklebaum, koji je oko 30 godina bio zaposlen kao lektor u jednoj novinskoj kući u New Yorku, prenosi američki tisak, preminuo je od srčanog infarkta u uredu koji je dijelio s 23 druga radnika.

Umro je u ponedjeljak i ostao za svojim stolom, a da to nitko nije primijetio sve do čistačice u subotu ujutro, nakon tjedan dana. Njegov šef je rekao: “George je uvijek dolazio prvi svakog jutra i posljednji odlazio u noć, pa nitko nije smatrao neobičnim vidjevši ga stalno za njegovim stolom.

Uvijek je bio zadubljen u svoj posao i nije razgovarao.”

Tekst se zaključuje novinarskom primjedbom kako ne valja previše raditi jer to ionako nitko ne primjećuje. No, sav pretjerani rad itekako primjećuje i pamti tijelo radnika, što u konačnici može dovesti do smrti, kao kod spomenutog američkog lektora.

Ekstremni negativni stres i izgaranje na poslu koje rezultira iznenadnom smrću ili samoubojstvom definira se pojmom karoshi, o kojem u posljednjem broju Hrvatskog časopisa za javno zdravstvo govore dr. Elvira Koić, psihijatrica u Općoj bolnici Virovitica, i mr. Daša Poredoš, socijalna radnica iz Neuropsihijatrijske bolnice “Dr. Ivan Barbot” iz Popovače.

‘Gwarosa’ i ‘gualosi’

Ta je pojava, objašnjavaju autorice, prvo prepoznata u Japanu još 1969. godine, a službeno priznata 1987., no posljednjih godina uočena je i u SAD-u i u zemljama Europske unije.

U Koreji, gdje se radi šest dana u tjednu, i to svaki dan prekovremeno, ovaj se pojam zove “gwarosa”, a u Kini “gualosi”. Procjenjuje se, navode Koić i Poredoš, kako je rizična granica za pojavu karoshi sindroma rad koji uključuje 80 prekovremenih sati mjesečno, a većina osoba koje su liječene ili umrle zbog tog sindroma radile su i više od 100 prekovremenih sati.

Rizik je naglašen kod radnika iznad četrdesete i pedesete godine života, koji imaju male mogućnosti za drugi posao, a u strahu od gubitka postojećeg pristaju na sve.

Posljednjih godina rizik je podjednak i za žene i za muškarce. Radno vrijeme tijekom 19. stoljeća iznosilo je oko 12 sati dnevno u šestodnevnom radnom tjednu, a zatim se u 20. stoljeću, sve do 1970. godine, progresivno smanjuje do 48 ili 42 sata tjedno, uz slobodnu subotu, nedjelju i praznike, što je dovelo do povećanja produktivnosti.

Od 1970. godine postupno se, međutim, ponovno povećava broj radnih sati, nepravilno produljenih, brisanih i neprikazanih inspekcijama rada, radnicima često i neplaćenih.

To se događa iako su ekonomski razvijene zemlje, doduše ne sve, a neke samo deklarativno, ratificirale konvencije, norme i preporuke ILO-a (Međunarodne organizacije rada), vezane uz radne sate i plaćene dopuste, kao jedno od osnovnih prava.

Istraživanja su potvrdila da japanski muški radnici ipak i dalje rade i do 2700 sati godišnje, a, primjerice, zaposleni u “Fuji Bank” i do 3000 sati, s više od 700 sati neplaćenog rada, što je znatno više nego u Francuskoj ili Njemačkoj, gdje se godišnje odradi po 1440 sati.

No, i u francuskoj automobilskoj industriji “Renault” su tijekom 2006., upozoravaju Koić i Poredoš, zabilježene tri smrti zbog karoshi sindroma, i to suicidom, nakon ekstremnog pritiska i kratkih rokova koje su zaposlenici pretrpjeli dolaskom novog direktora.

 Prema američkim radnim statistikama, oko 20 posto zaposlenika radi više od 49 sati tjedno, a njih osam posto više od 60 sati. U Indoneziji se događa da radnici dnevno “odrape” i do 11 sati, čak i nedjeljom, od čega se ne izuzimaju ni slučajevi kada je radnik bolestan, sve dok ne kolabira na stroju.

Prema japanskim statistikama, tijekom 2006. i 2007. godine oko 355 radnika je oboljelo od predoziranja poslom, od čega je njih 147 i umrlo, uglavnom zbog srčanog ili moždanog udara.

 Procjenjuje se da je od 1990. u Japanu od karoshija umrlo više od 10.000 ljudi, zbog čega je ondje osnovana posebna komisija odvjetničkog vijeća i Ministarstva rada koja prati tu pojavu.

- Nakon ekstremno prekovremenog rada osoba se više ne može odmoriti, pa kada i dođe vrijeme za odmor, više ga ne zna iskoristiti, ne zna što bi sa sobom. Od obitelji su otuđeni, a često im je odlazak na posao bio zapravo jedini izlazak.

Uglavnom se nepravilno hrane, ponekad prekomjerno opijaju, a nerijetko troše amfetaminske preparate da bi mogli duže i više izdržati. Posebno je opasna razina povećanog stresa zbog nagomilanih frustracija, u nemogućnosti da se realiziraju nerealni ciljevi koje postavlja kompanija, što se najbolje može vidjeti u trgovini.

Ekonomska recesija, naime, izaziva pad prodaje proizvoda ili usluga, a kompanija zahtijeva veću prodaju i bolje rezultate, pa zaposlenici usprkos težem radu imaju manje uspjeha SEnD objašnjavaju Koić i Poredoš.

Posao za doma

Jedan od uzroka za pojavu karoshija, dodaju, jest i zapošljavanje honorarne radne snage, koja donosi uštedu i fleksibilnost jer se lakše može otpuštati. U odnosima između radnika koji su zaposleni na neodređeno i onih na određeno vrijeme razvija se konkurencija i potreba za dokazivanjem, a koja često znači i preuzimanje dodatnih poslova.

Čak i pokret kojim se briše znoj s lica smatra se gubljenjem vremena, “pa treba poraditi na tome da se on izostavi”. Zaposleni se u svakom trenutku mora odazvati zahtjevu za dodatnim radom, pa i na godišnjem odmoru.

Odbije li raditi i jedan sat prekovremeno, dobiva otkaz. Ma koliko da je ostao na poslu, “uvijek se nađe i nešto za ponijeti kući”, tek toliko da se kod kuće ne dosađuje.

Predaha nema, a za posustale nema milosti, pa čak polovica rukovoditelja, iznose Koić i Poredoš, smatra da će stradati od karoshija. Među brojnim opisanim slučajevima karoshi sindroma, Koić i Poredoš iznose onaj 22-godišnje medicinske sestre koja je umrla od srčanog udara nakon dežurstva od 34 sata, kakvo je redovito odrađivala pet puta mjesečno.

Njezin šef je nakon tragičnog događaja rekao: “Mlada Joshida svijetli je primjer kolektivu, tako trebaju svi raditi, iskoristimo do kraja energiju mladosti.”

Karoshi sindrom

 Karoshi (Kah/previše+roe/rad+she/smrt/) fenomen je koji opisuje sindrom iznenadne smrti zbog insuficijencije srčane funkcije, subarahnoidalnog krvarenja ili suicida, a bez prethodnih upadljivih znakova bolesti, najčešće kod osoba u četrdesetim i pedesetim godinama, a povezuje se s prekomjernim radom.

Stradavaju liječnici, novinari...

Od karoshi sindroma najčešće stradaju poslovni rukovoditelji, liječnici, novinari, profesionalni vozači i drugi izloženi ekstremnim psihološkim pritiscima i prekomjernoj profesionalnoj odgovornosti.

Oni često rade prekovremeno, neovisno je li im taj rad plaćen. U Japanu se na to gleda slično kao na “ponos samuraja” i podrazumijeva se, jer bi suprotno bilo nečasno i značilo nelojalnost kompaniji.

Tako “radnici samuraji” rade vrlo teško i ne govore o tome, a stres je zabranjena riječ. Bez obzira na radni napor, izražavaju visok stupanj odanosti prema kompaniji u kojoj su zaposleni.

Kompanijski pritisak se kombinira i s ego-pritiskom, uz kulturnu predispoziciju za radoholizam, pa radnik više podsjeća na korporacijskog slugu, a ne na zaposlenog.

Tipični japanski radnik koji živi u Tokiju često provodi tri sata na putu do radnog mjesta i natrag do kuće, kamo kreće oko 19 ili 20 sati uvečer. Nije rijedak slučaj da ostaje u uredu i preko noći jer su im uredi možda bolje opremljeni od stana u koji samo povremeno svraćaju.

 

Naslovnica Biznis