Mozaik Život

Neće jabuka daleko od stabla

Sara je jedina djevojčica u Imotskoj krajini koja igra 'balun', u prvoj je momčadi pionira legendarnog kluba; U početku su joj se s tribina rugali, sad viču: ‘Vadi malu vanka, satrat će nas!’

Neće jabuka daleko od stabla

Ona se zove Sara Ljubičić. Iz Runovića je kod Imotskog. Rođena je 21. kolovoza 2007. godine, znači ima nešto više od dvanaest godina, pohađa šesti razred osnovne škole u svome mjestu. Ima veliku lijepu kovrčavu kosu, bezbrižan dječji osmijeh, lijepe oči, stalno je nasmijana. Dobro uči, izvrsna je u vladanju, druželjubiva, ukratko – predivna djevojčica.

– Ona vam je jedna prekrasna i vesela djevojčica, omiljena u razredu, ima puno prijatelja, uvijek je spremna pomoći svima, uredno izvršava svoje obveze i zaista nemam nikakvih primjedbi, sve same pohvale za našu Saru – reče nam Sarina razrednica Tea Bašković kada smo je pitali o simpatičnoj djevojčici.

E, sada se pitate tko je Sara Ljubičić. Vjerujemo da će mnogi kliknuti da je dobitnica nekih školskih nagrada, da se već odmalena bavi glumom, plesom ili lijepo crta, pjeva, konačno da je i dobra sportašica. Pomoći ćemo vam i kazati da je više nego odlična sportašica. U kojem sportu, pitate se. U ritmičkoj gimnastici, atletici, stolnom tenisu, rukometu, odbojci?

Ne, niste pogodili: Sara Ljubičić je izvrsna nogometašica, jedina djevojčica u Imotskoj krajini koja već naveliko igra u prvoj momčadi mlađih pionira legendarnog kluba Mračaj iz Runovića na svim službenim natjecanjima. Ako ste i mislili da djevojčica nogomet igra u ženskoj nogometnoj momčadi, onda je u redu. No, Sara igra u muškoj ekipi mlađih pionira Mračaja. Ravnopravno, kao jedna jedina djevojčica. I ne samo da igra, nego je jedna od najboljih u momčadi. Izvrsna, dapače, pravi golgeter. A Imotska krajina ima šest nogometnih klubova, mnogo momčadi mladih uzrasta. Računamo više od 500 mladih registriranih igrača, sve odreda dječaci, a Sara jedna jedina i među top dvadesetak najboljih mladih nogometaša.

Ostavila vešticu i uzela kopačke

Zove nas prije neki dan i kolega novinar Marko Didić, čiji sin igra za pionire Uskoka, viče putem mobitela.

– Pa šta je ovo, ljudi moji, ona vaša mala gore iz Runovića igra ko Neymar, rastura, bolja je od 95 posto ovih dječaka. Zabila nam je i gol. Čudo od djevojčice – raspričao se Marko.

A mi, poslušavši ga, pravac Runovići provjeriti priču o jedinoj Imoćanki nogometašici koja ravnopravno igra sa svojim vršnjacima.

– Nećete vjerovati kada vam kažem da se s loptom počela družiti otkako je prohodala. Zamislite, nakon dva sina došla nam djevojčica, ja radosna, sve roza i žuto u sobi, stavila joj barbicu i ostale lutke, a ona pravac na loptu. Mužu jednom prilikom kažem da je lijepo obuče, jer sam išla kod frizera. Ostavila sam vešticu, lijepe cipele... Dođem kući, a na Sari prave pravcate kopačke. Pet godina je imala. Da ne znam, muž i ona su u kompi kupili kopačke. I dok bi druge curice išle nedjeljom u šetnju, ja bi nju vodila na utakmice, tu u Vinjane, Proložac, Imotski...

Obožavala je nogomet. Sjećam se jedne utakmice kada je već igrala, u Vinjanima. S tribina oni dečki i curice, pa i stariji, pomalo se rugali što djevojčica igra nogomet. Na kraju su oni bili tužni jer im je Sara dala gol i izgubili su utakmicu. Nakon toga su se naši iz Runovića rugali njima, a tijekom utakmice jedan njihov stalno je vikao: “Vadi malu vanka, satrat će nas, vadi je vanka!” – veli nam Sarina mama Anđela. Uostalom, u Sarinoj obitelji sve se vrtjelo oko nogometa. Djed po majčinoj strani bio je poznati vratar Mračaja, otac Anđelo joj igrao za Mračaj, brat Anđelo igrao je u juniorima, a i brat Ivan igrao je u Mračaja. Ma neće jabuka daleko od stabla.

– Ona to naprosto voli, ona živi s nogometom. Da nije nje, ne bi u pionirskoj momčadi Mračaja igrala i još nekolicina njenih vršnjaka. Ona ih motivira, zove na trening, potiče ih. E, sada kakvi bismo mi bili roditelji da joj to zabranjujemo. Samo mora biti ponizna, fer i korektna – veli otac Anđelo.

Igram od pete godine

A ona o kojoj je ovdje riječ, priču o nogometu priča kao da je upravo potpisala za Real Madrid.

– Volim vam ja nogomet. Od pete svoje godine igram. U početku dečki nisu bili baš sretni što igram s njima, ali kada sam počela odlučivati utakmice, sada me zovu, neće da igraju bez mene. Igram lijevog bočnog u napadu i do sada sam dala mnogo golova, ne pamtim sve. Moje prijateljice u počecima su nekako na moj hobi gledale čudno, ali s vremenom im je to postalo normalno i sada bi im bilo čudno da nedjeljom u 11 sati ne zaigram za prvu momčad ili da ne postignem neki zgoditak. Nogomet je jednostavno moj život, moj hobi, sve, vjerujte, sve. Nosim se ja s dečkima, neki igraju oštro i prgavo, a ja im samo uzvratim oštrinom i zgoditkom, pa se primire. Najdraže mi je kada jedan drugom viče: “Čuvaj Saru, čuvaj Saru!” Od većine njih sam brža, igram s obje noge, dobro igram glavom, pa mi i ne treba biti prgava. Volim pošten nogomet, tko je bolji neka pobijedi. Ako mi protivnik može dati deset golova, neka dadne, ali isto tako, ako mogu, utrpala bi im ih dvadeset. Je l’ to pošteno? – veli nam mala nogometna genijalka Sara.

Pošteno rekosmo, da poštenije ne može biti. Prava sportašica od glave do pete ta mala Runovićanka. A idoli, koji su joj idoli u nogometu i hoće li je ova ljubav za loptom proći?

– Neymar pod broj jedan, kopiram ga jer je u mnogočemu majstor tehnike, a ja volim profinjeni nogomet, onaj s nervom, iz glave, razumijete? Od naših, Ante Rebić! A što se tiče igranja, tu nema stajanja. Roditelji su me podržali, a ja to volim. Bit će još utakmica za moj Mračaj pa onda nakon osnovne i srednja škola. Vjerujem da ćemo u Imotskoj krajini imati neki ozbiljni ženski nogometni klub, a ako ne bude, ima ih u blizini. Split nije daleko. Bitno je da igram jer mi je nogomet sve – odlučno govori Sara.
I dok smo odlazili iz Runovića i dok je kiša dobro padala, Sara nije zaboravila da je poslijepodne trening. Najprije će odraditi svoje školske obveze pa na legendarno Pojilo na Mračajevo igralište, tamo gdje je započela imotska nogometna povijest.

Naslovnica Život