Mozaik Život

Iz neobičnog razloga

Zmijavčanin je davnih dana otišao iz Imotske krajine, a ove godine prešao je 15.000 km samo kako bi se vratio na jedan dan: 'Isti mirisi, isto me steže u grlu kao i one tužne jeseni...'

Iz neobičnog razloga

Imoćani su razasuti diljem zemaljske kugle. Poznati pečalbari stoljećima su krstarili svijetom, tražeći smisao boljega života. Mnogi su tamo ostarjeli, ali nikada nisu zaboravili svoje korijene. Bezbrojni primjeri te povezanosti i ljubavi za rodnim krajem mogli bi se ukoričiti u jednu golemu knjigu koja bi mogla imati naslov "Zašto volim Imotsku krajinu".

Dakako, u tom moru priča o povezanosti Imoćana s rodnim krajem ovih dana naiđosmo na jednu sasvim nesvakidašnju, neobičnu. Zamislite, čovjek sa svojom suprugom sjeda u avion u Torontu u Kanadi i onda pravac Hrvatska, pa onda još vožnja automobilom u Zmijavce kod Imotskog. A razlog? Možda za neke bizaran, ali toliko simpatičan i iskren, stoga i zanimljiv. Čovjek učinio ni više ni manje nego petnaest tisuća kilometara da bi ispekao dva-tri kotla domaće rakije lozovače. Čim je ispeče i flašira te ostavi u svojoj konobi, putovnicu i avionske karte u ruke pa on i supruga natrag u Toronto.

Zatekla nas kiša u Zmijavcima, pravi jesenski dan. Doznajemo od prijatelja da je u rodnu kuću pristigao 75-godišnji Ivan Ćapin, rođeni Zmijavčanin, poznatiji kao Ivo Katičin (po majci Kati), sa suprugom Marijom. Umirovljenici su sa 60-godišnjim stažom rada i boravka u Toronu. Kaže nam Ivin prijatelj Mario Tonković da je Ivo Katičin došao obrati prvi urod sa svojih 900 loza koje je posadio prije tri godine.

Prve kapi lozovače

Banusmo ispred jedne stare kotlovnice gdje se desetljećima peče rakija, tamo u Tonkovića dvorištu. Ivo Katičin i njegova Marija pripremaju drva kako bi potaknuli jaču vatru, dok iz kotla udarila para, a dvorištem se širi miris dropa i tek prvih kapi lozovače.

– Čuli smo da ste došli ravno iz Toronta u Zmijavce samo da bi ispekli desetak litara rakije – upitasmo Ivu.

– Jesam, no duga vam je to priča – reče nam Ivo široka i iskrena osmijeha.

– Ma kad već pitate, evo i odgovora. Imao sam samo petnaest godina kada me sudbina odlazaka izvan mojih Zmijavaca u daleki svijet okrenula dalekoj Kanadi. Tamo mi bijaše brat. Majka me otpratila teška srca. Oca skoro nisam ni upoznao. Poginuo na radu tu u Hercegovini davnih četrdesetih da bi nam kruha priskrbio. Sjećam se toga kišnog dana, evo baš ovakvog, baš u ovo vrijeme. Jesen u selu mom, pekla se rakija. Oni opojni mirisi dropa i dima, a ja odlazim u nepoznato. Stisla me tuga u grlu i tada rekoh sebi: Ivo Katičin, doći ćeš ti jednoga dana na svoj iskon i sam ćeš ispeći svoju rakiju, od svoga grožđa, od loze koju ti zasadiš. Živjelo se tada u mojim Zmijavcima od loze i poljoprivrede. I onda u Kanadi, punih 60 godina. Radio sam tamo u mesnoj industriji, oženio moju Mariju, tu iz našeg sela, rodila mi i odgojila troje djece, imam troje unučadi. Djeca svako svojim putem, a u meni uvijek onaj zavjet. Ubrat svoje grožđe, ispeć svoju rakiju – veli Ivo Katičin.

Odmor u Zmijavcima

– I tako ti ja prije tri godine kupim veliki dio zemlje na Brižinama poviše moga zaseoka, a tamo sami krš i kamen. I onda platim bager, ljude, iskrčio se veliki teren. Ispod kamena ona prava moja brdska zdrava zemlja. Posadim 900 loza, 85 maslina, šipaka i smokava, višanja i trešanja, svega onoga što mi je 60 godina falilo u dalekom svitu. Ove godine loza mi došla na rod, ima merlota, syraha, pa naše kujundžuše.

Obrao sam grozdove sam svojom rukom, svaki grozd kao da držim srce svoje u rukama. I evo sada pečem rakiju. Isti mirisi kao prije 60 godina, isti brate, ali isto me steže u grlu kao i one tužne jeseni. Onda tuga, a sada radost i ponos. Ma može ljudima to biti čudno, ali ovo je veliki dan za mene. Male stvari, moj prijatelju, daju smisao životu. Eto, moj odmor u Zmijavcima započinje zorom. Dignem se i pravac Brižine. Sjednem na kamen i promatram polje i Imotski. Udišem zrak, prošetam se svojim vinogradom i maslinikom, uberem dvije smokve. A sada će uz njih ići i moja prva rakija koju sam sam ispekao. Ma što će ti i dolari i Kanada do ovoga – veli nam Ivo Katičin.

Naveli smo na početku priče tu ljubav za rodnim krajem. Eto, Ivi je njegov vinograd, njegovo grožđe, njegov kotao za ispeći rakiju ta ljubav. I još nešto o tom zanimljivom čovjeku. On je u Torontu počasni predsjednik Kanadskog folklornog saveza. Dugi niz godina vodio je zajedno s Imoćaninom Nikicom Vrdoljakom Hrvatsko folklorno društvo, predsjednik je nogometnog kluba Dalmacija, jedan od najpoznatijih hrvatskih iseljenika, dobrotvor. A sve se čini da će uskoro i on i njegova Marija natrag u Zmijavce. Jer treba uzgajati vinograd, maslinik, brinuti se o voćkama, peći rakiju...

Naslovnica Život