Novosti BiH

Što mi se Dragan ne javlja

Kako je Čović od partijaša postao ikona hrvatstva

Što mi se Dragan ne javlja

Da je Tomislav Karamarko tražio manekena za svoj projekt lustracije, boljeg od Dragana Čovića ne bi našao

Što mi se Dragan ne javlja? – pitao se uporno Bogdan Diklić prije tjedan dana u izvrsnom filmu Bobe Jelčića “Obrana i zaštita”, kao da je i prije izborne komisije znao sadržaj izjašnjavanja u biračkim kutijama. Istoga dana, kao što je poslije postalo svima poznato, za člana BiH Predsjedništva iz redova hrvatskog naroda izabran je šef bosanskohercegovačkog HDZ-a Dragan Čović, stara politička korjenika.

Oko 110 tisuća Hrvata iz BiH dalo mu je svoj glas, vjerujući – baš poput Bogdana Diklića u nedavnom filmu – kako će im se Dragan javiti uvijek kad im zatreba i da im neće zamjeriti eventualni odlazak prijatelju na đenazu.

Filmska replika, naime, nije bez vraga, niti je ovo prvi put da su se sjajno poklopili umjetnički i zemaljski scenariji: nije tajna da Dragan već godinama HDZ-om BiH upravlja kao korporacijom, da vedri i oblači svim segmentima života i da je pod plaštem hrvatstva i vjere sagradio pravo obiteljsko carstvo koje uključuje višemilijunsku vilu u mostarskim Barama radi koje je navodno morao biti preusmjeren i tok rječice Radobolje. Povrh vile zna se da još ima kuću i stan u Mostaru, te vikendicu i stan u Hrvatskoj.

Akumulirano bogatstvo

Osim akumuliranog bogatstva i društvene moći, tipičnim hadezeovcem iz slikovnica čine ga i svojedobne tri optužnice – istinabog, odbačene – ali koje maštovitijima daju naslutiti moguće izvore svog tog blagostanja u zemlji gladi. Prvom ga se teretilo da je kao svojedobni federalni ministar financija Lijanoviće nezakonito oslobodio plaćanja poreza na uvoz mesa.

Drugom je optužen zbog nenamjenskog trošenja novca za kupovinu stanova, a treća se odnosila na dug javnog poduzeća Hrvatske pošte i telekoma prema Ministarstvu obrane HVO-a, koji je prenio na tri privatne tvrtke koje su naplatom tog duga postale većinski vlasnici “Eroneta”. Naravno da su svi ti propali procesi bili čista antihrvatska ujdurma puna kleveta i laži iz koje je Dragan izašao još miliji i draži.

Ono što ovoga spasitelja hrvatstva u BiH dodatno čini tipičnim hadezeovcem njegovo je čuveno konvertitstvo. Da je Tomislav Karamarko, koji ga je zagovarao uoči izbora, tražio živoga manekena za svoj projekt lustracije, teško bi našao boljega od Dragana Čovića, a hrvatski član Predsjedništva BiH bio bi i te kako iskoristiv i u odsudnoj borbi Stožera za obranu hrvatskog Vukovara protiv dvojezičnih ploča.

Dragan je, naime, svojedobno bio zadrti partijaš zaposlen u mostarskoj vojnoj industriji “Soko”. Još za studija na Mašinskom fakultetu izjašnjavao se kao Jugoslaven i pisao ćirilicom. Možda i u tome leži tajna misterioznoga prijateljstva mladića rodom iz Ljutog Doca kod Širokoga Brijega s Miloradom Dodikom.

Tuđmanovo pitanje

Pomalo je paradoksalno da je zbog svojega jugoslavenstva - koje je bilo isključivo karijerno, kao i današnje hrvatstvo - Dragan Čović svojedobno bio predmetom kadrovskih sumnji bivšega komunističkoga generala Franje Tuđmana.

U transkriptu razgovora između bivšega obavještajca HIS-a Ive Lučića i hrvatskog predsjednika njih dvojica 1998. analiziraju hercegovačku kadrovsku situaciju. U jednom trenutku pita Tuđman Lučića: “Dobro, a kad je Dragan Čović prestao biti Jugoslaven i pisati ćirilicu?” Lučić mu uzvraća: “Ne znam kada, ali je bio. Vidjeli ste čitav studij njegov, on se na svakom ispitu tako potpisivao.”

Sva ideologija u Hrvata tako se već desetljećima svodi na nepresušne svađe bivših režimlija tko se brže i više promijenio, a tko je ostao isti, dok im drastične promjene imovnog stanja i druge posljedice njihovih politika registrira jedino jalna i međusobno zavađena sirotinja. Traje taj kompendij evo već više od 20 godina i – sudeći prema Čovićevu izboru, a i stranačkim rejtinzima u Hrvatskoj – teško da će ga brzo i lako zamijeniti neki novi.

davor krile

Naslovnica BiH