Novosti BiH

Zašto nas mrzite?!

Izbjeglice umiru plivajući: naši reporteri posjetili su migrante 'zarobljene' u BiH, pročitajte potresna svjedočanstva ljudi koji su došli pred vrata EU-a, ali ne mogu dalje

Zašto nas mrzite?!

Rama Ali Kasem (19) je vođa svoje grupe iako je žena, a bila bi to čak i da ne govori engleski vrlo dobro.

Odvažna, britka, pomalo drska, okružena trojicom muškaraca naslonjena na antifašistički spomenik sjedi u gradskom parku u Velikoj Kladuši, među njima su i njezina dva brata, Mohamed (15) i Kmal (23).

Za razliku od nekoliko susjednih grupa koji su netom pristigle iz Sarajeva, njezina je došla - iz Hrvatske. Zato se uopće nije trudila sakriti bijes kada smo rekli da smo hrvatski novinari.

- Zašto nas mrzite? - pitala je, pa ne čekajući odgovor krenula pričati kako su je, zajedno s braćom, hrvatski policajci istjerali natrag u BiH.

- Prešli smo granicu preko rijeke (Glina op.a.) i pješačili puna četiri dana. Onda su nas presreli, ne znam gdje, ali je bilo nedaleko Karlovca, jer su nas tamo odveli u zatvor. Bili su ljuti jer nismo željeli odati koliko nas je bilo ukupno u grupi i kamo su krenuli ostali.

- Uzeli su nam sve stvari, svu odjeću koju smo imali, isto kao i mobitele koje su razbili pred nama. Bilo je to u subotu. U noći u nedjelju u četiri ujutro probudili su nas u ćelijama i utrpali u policijsko vozilo, za mene je bila zadužena policajka. Nismo znali kamo nas vode niti nam je itko išta rekao što će biti s nama. Dovezli su nas na neko mjesto, izbacili van i rekli da krenemo. Nismo znali gdje smo niti kamo da idem.

- Samo su ponavljali: Hodaj, hodaj! Policajka me grubo gurala u leđa i zlurado se smijala. Trebalo nam je dva sata da pronađemo put do Velike Kladuše - priča nam Rama, dodajući da prema njima u Hrvatskoj nisu puno bolji ni civili na koje bi putem nailazili. Nisu ih dirali, ali “nije u njihovim očima vidjela dobrotu”.

Nitko ne zna koliko je u ovom trenutku migranata iz bliskoistočnih zemalja i sa sjevera Afrike u Velikoj Kladuši, jer nitko ne vodi evidenciju. Neslužbene procjene govore da bi ih moglo biti između 500 i tisuću.

Smješteni su po javnim površinama i u privatnim smještajima u Velikoj Kladuši i Bihaću, odnosno selima između ta dva grada. Svi koji su vraćeni iz Hrvatske žale se na postupanje policije svojim bosanskim domaćinima za koje imaju samo riječi hvale, no plan i jednih i drugih je isti - opet ući u Hrvatsku.

Majka pedijatrica

Rama nam priča da je u Damasku u Siriji studirala engleski, mlađi Mohamed je srednjoškolac, a stariji je bio u ratu, nismo doznali za koga se borio, samo da je to bilo blizu granice s Irakom.

- Majka nam je pedijatrica u Damasku, a otac šef autobusnog kolodvora, imali smo dobar život. Nije novac naš problem, bježimo od rata - kaže Rama.

Teško je reći koliko je istine u ovome što priča, možda su im lažna i imena. Nitko od njih nema dokumenata, kaže, zbog rata, ne žele dati e-mail, niti pokazati profile na društvenim mrežama preko kojih komuniciraju s ljudima koji su istom rutom prošli prije njih i s onima koji ih slijede. Kažu da su iz Damaska krenuli 15. kolovoza prošle godine, pješačeći četiri dana do Turske.

Ukrcali su se na brod prema Grčkoj, no našli su se na grčkom otoku Chiosu, koji je bliži Turskoj. Onda su se ukrcali na brod do Atene pa na autobus do Soluna. Tamo su ih smjestili u kamp, gdje su proveli šest mjeseci, gdje, kaže nam Rama, nije bilo ugodno nijednoj ženi od Arapa koji su stalno nudili pomoć a zauzvrat tražili “ono, znate na što mislim”.

Potrošili 5000 eura

- Ušli smo u Albaniju, pa u Crnu Goru, onda u BiH. Vraćali bi nas s granice dva ili tri puta, a mi bi im opet dolazili. Onda sam rekla u Bosni, ne vraćajte me više, ne mogu to podnijeti. Onda su nas pustili do Sarajeva, iz Sarajeva smo došli ovdje - kaže Rama, navodeći da su do sada na put potrošili oko 5000 eura, a ne zna ni sama koliko će do Švedske, kamo su krenuli.

Muškarac iz susjedne grupe nervozno je pričao na telefon. Kazao nam je da ne želi s nama pričati jer mora dogovoriti prolaz kroz Hrvatsku koja je problematična. On je jedan od rijetkih koji su na put poveli suprugu i malu djecu. U prvim valovima koji su prolazili Balkanom to je bilo pravilo, bili su to doista sirijske izbjeglice i uglavnom su imali dokumente.

Sada su to uglavnom migranti bez dokumenata. Bez obzira na njihovo porijeklo i motive, njihovu gladnu djecu u Kladuši ne može gledati nitko. Supružnici Senaida Družanović i Rifet Hušidić donijeli su im okrepu.

- Nisam mogao proći gradom a da im nešto ne dadnem. Imao sam godina kao ovaj njihov mali kad sam bio izbjeglica. Završili smo na Turnju (karlovačka četvrt kamo su bježali Kladušani nakon sloma Abdićeve “Zapadne Bosne” pred naletom Armije BiH op.a.) - kazao je Rifet, pokazujući prema malom koji je jeo njegov puding, a njegova Senaida briznula u plač.

Abdić je i sam postao izbjeglica tih godina, u međuvremenu je odslužio dugogodišnju zatvorsku kaznu zbog ratnog zločina, pa opet postao načelnik. On još uvijek čeka sistemsko rješenje problema migranata, ali nema povratnih informacija iz Sarajeva što s njima, pa migranti ovise o pomoći običnih ljudi koja je, doduše, izdašna. Nedaleko je gradska džamija, pa im svatko nešto pruži kada dolazi na molitvu. Huse Karajić, vlasnik restorana “Venera”, jedan je od onih koji ih je nahranio, obukao i pružio im krov nad glavom.

- Bila je zima, ja bio u gradu, a oni kao psi hodaju prepušteni sami sebi. Ja dođem i kažem, hajte kod mene, i povedem ih sve, nahranim i postavim madrace u restoranu da imaju za noćiti. Konstantno ih je bilo dvadesetak, a ukupno više od sto. Sada mi se javljaju i zahvaljuju iz Francuske, Njemačke, Italije, ma od svuda. Evo, sinoć jedni prešli iz Italije u Francusku, pa mi šalju poruku: Babo, stigli smo! - kaže nam Huse.

I njemu svi na prvu kažu da su iz Sirije, ali, priča nam Huse u povjerenju, svi lažu.

- Većina Alžir i Maroko, najmanje Sirijaca. Od njih sto na kraju kod mene baš nijedan Sirijac. A samo je jedan poveo ženu i dijete. Lažu, a što će jadni ljudi. Evo, jedan, Kinane se zove, mi je priznao da je bio u specijalnoj policiji u Maroku i da je radio zločine, morao je tući i ubijati ljude. Veli, ja to više nisam mogao radit, i zbog toga bježi - objašnjava Huse.

Na dnu rijeke

Svih sto prošlo je kroz Hrvatsku i sretno stiglo u zemlje zapadne Europe. Otkriva Huse kako im je to uspjelo.

- Pa išli su preko vojnog poligona kod Slunja, jer su se klonili kuća. Sada imaju neke planove da bi išli na Glinu na autobus, ali mislim da je ovo prvo bolje. Kao, ne može se, al ipak odu svi. Ja ih sve nahranio i svakome dao po 10 eura. Nije neki novac, al neka im za jedan obrok. Pomogli smo od srca koliko smo mogli. Tko daje, vraća mu se, dobri Bog sve vidi - kaže Huse.

Hrvatska policija nije najgore što im se može dogoditi na putu kroz Hrvatsku. Skrivajući se od njih, putuju isključivo noću, što pri prijelazu preko rijeka zna biti kobno. U samo tri posljednja mjeseca utopilo ih se osmero, od toga jedan u Korani, sedmorica u Kupi, troje od njih samo proteklog vikenda.

Bježeći pred policijom trojica su skočila s mosta preko Mrežnica u Generalskom Stolu, ali nisu pali u rijeku već na obalu i teško se polomili. Dvojica su bili Marokanci koje je bio udomio Huse. Jedan mu se javio iz bolnice.

Tamo gdje je Hrvatska najtanja

Kroz BiH u prošloj godini prošlo je 800 migranata, što je sedam puta više nego godinu ranije, a prvi mjeseci ove godine govore da će se taj broj opet umnogostručiti.

Njihov odabir ove rute je logičan, jer je Hrvatska ovdje najtanja na putu prema Sloveniji, iz koje dalje odlaze u zemlje zapada.

Iz slovenske policije kažu da ovaj val neće biti veliki kao onaj prije tri godine kada je kroz njihovu zemlju prošlo pola milijuna ljudi, ali su oprezni s obzirom na konstantan rast broja ilegalaca, pa kažu da ovo doista jest nova migrantska ruta. Njihovi hrvatski kolege još uvijek smatraju ove putnike iz dalekih zemalja samo pojedinačnim slučajevima ilegalnih prelazaka.

Naslovnica BiH