stdClass Object
(
[id] => 633937
[title] => Mislili ste da 'škrinje dotarice' nitko ne izrađuje već 50 godina? Trogirska učiteljica napravila je predivnu za kćer, a spasila je i Svetog Petra
[alias] => mislili-ste-da-39-skrinje-dotarice-39-nitko-ne-izraduje-vec-50-godina-trogirska-uciteljica-napravila-je-predivnu-za-kcer-a-spasila-je-i-svetog-petra
[catid] => 264
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Kad bismo u uvodu rekli da vjeroučiteljica iz naše priče ima “zlatne ruke”, mnogi bi čitatelji jamačno namah zamislili ruke sklopljene u molitvi.
Okej, neki bi možda pomislili da rečena žena, po profesiji laička teologinja, umije, primjerice, dobro napraviti štrudel; i to je istina, osobno smo se uvjerili (bio je od jabuka i doista ukusan). No, to ipak ne bi bilo dovoljno da “mirita” novinsku priču.
“Kvaka” je u nečemu drugom...
Irena Ivačić, vjeroučiteljica u Osnovnoj školi “Majstor Radovan” u Trogiru, inače nastanjena na Čiovu, vjerujte, čuda radi od drva.
Tvrdi hrast, prkosni orah ili opora maslina, nekad pak jasen i tikovina, pod dlijetom u nježnim joj rukama “procvjetaju” jače nego tratinčice u proljeće.
A za svu raskoš njezina opusa saznali smo, kako to počesto biva, slučajno. Povod su bile zgodne kućice za ptice nalik onima iz bajke, da bismo potom saznali da Irena radi i masivne stvari poput starinskih škrinja, ukrase uokolo kamina, nosače za stupove, malu plastiku, ma čak i samostojeće kipove za crkvene interijere!
- Evo, vidite ovu škrinju od hrastovine – pokazuje nam glomazan predmet za koji smo odmah naglas zaključili da ga je naslijedila od majke ili bake. Možda prabake?
Kamin kao kruna
- Ne, varate se. Ja sam ga napravila najstarijoj kćeri. Škrinju dotaricu radila sam skoro godinu dana – kazuje pak naša domaćica te nas još zbunjene, malo čak i šokirane, uvodi u dnevnu (primaću) sobu.
Pogled puca na kamin, cio uokviren rezbarenim drvom s florealnim, pa i biblijskim fragmentima. Ima i ljudskih glava, portreta kao na, recimo, šibenskoj katedrali.
- To sam isto sve izradila ja, od nekoliko vrsta drva – veli Irena koja je s mužem Joškom živi u mjestu Mastrinka put Arbanije na otoku Čiovu.
- Izrada je trajala nekoliko godina, dosta sam se namučila. Ali zato ovaj kamin i jest svojevrsna kruna mog rada u drvu – veli Irena.
E, ali kako u svemu čuči neki vrag, tako je i za vjeroučiteljičinu sklonost dlijetu “kriv” još pokojni djed s majčine strane, stolar Ivan Ivanković.
Obožavani miris piljevine i smole
Ljubav prema drvu, kao i zavidnu kolekciju starinskih dlijeta, naslijedio je Irenin otac, diplomirani pravnik i poliglot Ante Primorac, a tradiciju je potom – nekako baš “iskonski” – nastavila i ona.
Pomažući ocu, vazda u mirisu piljevine, smole i lakova, i Irena se zarana “zarazila” hobijem koji joj je zapravo vrlo kvalitetna polovica života.
- Djeca su odrasla, muž i ja smo već u zrelim godinama, glavna preokupacija nam je u slobodnim trenucima naše četvero unučadi. No, sve ostalo vrijeme provodim u radionici, i tu sam najmirnija. Što je nekome pilates, teretana i šetnja, meni je druženje s dlijetom.
A od lijepog para cipela više se veselim dobrom komadu drva – kroz smijeh će šarmantna Irena, kojoj u grubljim radovima i pripremi pomaže suprug.
- Puno mi znači njegova podrška kad treba ispilati neku veću puntiželu ili otići u nabavu. Joško mi je “dao ruke” i prilikom rekonstrukcije i izgradnje kipova svetaca u crkvama Dalmatinske zagore prije nekoliko godina – prisjeća se kiparica.
Riječ je, doznajemo, o zamolbi za intervenciju na sanaciji oštećenih drvenih kipova u župnim crkvama u Primorskom Docu i Trolokvama.
'Liječenje opeklina'
U pomoć ju je pozvala voditeljica malog crkvenog zbora Marica Tadin, a jedna od prvih izvedbi bila je “spašavanje” kipa svetog Petra koji je zbog upaljene šterike u podnožju, o blagdanu rečenoga sveca 29. lipnja 2011. godine, dobrano nagorio.
- Bilo je to pravo “liječenje opeklina”, čak i rekonstrukcija dijelova tijela, odjeće i relikvija. Koristili smo suprug i ja materijale i sistem rada identičan onome koji se primjenjuje na sanaciji oštećenih gondola u Veneciji – odaju supružnici Ivačić neke “male tajne majstora kužine”.
Za crkvu svetog Ante u Primorskom Docu izradili su, pak, novo drveno raspelo, kao i kipove svetog Ante Padovanskog i sv. Ante Pustinjaka (dvije crkve), dok je Sveti Stipan zablistao u matičnoj crkvi u Trolokvama, kao i kip Majke Božje.
No, ni to nije sve. Marljiva Irena Ivačić udahnula je novi život i odbačenim komadima drva nađenim u moru; te su naplavine kao svojevrsni “ready-made” reljefi ukrasile zidove mnogih njezinih dragih ljudi.
Soba majstora Geppetta
- Najviše radim u hrastovini, hrast je “alfa i omega”. Tikovina nije najtvrđa, ali najviše troši dlijeta jer u sastavu ima pijeska. Tvrđi su maslina i orah, ali oraha ima malo.
Od hrastovine je, vidite, nastala i ova serija lutaka, a u jednoj od njih krije se portret moje poznanice – tajnovito pokazuje na arsenal drvenih lutaka skulptorica Irena, prava “doktorica” za drvo, dobro upućena u sve njegove “mijene”.
Pa nas vodi malo i do radionice. Kao da smo ušli u radionici majstora Geppetta!
- Odat ću vam malu tajnu: ne volim skidati prašinu s predmeta koji služe kao ukras. To je zato što je doživljavam kao neku vrstu fine patine, nježni dodir vremena.
No, zato ima predmeta – poput ovih dlijeta i pila - koji ne samo da će teško uloviti prašinu, nego se jedva stignu i ohladiti - s osmijehom kazuje Irena Ivačić, vjeroučiteljica i skulptorica u drvu iz Trogira.•
Kad bismo u uvodu rekli da vjeroučiteljica iz naše priče ima “zlatne ruke”, mnogi bi čitatelji jamačno namah zamislili ruke sklopljene u molitvi.
Okej, neki bi možda pomislili da rečena žena, po profesiji laička teologinja, umije, primjerice, dobro napraviti štrudel; i to je istina, osobno smo se uvjerili (bio je od jabuka i doista ukusan). No, to ipak ne bi bilo dovoljno da “mirita” novinsku priču.
“Kvaka” je u nečemu drugom...
Irena Ivačić, vjeroučiteljica u Osnovnoj školi “Majstor Radovan” u Trogiru, inače nastanjena na Čiovu, vjerujte, čuda radi od drva.
Tvrdi hrast, prkosni orah ili opora maslina, nekad pak jasen i tikovina, pod dlijetom u nježnim joj rukama “procvjetaju” jače nego tratinčice u proljeće.
A za svu raskoš njezina opusa saznali smo, kako to počesto biva, slučajno. Povod su bile zgodne kućice za ptice nalik onima iz bajke, da bismo potom saznali da Irena radi i masivne stvari poput starinskih škrinja, ukrase uokolo kamina, nosače za stupove, malu plastiku, ma čak i samostojeće kipove za crkvene interijere!
- Evo, vidite ovu škrinju od hrastovine – pokazuje nam glomazan predmet za koji smo odmah naglas zaključili da ga je naslijedila od majke ili bake. Možda prabake?
Kamin kao kruna
- Ne, varate se. Ja sam ga napravila najstarijoj kćeri. Škrinju dotaricu radila sam skoro godinu dana – kazuje pak naša domaćica te nas još zbunjene, malo čak i šokirane, uvodi u dnevnu (primaću) sobu.
Pogled puca na kamin, cio uokviren rezbarenim drvom s florealnim, pa i biblijskim fragmentima. Ima i ljudskih glava, portreta kao na, recimo, šibenskoj katedrali.
- To sam isto sve izradila ja, od nekoliko vrsta drva – veli Irena koja je s mužem Joškom živi u mjestu Mastrinka put Arbanije na otoku Čiovu.
- Izrada je trajala nekoliko godina, dosta sam se namučila. Ali zato ovaj kamin i jest svojevrsna kruna mog rada u drvu – veli Irena.
E, ali kako u svemu čuči neki vrag, tako je i za vjeroučiteljičinu sklonost dlijetu “kriv” još pokojni djed s majčine strane, stolar Ivan Ivanković.
Obožavani miris piljevine i smole
Ljubav prema drvu, kao i zavidnu kolekciju starinskih dlijeta, naslijedio je Irenin otac, diplomirani pravnik i poliglot Ante Primorac, a tradiciju je potom – nekako baš “iskonski” – nastavila i ona.
Pomažući ocu, vazda u mirisu piljevine, smole i lakova, i Irena se zarana “zarazila” hobijem koji joj je zapravo vrlo kvalitetna polovica života.
- Djeca su odrasla, muž i ja smo već u zrelim godinama, glavna preokupacija nam je u slobodnim trenucima naše četvero unučadi. No, sve ostalo vrijeme provodim u radionici, i tu sam najmirnija. Što je nekome pilates, teretana i šetnja, meni je druženje s dlijetom.
A od lijepog para cipela više se veselim dobrom komadu drva – kroz smijeh će šarmantna Irena, kojoj u grubljim radovima i pripremi pomaže suprug.
- Puno mi znači njegova podrška kad treba ispilati neku veću puntiželu ili otići u nabavu. Joško mi je “dao ruke” i prilikom rekonstrukcije i izgradnje kipova svetaca u crkvama Dalmatinske zagore prije nekoliko godina – prisjeća se kiparica.
Riječ je, doznajemo, o zamolbi za intervenciju na sanaciji oštećenih drvenih kipova u župnim crkvama u Primorskom Docu i Trolokvama.
'Liječenje opeklina'
U pomoć ju je pozvala voditeljica malog crkvenog zbora Marica Tadin, a jedna od prvih izvedbi bila je “spašavanje” kipa svetog Petra koji je zbog upaljene šterike u podnožju, o blagdanu rečenoga sveca 29. lipnja 2011. godine, dobrano nagorio.
- Bilo je to pravo “liječenje opeklina”, čak i rekonstrukcija dijelova tijela, odjeće i relikvija. Koristili smo suprug i ja materijale i sistem rada identičan onome koji se primjenjuje na sanaciji oštećenih gondola u Veneciji – odaju supružnici Ivačić neke “male tajne majstora kužine”.
Za crkvu svetog Ante u Primorskom Docu izradili su, pak, novo drveno raspelo, kao i kipove svetog Ante Padovanskog i sv. Ante Pustinjaka (dvije crkve), dok je Sveti Stipan zablistao u matičnoj crkvi u Trolokvama, kao i kip Majke Božje.
No, ni to nije sve. Marljiva Irena Ivačić udahnula je novi život i odbačenim komadima drva nađenim u moru; te su naplavine kao svojevrsni “ready-made” reljefi ukrasile zidove mnogih njezinih dragih ljudi.
Soba majstora Geppetta
- Najviše radim u hrastovini, hrast je “alfa i omega”. Tikovina nije najtvrđa, ali najviše troši dlijeta jer u sastavu ima pijeska. Tvrđi su maslina i orah, ali oraha ima malo.
Od hrastovine je, vidite, nastala i ova serija lutaka, a u jednoj od njih krije se portret moje poznanice – tajnovito pokazuje na arsenal drvenih lutaka skulptorica Irena, prava “doktorica” za drvo, dobro upućena u sve njegove “mijene”.
Pa nas vodi malo i do radionice. Kao da smo ušli u radionici majstora Geppetta!
- Odat ću vam malu tajnu: ne volim skidati prašinu s predmeta koji služe kao ukras. To je zato što je doživljavam kao neku vrstu fine patine, nježni dodir vremena.
No, zato ima predmeta – poput ovih dlijeta i pila - koji ne samo da će teško uloviti prašinu, nego se jedva stignu i ohladiti - s osmijehom kazuje Irena Ivačić, vjeroučiteljica i skulptorica u drvu iz Trogira.•
Kad bismo u uvodu rekli da vjeroučiteljica iz naše priče ima “zlatne ruke”, mnogi bi čitatelji jamačno namah zamislili ruke sklopljene u molitvi.
Okej, neki bi možda pomislili da rečena žena, po profesiji laička teologinja, umije, primjerice, dobro napraviti štrudel; i to je istina, osobno smo se uvjerili (bio je od jabuka i doista ukusan). No, to ipak ne bi bilo dovoljno da “mirita” novinsku priču.
“Kvaka” je u nečemu drugom...
Irena Ivačić, vjeroučiteljica u Osnovnoj školi “Majstor Radovan” u Trogiru, inače nastanjena na Čiovu, vjerujte, čuda radi od drva.
Tvrdi hrast, prkosni orah ili opora maslina, nekad pak jasen i tikovina, pod dlijetom u nježnim joj rukama “procvjetaju” jače nego tratinčice u proljeće.
A za svu raskoš njezina opusa saznali smo, kako to počesto b...