Mozaik Život

Priča o ljubavi

Već 60 godina skladno žive u maloj kamenoj kući u Omiškoj krajini, njegova bolest promijenila je sve, ali nije ih razdvojila: Ante i Zorka dokaz su da ljubav može trajati cijeli život, unatoč svim burama i olujama

Priča o ljubavi

U svjetlu današnjih ljubavnih odnosa, onih romantičnih, skoro pa nam je teško bilo zamisliti da postoji jedan koji je počeo prije nego su se mnogi ljudi koji bi danas za sebe rekli da su u "poznim" godinama rodili. I jak je kao i prvoga dana, a to u ovom slučaju nije samo fraza.

A tako nešto teško je razumjeti tek statistike radi, ničeg drugog. Da je netko prošao oluje i ratove (oboje doslovce), seobe i bolesti, financijske krize i krize svake druge vrste koju možete zamisliti, sve u paru i sve s jednom jedinom osobom kao osloncem, gotovo je nepojmljivo. Žena i muž ove naše današnje priče upravo se time mogu pohvaliti, proslavili su nedavno 60. godišnjicu sretnog braka.

Zorka Mišeta i njen suprug Ante iz istog su mjesta, samo iz različitih zaseoka. Radi se o Rudinama, seocetu smještenom na omiškoj strani Mosora. Zorkino rodno mjesto današnji će čitatelji lako prepoznati - rođena je u krugu sto metara od Božićnog sela u Docu Gornjem.

Živjeli su skromno, u maloj kamenoj kući, od dana kad su se oženili. Njihova kćer Dijana pokazuje nam je na zaslonu mobitela - na usku staju naslonjen je dom Mišeta. Radi se o zdanju tipičnom za kraj u kojem se nalazi, samo što su danas u Docu slične kuće, nažalost, napuštene, kao i većina onih smještenih malo dublje u Omiškoj krajini.

Ante je do sredine svojih 40-ih godina radio u tvornici ferolegura "Dalmacija" u Dugom Ratu. Šoka kada je, u naponu snage, doživio moždani udar i danas se sjete njegova djeca - njih šestero, koji su se svi, kako nam kaže Dijana, "poudavali i poženili", a već imaju i svoju odraslu djecu, Zorkine i Antine unuke.

"Otac je radio trideset godina u tri smjene. Poslije bolesti, oporavak je bio dug, ali svi smo ga njegovali! Onda je otišao u mirovinu. Uprava tvornice zaposlila je tada dvoje starije, najstarijeg Nediljka i Stipu, jer smo financijski bili u problemu", priča nam Dijana, udana Perišić.

Iako je njena majka čitav život obavljala kućanske poslove i seoska zaduženja, brinula se o ovcama i kravama, nakon što joj je muž obolio često je znala odlaziti na splitski pazar prodavati povrće, kapulicu i slanutak. Danas, kad je već zagazila dobro u 80-e, neposustaje. Rad po kući, briga za obitelj koju drži na okupu.

"Moji roditelji čitav su život proveli u svom selu. Majka je jednom otputovala u Toronto posjetiti brata Ivana koji je tamo odselio, otac nije mogao zbog zdravlja, tako da nisu zajedno ni putovali... Otišla je tada vidjeti sina kojeg nije vidjela deset godina! Nas je ostale navikla viđati svaki dan - dođemo, svratimo, pomognemo. Donesemo nešto od spize, stalno jedni druge posjećujemo. Imam još dvije sestre, Zlatu i Mariju, svi se brinemo", priča Dijana.

A svi su i ostali roditeljima dovoljno blizu da druženja, zajedničke ručkove i proslave, kao što je bila ona godišnjice braka, ne propuštaju. Dugi Rat, Gata, Split, Dolac Donji i Rudine - ova velika obitelj samo na prvu djeluje "raspršeno", zapravo su ujedinjeni i bliski koliko im današnji, ubrzani, način života to dopušta. 

Naslovnica Život