Mozaik Život

EUROPSKA PRVAKINJA

Živim između teške 'fizikale' i nemoralnih ponuda: Zlatna Stobrečanka Ana Mamut otkriva nam pozadinu uzbudljivog posla i nesvakidašnjeg 'hobija'

EUROPSKA PRVAKINJA

Hrvatske pikadistice najbolje su u Europi! Dokazalo se to bez dileme na nedavno održanom Europskom prvenstvu u talijanskom gradu Caorleu kod Venecije, gdje su se hrvatske pikado-strelice pozlatile ostavivši iza sebe Slovačku (srebro) i žensku ekipu iz Njemačke (broncu), te još desetke drugih timova!

S jednom od ponajboljih naših pikadistica, Anom Mamut (31) iz Stobreča, našli smo se kako bismo čitatelji(ca)ma približili taj sport, koji još nije ušao u olimpijsku kategoriju, ali bilježi uzlet, napominje naša sugovornica.

Pošteno za reći, pikado je ponikao iz kafića; stoga je uspjeh već to što ga nije, poput, recimo, flipera i stolnog nogometa (megapopularnih igrarija iz osamdesetih godina), pregazilo vrijeme...

– Pikado se igrao i igrat će se! Već sad se gađa na više nivoe, iz kafića smo se djelomice preselili u vježbaonice, imamo Hrvatski pikado savez i naš PK "Tuning". Prednost pikada u odnosu na druge sportove je što ga možemo prakticirati/trenirati po mnogim kafićima u Splitu i Solinu, gradu iz kojega također dolaze neke naše izvrsne članice, sportašice – veli Mamut, koja je svoj talent za rečeni sport otkrila sasvim, ali doista sasvim slučajno prije devet godina...

Kafić i pikado kao kava i mlijeko

– Predsjednik PK "Tuning" Slaven Krstić pozvao me, onako usput kao svoju susjedu iz Stobreča, na turnir mješovitih parova u pikadu u svoj kafić. Kad sam počela gađati "devetnaestice" (bodovno najunosnije polje po propozicijama, nap.a.), svi su ostali zatečeni, a pogotovo ja!

Ostalo je povijest – smije se simpatična Ana, inače zaposlena već niz godina kao konobarica.

Iako se, je li, kafić i pikado "ljube" kao kava i mlijeko, njezin mladi životni put nije sasvim tipičan; u ranoj mladosti trenirala je najprije dvije godine tenis, zatim igrala na mjestu "golmanice" u rukometu pet godina, a onda je otkrila strelicu...

Mimo sportskog dijela, zanimljivo je da je Mamutka, kako je suigračice i prijatelji od milja zovu, završila iznimno tešku srednju školu: klasičnu katoličku gimnaziju, koja slovi kao mali fakultet. Potom je započela studij turizma pri Ekonomskom fakultetu u Splitu, ali u nastavku školovanja omele su je, u ranim dvadesetima, ozbiljne zdravstvene tegobe koje su danas, na sreću, daleka prošlost.

Nakon što je, ukratko, Ana izborila najveću životnu bitku, onu za zdravlje i normalan ostatak života, entuzijazam za nastavkom obrazovanja zamijenio je egzistencijalni nerv, želja za radom i zaradom.

– Dvije sam godine radila kao koordinatorica imovinskopravnih odnosa za tvrtku koja je gradila vjetrenjače. Projekt koji smo zacrtali realizirali smo u rekordnom roku, ugovor je zaključen, a novih angažmana nije bilo. Ukratko, našla sam se na tržištu rada, i prihvatila prvi posao koji mi je ponuđen, onaj konobarski – otvoreno će Mamut, koja je od tada radila u nekolicini boljih splitskih kafića, te čak četiri sezone u noćnom klubu na otoku Hvaru.

Dama, baraba i psiholog

– Biti konobarica znači istodobno biti dama, baraba, psiholog i iznad svega veliki radnik! Nije me sram reći da zarađujem u znoju lica svoga dok druge glume starlete (smijeh). Hvar je bio posebno zahtjevan, pa i fizički, jer sam po cijelu noć nosila tacne sa šampanjcima teške i više od deset kilograma, šestolitrene boce s kiblama leda, i brdom staklarije za šeike i tajkune svake fele.

Nemoralnih ponuda imala sam bezbroj, davali mi novac u ruke; kolege su me zezali da sam budala što ne želim pristati na brzu zaradu nakon posla, otići se "zabaviti" na neku jahtu, ali što ću kad nisam od tog "biznisa" (smijeh)...

– Radno vrijeme bilo mi je od deset navečer do šest ujutro, radilo se po pet-šest mjeseci, a to tijekom četiri godine preračunato znači da čak dvije godine nisam prespavala noć! Ove sam sezone uzela predah od Hvara i radim za sada u poznatoj splitskoj diskoteci, i opet noć – bez gorčine će jedna od najboljih hrvatskih igračica pikada.

Logično se pitanje nameće: kad uopće trenira?

– Kad stignem! – veselo uzvraća.

– Dogodi mi se da danima ne vidim strelicu, a onda vježbam cijeli slobodan dan koji imam. Za ovaj sport bitne su i kondicijske vježbe jer je izdržljivost važna komponenta, kao i koncentracija. U Italiji smo, u raznim kategorijama, igrale po dvanaest sati u komadu svih sedam dana – napominje naša sugovornica.

Njoj su u srazu s ostatkom Europe uz bok bile sjajne suigračice, reprezentativke: Rina Radun i Maja Tešija iz Solina, Kristina Ivanković iz Županje, Natalija Šimac iz Rijeke, Marina Letica iz Zagreba i Josipa Krželj iz Stobreča. Uz potonju igračicu veže se i kuriozitet...

– Josipa Krželj djevojka je našeg izbornika Slavka Brzića, također iz Stobreča. Kako smo, dakle sve troje de facto susjedi, ispadamo kao neki zlatni stobrečki trolist – vedro primjećuje zgodna pikadistica.

– Bilo bi divno kad bismo isti uspjeh ponovili u Rumunjskoj u listopadu, na svjetskoj razini – nada se Ana Mamut, zlatna pikadistica, supercura iz Stobreča.

Naslovnica Život