Novosti BiH

vratili se praznih ruku

Naši reporteri u Livnu i Tomislavgradu: Je li Zdravko Mamić tu?; 'Nije, a šta i da je, nema u Hrvatskoj pravih novinara, vi pišete šta vam Udba naredi!'

vratili se praznih ruku

Ništa. Ni migranata, ni Zdravka Mamića.

Bilanca reporterske skitnje po Tomislavgradu i Livnu nam je porazna: poslani sa zadatkom da napravimo reportažu o grupama izbjeglica koje se povremeno tamo pojave pa, usput, kad smo već gore, da vidimo što je novo sa Zdravkom Mamićem.

Vratili se doma, a nismo našli ni njih ni njega. Koji je također neka vrsta migranta, samo što ga na migraciju nije natjerao strah za živu glavu, nego pohlepa utažena kaznenim djelima opisanima u nepravomoćnoj presudi. I s njom povezan strah od zatvora.

Dakle, Livno u rano popodne. Tihi gradić uništene privrede i raseljenog stanovništva. Do tamošnjega kolodvora nedavno je dolutala skupina migranata. Netko ih snimio, na fotografijama po portalima vidimo žene, muškarce, djecu, popadali po peronima, sjede, ne gledaju u onoga tko ih snima.

Uživo, vidimo lokalnu djecu, završila im nastava, čekaju autobuse za sela. Na šalteru informacija ne daju informacije koje tražimo. Konobarica u kolodvorskom restoranu razgovorljivija, ne i informativnija. Bili migranti, ima šest-sedam dana, odvela ih policija, referira.

U policiji nas dočekuje Bernarda Duvnjak, zamjenjuje glasnogovornika dok je na godišnjem odmoru. Livno, objašnjava nam, nije na migrantskom koridoru, nego tu i tamo zalutaju, netko ih fotografira i eto vijesti.

– Dođu iz azilantskih centara, jer kad iskažu namjeru o traženju azila, mogu slobodno hodati po Bosni i Hercegovini. U pravilu, kad ih zateknemo, možemo ih samo legitimirati – tumači nam Duvnjak dok sjedimo u njezinu uredu.

Grupa od 22 ljudi, 12 odraslih, desetero djece, fotografiranih na livanjskom kolodvoru, doputovala je autobusom iz Mostara, gdje borave u izbjegličkom centru. Sirijci su, lutaju svijetom već dvije i pol godine. Iz Livna su krenuli prema granici s Hrvatskom na Kamenskom, ali pogranična ih je policija vratila u Livno.

 

– Na kolodvoru su čekali prijevoz za Mostar. Mi smo ih osiguravali da ne bude problema, dvoje djece je bilo slabo pa su u našoj bolnici primili infuziju. Dolazili su ljudi, donosili im hranu – kaže privremena glasnogovornica.

U Livnu sada nema migranata?

– Nema, sigurno. Čim ih ugledaju, naši građani zovu. Dobijemo po 500 poziva. Od Uskrsa ih je kroz Livno prošlo šezdesetak, većinom iz Sirije. Imali smo u travnju i 11 muškaraca iz Omana – govori Duvnjak.

Toliko iz Livna. Vozimo se za Tomislavgrad. I tamo su viđeni migranti, pišu portali. Njih šestero, klanjali se uz cestu pokraj benzinske u centru.

– Naišli u autu francuske registracije. Stali, klanjali se i otišli. Policija ih legitimirala, imali su francuske dokumente – rekao nam je radnik na benzinskoj.

Vidimo, ni ovdje ništa od migranata. Prelazimo na plan B, pitamo je li možda vidio Mamića.

– Nisam danas. Bio je prije dva-tri dana, dao je na policiji zahtjev za osobnu. On ti je u Međugorju – govori dobro informirani dečko s pumpe.

Idemo do kafića "Step", omiljenog Mamićeva boravišta u Tomislavgradu. Preko puta je nekidan osvanuo transparent "Zaboravi mirnu šetnju, shvati ovo kao prijetnju, nećeš mirno spavati i ovdje ćemo te proganjati." U potpisu je stajalo "1950. HR-HB", što bi značilo da su autori fanovi Torcide i tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne, hrvatske paradržave stvorene u ratu.

Razgovaramo s konobarom. Hajdukovac je, Mamića je vidio prije dva-tri dana. Sada nije u Tomislavgradu, nego u Međugorju sa Sammirom, uvjerava nas. Nema pojma tko je postavio transparent. Upućuje nas na kafić "Pauk", tamo izlaze malo zeznutiji duvanjski navijači Hajduka.

U "Pauku" smo s konobarom i nekim momkom s gustom crnom bradom. Da, ovdje su svi navijači Hajduka, potvrđuju nam. O autorima transparenta znaju samo da ne bi govorili za novine.

Zadnja šansa su nam Zidine. Selo odakle su Mamići, između Kamenskog i Tomislavgrada. Preskočit ćemo opise pokušaja i promašaja da ih pronađemo, tek eto nas u neka doba pred obnovljenim zdanjem u dvorištu obrubljenom željeznom ogradom. U njemu smo ugledali gospođu, jedinu živu osobu u radijusu od nekoliko kilometara.

Poveli smo inspirativan dijalog:

– Dobar dan, koliko ima do Zidina?

– Ovo su Zidine, šta vam treba?

– Mi smo novinari iz Splita, iz Slobodne Dalmacije, tražimo Zdravka Mamića.

– Nije ovdje, ali šta i da je?

– Ništa, malo bismo popričali ako hoće.

– Nema u Hrvatskoj pravih novinara.

– Dobro, znate li gdje je njegovo imanje, možemo mi malo popričati...

– Ovo je njegovo, ali nema u Hrvatskoj pravih novinara, vi pišete šta vam Udba naredi.

Tu su negdje i razgovor s gospođom i boravak u Zidinama izgubili svaki smisao. A evo i kraja teksta.

Naslovnica BiH