ŽivotNe odustaje od života

Trogiranka je u cvijetu mladosti doživjela moždani udar, 20 godina poslije u najtežim uvjetima izrađuje ukrase za Božić: Život mi je bio posložen, a onda mi je pozlilo... Mislila sam, zagripat ću!

Piše Lenka Gospodnetić

Došašće ili advent vrijeme je kad se cijela zemlja raduje dolasku Spasitelja, priprema za najradosniji kršćanski blagdan.

Njemu se, svim nedaćama usprkos, veseli i Trogiranka Jelenka Stipčić, koja svojim životom u posljednjih dvadeset godina najzornije svjedoči o tome kako je duh čovjeka živi plamen koji tinja, i nema toga hladnog sjeverca koji će ga sasvim ugasiti.

Dakle, Jelenku ili Jelenu, danas 52-godišnjakinju, snašlo je ono što ni jedna djevojka ne bi poželjela ni najljućoj suparnici: izgubila je zdravlje i ljepotu, dobrim dijelom i prijatelje, to jest društvo oko sebe. Jelena je u cvijetu svoje mladosti, u 32. godini, doživjela moždani udar zbog kojega je ostala gotovo sasvim nepokretna, izgubivši pritom priliku da svoj život realizira na konvencionalan način: uda se, rodi djecu, sretno dočeka unuke i penziju. Sudbina ili Bog za nju su očigledno imali drugi plan...

Od tada je prošlo dvadeset godina, ali Jelena, nekad agilna članica pjevačkog zbora “Petar Berislavić” iz Trogira, uvijek prva za sve društvene aktivnosti, živo se sjeća noći kad joj se život promijenio iz temelja, bolje rečeno do trenutka kad joj se “zacrnilo”.

– Bila je zima, hladna veljača, a ja sam boravila kod rodice na Korčuli, u Veloj Luci. Došla sam pomoći oko izrade kostima za maškare; uvijek su mi, naime, govorili da imam zlatne ruke, bila sam spretna za šivanje, ukrašavanje, aranžiranje. Inače sam završena aranžerka pri Poljoprivrednoj školi u Kaštelima, i dok sam bila zdrava, radila sam u struci, u hotelu “Medena” u Segetu. Imam gotovo petnaest godina staža, život mi je bio lijepo posložen. Nisam još bila udana iako sam prevalila tridesetu, ali bila sam uvijek u društvu, pjevala sam u zboru, išla u maškare, zabavljala se. A onda mi je te noći na Korčuli pozlilo; već sam imala povišenu fibru, mislila sam “zagripat ću”.

Digla sam se u noći, u tri sata na zahod, i u kupaonici se srušila na pod. Od tada se ne sjećam skoro ničega; rekli su mi da me helikopter prebacio u Split, a kad sam se osvijestila, shvatila sam da mi je pogođena lijeva strana mozga, što mi je spasilo govor, ali oduzelo motoriku posvuda osim u desnoj ruci. Ona me nikad nije iznevjerila; i dandanas se jedino na nju oslanjam. Kad idem u toalet, kad se dižem iz invalidskih kolica, kad radim. Silikonskim pištoljem radim ukrase za advent, Božić; to je ostalo u meni kad više, zapravo, ne mogu ništa, čak ni puno čitati jer sve lošije vidim. Ostaje mi moja desna ruka i predmeti koje njome napravim “po osjećaju”: vijenci, borići, aranžmani, ma svašta. To mi puno znači – iskrena je Jelena, čije su rukotvorine već uljepšale domove mnogih njezinih sugrađana, pa čak i prostore trogirske gradske uprave.

Budimo realni, i koja kuna što je dobije kao nagradu za rad znači joj kao nekome cijelo bogatstvo, jer protagonistica ove priče živi sa starom majkom Vinkom, pa kad dvije žene same u kućanstvu dobiju sićušnu mirovinu i drugu, skromnu invalidsku mirovinu, zajedno otprilike imaju toliko novaca da mogu kupiti lijekove, platiti nekoliko sati tretmana fizijatra i osnovne režije. Ponos koji poslovično resi ljude u nevolji nije im dopustio da pred nama kukaju, ali smo lako razabrali da se majka i kći Stipčić ne mogu ni čestito najesti...

– Svaka čast trogirskom gradonačelniku Anti Biliću što je uzeo naše ukrase za gradske prostore. Mogao je kupiti bilo gdje, od trgovačkih lanaca do dizajnerskih uradaka, a on je ipak izabrao moje skromne vjenčiće. To je dobar čovjek – dirnuto će Jelena o trogirskom gradskom čelniku koji joj je pomogao.

Radi u kući iz dva razloga: teško je pokretna, k tomu i nema fiskalnu blagajnu kako bi ušla u zakonske okvire obrta.

– Kad se razbolite, najbolje vidite ljude oko sebe. Društvu sam prestala biti zanimljiva, jedine vjerne prijateljice su mi patronažna sestra Tea Stupar, koju mogu zvati u bilo koje doba noći, i Ivanka Idvorac Đovana, poznata trogirska pjevačica koja je i sama imala puno problema. Zna što je nevolja i težak križ, a ipak joj to nije slomilo duh – dirnuto će Jelena.
Ima i manje lijepih primjera.

– Bilo mi je tragikomično kad su mi zabranili prodaju ukrasa, ovih koje izrađujem jedinom zdravom rukom, na štandu u gradu jer nemam prijavljen obrt. Isto tako, razočarao me župnik koji mi nije dopustio prodaju ispred crkve iako je upoznat s našom situacijom. Ali nema veze, nitko mi ne može zabraniti da ih izrađujem doma. To mi je terapija i radost, kune ionako odu na lijekove. Radit ću dok god me još ova ruka služi, pa makar sve podijelila ljudima, kao što često i činim – veli naša sugovornica, koju muči velika bojazan.

– S obzirom da koristim, dakle, ovu ruku za ama baš sve, zglob se već počeo trošiti. Samo da me moja desna ne izda – nada se Jelena.

Čeka je i operacija žuči početkom iduće godine, majka i ona već su stavile kuću na bubanj kako bi sadašnje prebivalište zamijenile stanom prilagođenim potrebama osobe s invaliditetom. Ako ne uspiju to realizirati, morat će poduzeti građevinske radove otvaranja vrata kako bi Jelena mogla barem izići s kolicima u vrt, uhvatiti malo sunca.

– Dok je suprug bio živ, Jelenu smo mogli izvoditi čak i do plaže; činilo se da će joj se stanje i popraviti, da će hodati kao nekad. Nažalost, muž mi je umro prije deset godina, same smo i muku mučimo s bezbroj stvari o kojima zdrav čovjek ni ne razmišlja, od izlaska u dvorište do plaćanja struje za koju rata iznosi nevjerojatnih 900 kuna mjesečno iako se grijemo na drva, a kuhamo na plin; vjerojatno je tako ostao paušal od vremena kad mi je muž bio stolar-obrtnik. Svaki dan vodimo neku bitku, bitku za goli život. Zato je nama, posebice Jeleni, ovaj pothvat s izradom božićnih ukrasa značajan. Zbog njih ljudi opet dođu k nama, popiju kavu, porazgovaraju s Jelenom. Živa je, sretna i društveno korisna – primjećuje majka.
Ipak, s pravom strahuje kako će jednog dana Jelena bez nje...

Jelena Stipčić, pak, ne odustaje od života. Poznata je izreka da “zdrav čovjek ima sto želja, a bolestan samo jednu”, znamo da je to zdravlje, a Jelenu smo za kraj upitali koja bi bila njezina božićna želja, što će biti prva stvar koju će učiniti kad ozdravi. Nije dvojila ni trenutka.

– Položit ću vozački ispit. To sam namjeravala, ali još nisam stigla – najavila je Jelena Stipčić, aranžerka i junakinja s trogirske Travarice. 

Naručite ukrase od Jelene

Ako i vi želite naručiti prekrasne radove od Jelenke, koja s majkom živi u teškim uvjetima, to možete učiniti pozivom na broj 098 239 980.  

 

#JELENKA STIPčIć