Mozaik Život

IZ PRVE RUKE

'Pacijenti jecaju za papirom i odjećom, kćer me zvala da joj spasim majku!: stručnjakinja nam otkriva pozadinu ozbiljnog zdravstvenog problema, a ovakva je situacija u Splitu

IZ PRVE RUKE

Nakon požara na splitskom Trsteniku "razbuktala" se priča o ljudima koji mahnito skupljaju nepotrebne stvari, čime ugrožavaju ne samo sebe nego i okolinu, prvenstveno obitelj ili, ako su samci, a najčešće jesu, i najbliže susjede.

Riječ je o ljudima koje muči opsesivno-kompulzivno skupljanje, odnosno OKP, koji se opisuje kao pretjerano čuvanje stvari i stvaranje zaliha te nemogućnost osobe da ih se riješi.

OKP je poznat i kao Diogenov sindrom, odnosno sindrom natrpane kuće.

Oboljeli svoj problem često skrivaju jer svaki pokušaj, koji najčešće iniciraju njihovi bližnji, da se odreknu sakupljenih predmeta stvara im tjeskobu. Vrlo često poput djece glasno plaču za predmetima.

U njihovim zalihama smeća ima ostataka hrane, papira ili, pak, boca – uglavnom bezvrijednih predmeta koji im remete svakodnevno funkcioniranje. Nagomilani predmeti prvenstvenu su prijetnja njihovu fizičkom zdravlju, ali ljudi su to oboljele duše i psihe.

Poziv kćerke

S takvim pacijentima u uređenim državama bave se cijele ekipe stručnjaka, od socijalnih radnika do pravnika i psihologa, a u nas se često s njima susreću profesionalni čistači, kako je u našim novinama ispričala jedna od njih.

Ali, brojna su iskustva i dr. Kristine Brkić, vlasnice tvrtke za organizaciju života In&Out Organizing. S njom je “Slobodna” prije tri godine objavila razgovor jer je osnivanje takve vrste tvrtke u nas bilo vrlo neobično.

Ali već nekoliko pitanja koja je dr. Brkić tada postavila našim čitateljima dovoljno je bilo da se mnogi njezini potencijalni klijenti prepoznaju - “Potrošite li više od pet minuta tražeći ključeve od auta, stana, garaže i sl.?”, “Imate li više istih komada odjeće u ormaru koje ne nosite već godinama?”, “Uvijek tražite gdje ste zadnji put ostavili svjedodžbe iz srednje škole, diplome razne, sanitarne knjižice i sl.?” ili “uvijek zaboravite kada vam ističe registracija auta, osobna iskaznica ili putovnica?”...

Osnivačica tvrtke nam je tada ispričala da je naišla na ljude s pravom dijagnozom opsesivnog skupljanja nepotrebnih predmeta, pa nam je ispričala kako je imala poziv kćerke za jednu gospođu koja se okružila neredom i nepotrebnim predmetima.

- Toj sam ženi pokušavala objasniti kako je neke uspomene koje skupljaju prašinu i stvaraju nered dovoljno fotografirati i napraviti album. No, ona sama nije to željela i nije išlo. Jedan gospodin, stari umirovljeni prevoditelj koji se često selio, živio je praktično u kutijama.

Dva sata bacamo, pa stanemo

Bile su pune starih knjiga i rječnika, koji mu ničemu ne služe, no bio je na poseban način vezan uz njih. Pristao je da ih bacimo, ali išli smo polako. Dva sata bacamo pa stanemo.

Jedan vikend otišla sam od njega s četiri kutije starih knjiga, a onda mi je on u utorak javio da ima gripu. Razbolio se od tuge za knjigama u koje godinama nije zavirio niti mu trebaju - ispričala nam je dr. Brkić.

Uvijek kada naiđe na “žešće” probleme, odnosno ljude koji vape za pomoći i savjetima, ali ih nisu u stanju prihvatiti, Kristina ih preporuči psihologu ili nekom lifecoachu.

U liječenju se primjenjuje psihoterapija, a ako je potrebno propisuje se i adekvatna psihofarmakološka terapija.

Od lani je, naime, i Svjetska zdravstvena organizacija ovaj sindrom priznala kao psihički poremećaj, na što je upozorila Đordana Barbarić iz udruge Most, a dodala je da se itekako u praksi susreće s ovim problemom. Ljude s poremećajem nazivaju još “hoarderima”, odnosno sakupljačima smeća.

Psihijatri nemoćni bez suradnje

Dijagnozu će liječnici postaviti pomoću nekih od sljedećih pitanja, a bilo bi dobro da ih i mi sebi postavimo.

Dakle, imate li više istih predmeta u kući, da li nekad nešto bacite ali se predomislite i vratite po to, kupujete više istih stvari iako vam nisu potrebne, kupujete na rasprodajama predmete koji vam uopće ne trebaju, imate brojne predmete koje smatrate uspomenama, ne osjećate se dobro kad bilo što bacate, stan vam je zatrpan starim novinama, jedva prolazite kroz stan zbog natrpanih predmeta?

Važno je biti iskren prema sebi i priznati poremećaj, ali upravo suprotno i jest najveći dio problema. “Sakupljači” obično skrivaju svoj poremećaj, a psihijatri su nemoćni dok ne postignu bar minimum suradnje s pacijentom. Ali nekada izlječenje, nažalost, nije moguće niti nakog nastojanja članova obitelji.

Dr. Ivo Urlić, splitski psihijatar, pojasnio nam je da u životu čovjek ima nekoliko važnih odvajanja, s godinu dana života, s dvije, s tri godine...

- To su procesi kroz koje naša ličnost mora proći da bi formirala sliku o sebi i drugima, to su iskustva u kojima stječemo bazični dojam o svijetu u koji smo ušli.

Ondje gdje su postojale poteškoće u tim procesima odvajanja, i ako ih osoba nije uspjela savladati, ostaju poteškoće. Takvi ljudi se teško odvajaju od predmeta jer svaki put se aktiviraju ponovo ti procesi odvajanja, a za njih su traumatični.

U tim slučajevima mora se terapijom doći do korijena tog procesa jer on nikada nije dovršen - pojasnio nam je dr. Urlić.

Stide se

- Problem je što se "sakupljači" stide svog ponašanja i skrivaju to od okoline. Užasno im je teško pomoći ako ne uvide da žive na pogrešan način. Ja imam jedan pozitivan primjer. Ženu je muž ostavio zbog toga, kazao je da ga guši i da mu je život s njom nepodnošljiv.

Ona je bila šokirana kad ju je napustio jer nije to očekivala. Nekoliko mjeseci je odležala u depresiji, povećavajući predmete oko sebe. Mi smo se upoznale na jednom tulumu i kad je doznala čime se bavim, uzviknula je: "Ti si osoba za mene!".

Radile smo polako, jedan dan raščišćavanja, pa dva dana pauze, zatim dva dana bacanja nepotrebnih stvari, a tri dana pauze. Trajalo je to skoro osam mjeseci.

Ali ona je uspjela, čak je i prodala taj stan, uselila se u manji i živi, koliko znam, vrlo organizirano. Čak mi je ispričala da me se sjeti uvijek kada želi kupiti primjerice majicu viška, eto - ispričala nam je dr. Kristina Brkić.

Najčešće samci s malo kontakata

Đordana Barbarić iz splitske Udruge MoSt više se puta, zajedno sa svojim kolegama, u sklopu rada ove udruge susretala s “hoarderima”.

- Problem skupljača smeća (“hoarders”) nije od jučer i, nažalost, još uvijek nije prepoznat od strane zakonodavaca ili donositelja odluka u Hrvatskoj. Sa sigurnošću možemo reći kako samo u Splitu trenutačno ima minimalno 20-ak takvih slučajeva, ako ne i više.

Imali smo više poziva da dođemo i pružimo pomoć u raščišćavanju, u motiviranju ljudi da prihvate pomoć, ali to je proces u kojemu ne možemo sami sudjelovati jer je problem kompleksan.

U nekim zemljama imate formirane timove, koje financira država, u kojima su socijalni radnici, psihijatri, policija i pravnici koji pomažu da se osoba motivira, da se zbrine, odnosno pokuša promijeniti kroz psihoterapije.

Zaista je krajnje vrijeme da se i kod nas progovori o ovom problemu. U koordinaciji više ministarstava, službi i osoba s terena potrebno je utvrditi protokol o postupanju, imenovati terenske ekipe te na taj način omogućiti dostojanstven život stanara u susjedstvu, ali i skrb za osobe s tim psihičkim poremećajem - kazuje nam Barbarić.

Napominje kako je, nažalost, kod nas potrebna tragedija ili požar, koji je na svu sreću završio bez ljudskih žrtava, kako bismo ukazali na taj sve prisutniji problem. U većini slučajeva riječ je o samcima, bez bliže obitelji i s vrlo malo socijalnih kontakata.

Rješenja ima

Rijetko su evidentirani u sustavu socijalne skrbi, a povremeno se obraćaju za pomoć zdravstvenim djelatnicima.

- Prije nekih 15 godina Grad Split nam se obratio za pomoć u jednom takvom slučaju. Ljudi su skupljali smeće u svom stanu više od 20 godina.

Imalo se što raščišćavati zajedničkim snagama naših volontera, župnika iz crkve, “Čistoće”... U dva navrata smo uspješno obavili volontersku aktivnost, a u dva navrata, bez obzira na dugotrajno pregovaranje, nismo uspjeli ući u stanove.

Dugotrajan je to proces motiviranja, ali i dugotrajni proces čišćenja prostora. Niti jedna služba nema nikakvih nadležnosti niti ovlasti postupanja jer je privatno vlasništvo nepovredivo i samo u slučaju izrazite opasnosti za okolinu osoba može biti kratkotrajno prisilno hospitalizirana.

Rješenja treba tražiti na lokalnoj razini, od socijalne službe, policije, čak i obiteljskih liječnika, jer ti ljudi su u sustavu, nisu oni nevidljivi, no o njima se čuje tek kada susjedi prijave nesnosan smrad, pojavu insekata i nametnika kao potencijalnih izvora različitih zaraznih bolesti.

Ovaj požar na Trsteniku je veliko upozorenje da problem postoji i da ga moramo uzeti u obzir - upozorava Barbarić.

Dok neke razvijene zemlje imaju timove za pomoć ljudima s ovim poremećajem, dogodilo se da je industrija zabave te poremećaje pretvorila u vrlo gledane realityje poput serije “Odred za čistoću”. Nažalost, stvarnost je posve nešto drugo jer skupljači smeća žive među nama i samo se pukim slučajem na Trsteniku nije dogodila još veća tragedija. 

Merien Ilić

Naslovnica Život