Mozaik Život

Bitka za zdravlje

'Snašla me genetski predisponirana boljetica': životna priča ove splitske 'neviste' gotovo je filmska; I danas, u 80-ima oduševljava sustanare u Domu na Zenti, unatoč teškome stanju

Bitka za zdravlje

Svoju jedanaestu izložbu reljefa naziva "Morska bajka", stanarka Doma umirovljenika na splitskoj Zenti Marta Matešić postavila je upravo u predvorju rečenog objekta, u osvit svojeg osamdeset prvog rođendana.

Rečena izložba, međutim, zanimljiva je ne samo zbog likovnog aspekta rada u tehnici koju do sada možda nitko nije primijenio; vrijedna je i stoga što predstavlja malu osobnu pobjedu u bitki za zdravlje: nastala je, naime, unatoč skoro potpunoj sljepoći njezine autorice.

– Dakle, ja vam vidim jedva dvadeset posto jer me snašla genski predisponirana boljetica, to jest degeneracija makule. Da vam laički pojasnim, to je živac koji vodi sliku put mozga, a kolokvijalno se naziva "žuta pjega" – govori nam autorica izložbe, po formalnoj profesiji završena inženjerka medicinsko-laboratorijske tehnologije, koja je mirovinu stekla u svojstvu glavne inženjerke Odjela za transfuziju krvi pri Kliničko-bolničkom centru na Firulama u Splitu.

Prije toga, međutim, današnja pasionirana likovnjakinja radila je neko vrijeme kao desna ruka specijaliste, liječnika-patologa u Klinici za zarazne bolesti u Zagrebu...

– Oh, koliko sam se seciranja ja nagledala, koliko sam uzoraka tkiva i krvi uzela! Zato mi nije nikakav problem ni ribice preparirati za potrebe stvaranja mojih reljefa, a toj sam se tehnici priklonila jer sam, nažalost, počela rapidno gubiti vid. To ipak mogu raditi prema osjećaju, više se oslanjam na taktilno nego na vizualno – napominje naša šarmantna sugovornica, prava ljepotica u zlatnim godinama, na čijem se tijelu i danas vidi da se u mladosti bavila gimnastikom.

Šampjer pionir

Dakle, gospođa Marta ribi najprije izvadi ponutricu, pa je temeljito opere u octu, a potom dobro osoli, pogotovo nutrinu lišenu bilo kakve sluzi. Onda je, onako rastvorenu, pusti da se napola osuši, da bi je potom nanovo zalijepila, okrenula i objesila za rep dok proces sušenja ne bude potpun. Tako je jednom slučajno sačuvala šampjerića, petnaest godina staru uspomenu na voljenog supruga Davora, koji je preminuo prije trinaest godina, a onda se dosjetila istu, osušenu ribicu aplicirati na podlogu ukrašenu morskim kamenčićima i malim školjkama, i tako je – od rečenog šampjera kao pionira – polako nastao cijeli ciklus nekoć živih riba, čiji se vijek, eto, nastavio kroz likovni izraz...

– Ponekad ribu kupim na ribarnici, ali uglavnom mi je donese sin Zoran. On je naslijedio očevu strast prema ribolovu, naime moj Davor bio je trofejni ribolovac i reprezentativac iz ribolovnog kluba "Zenta"; dvije njegove medalje osvojene na svjetskim natjecanjima darovala sam Kući slave splitskog sporta – napominje Marta Matešić, pa nastavlja:

– Često moj Zoran na sličnim natjecanjima ili treninzima isto ulovi ribu, ali bude premala ili prelagana pa ne može ući u natjecateljsku konkurenciju. Onda mu ja kažem: Daj ti to lijepo meni! Prvi put mi je rekao: Ma gdje ćeš to, majko, u domu frigati? Ali ja sam mu odvratila da mi je tih nekoliko ribica repromaterijal za nešto drugo, za moju umjetnost koja je dobila, evo, zamah otkad sam posljednjih sedam godina stanarka Doma umirovljenika na Zenti – veli naša sugovornica.

O tom zamahu svjedoči činjenica da je tijekom rečenog razdoblja upriličila čak jedanaest izložaba, a prvu je otvorio i današnji gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara, onomad u svojstvu ravnatelja Galerije Meštrović.

Većina slika inženjerke i umjetnice Matešić bila je darovnog karaktera, namijenjena njezinim sustanarkama; nadahnuće je nalazila, pak, najviše u ljubavi i, iznad svega, prirodi; posljednja je njezin hommage moru i podmorskom svijetu...

– Jedna od izložaba zove se "Moja tri grada: Vukovar, Zagreb i Split" – veli Matešić, rođena u Vukovaru 1938. godine pod djevojačkim prezimenom Bauer.

– Još kao mala djevojčica preselila sam s roditeljima u Zagreb, tamo završila gimnaziju i Biomedicinski fakultet, i onda se zaljubila u Splićanina. Tako je moj splitski život započeo 1963. godine u studenom, ostalo je povijest – vedro sažima naša sugovornica, koja je, međutim, svoje ljetne praznike u djetinje vrijeme provodila kupajući se na obalama rijeke Vuke i Dunava, kad je i započela svoje prve kreativne igrice izrade figura od blata nalik glini...

Nedostižne injekcije

Svojem rodnom gradu, Vukovaru, htjela je pohrliti u pomoć u danima Domovinskog rata, kad je ratna ravnateljica herojske vukovarske bolnice dr. Vesna Bosanac s timom danonoćno padala od umora...

– Moja tadašnja šefica odjela dr. Pera Erceg rekla je: Ne idi, trebamo te ovdje! Inače sam puno žrtvovala zbog posla, uključujući uživanje u odrastanju moje dvoje djece, jer nas je tada, prije pedeset godina, u bolnici bilo malo, pa je čak i rodiljni dopust bio luksuz; ali ja sam svoj posao neizmjerno voljela i zato mi ništa nije bilo teško. Odjel za transfuziju krvi bio je izrazito humano obojen, i ta je humanost ljudi, darivatelja krvi, ušla zauvijek u sve moje pore. Sad je pretačem i u svoju umjetnost, čiji me komercijalni aspekt ne zanima. Skoro sve moje radove poklonim i to me usrećuje, a jedino čega se malko bojim je potpuni gubitak vida koji mi prijeti – povjerava nam Marta Matešić, koja se po preporuci liječnika već učlanila u Republički savez slijepih, kako bi pravodobno svladala kretanje uz pomoć bijelog štapa.

No, ima nešto što može znatno usporiti razvoj genetski predodređene bolesti...

– Postoje injekcije koje se ubrizgavaju u oči, a mjesečna doza stoji 1700 kuna. Nažalost, lijek nije na popisu HZZO-a, pa država participira samo s pola iznosa, a jasno je da je jednoj umirovljenici teško namaknuti deset tisuća kuna godišnje za nadoplatu. Nadam se da će po tom pitanju stvari promijeniti nabolje, kao i za druge lijekove koji su ljudima u Hrvatskoj potrebni čak i za goli život! Ja sam se već pomirila s tim da ću ubuduće svijet oko sebe doživljavati kroz dodir i po sjećanju. Ako je Beethowen mogao skladati gluh, moći ću i ja izrađivati barem malu plastiku bez akvizicije vida. Neću se predati – optimistično je najavila "zlatna" gospođa Marta Matešić, najagilnija likovnjakinja iz splitskog Doma umirovljenika na Zenti.

Naslovnica Život