Mozaik Život

'I šumski kraljevi plaču'

Možete vi tražiti, ali mi vam donosimo najljepšu priču koju ćete danas pročitati: djelo mlade Imoćanke tjera suze na oči, žiri je osvojio na prvu...

'I šumski kraljevi plaču'

Grad Rijeka, europska prijestolnica kulture, Gradska knjižnica Rijeka i Festival europske kratke priče (FEKP) u četvrtak navečer u OKC-u Palach u Rijeci objavili su tri prvonagrađena autora natječaja za kratku priču za mlade autorice i autore, FEKP19, namijenjen učenicima osnovnih i srednjih škola do devetnaest godina starosti. Stručni ocjenjivački sud u sastavu: pisac i novinar Davor Mandić, spisateljica Dunja Matić Benčić i profesorica Helena De Karina nakon lijepog zadatka čitanja i zahtjevnog zadatka ocjenjivanja 143 kratke priče, koje su na natječaj stigle iz svih dijelova Hrvatske, odlučili su o najboljima.

Prvo mjesto i HUAWEI MediaPad osvojila je 17-godišnja Ida Zdilar iz Imotskog, Gimnazija "Dr. Mate Ujević" s pričom "I šumski kraljevi plaču". Idina mentorica bila je prof. Katarina Rajič. Drugo mjesto i E-Book čitač KINDLE Touch osvojila je 15-godišnja Laura Haramija iz Rijeke s pričom "Show must go on", dok je treće mjesto zaslužila priča "Misao #1" 18-godišnjeg Filipa Šupukovića, koji je osvojio treću nagradu, Bluetooth zvučnik GOOGLE Home Mini.

Nagrade najboljima osigurao je sponzor natječaja Makromikro grupa d.o.o.

Ova vijest prohujala je Imotskim za tili čas, a kada je prenesena i na neke lokalne portale u Imotskom, čestitkama Idi Zdilar nije bilo kraja. Uostalom, prvi takav festival i mlada Imoćanka pobjednica, pa onda 143 rada na natječaju iz svih krajeva Hrvatske, a prva nagrada ide u Imotski. Dovoljan razlog za predstavljanje pobjednice. Još kada smo doznali da se radi o sedamnaestogodišnjoj djevojci iz Imotskog, konačno da još od petoga razreda osnovne škole pa sve sada do trećeg razreda opće imotske gimnazije prolazi s odličnim uspjehom, znatiželja za razgovorom postajala je sve jača. Nekoliko SMS poruka i mailova i Ida nam najprije šalje nagrađenu priču, a potom i rado pristaje na razgovor.

- Znate, ja vam volim pisati, imam još itekakvih lijepih priča - započe razgovor.

Po samom držanju i odgovorima na naša pitanja vidjesmo pametno mlado stvorenje s velikom dozom samozatajnosti, ali i odlučnost u svim njezinim odgovorima.

- Pisati priče i sastave zavoljela sam još u mojoj osnovnoj školi. Imala sam divnu, pedantnu i stručnu profesoricu hrvatskog jezika Ivanu Petričević. Osim znanja imala je i onu potrebnu pedagošku i prijateljsku dozu za prići učenicima. Tako sam bila i županijski pobjednik u "Lidranu" za novinarski rad. No, u prvom srednje pojačao se moj afinitet za pisanjem, za književnošću. Iz dana u dan sve sam ozbiljnije pisala, a imala sam i izvrsnu mentoricu, prof. Katarinu Rajič.

I, kako je došlo do ove prijave za kratku europsku priču, i je li iznenađenje prvo mjesto?

- Ja vam često surfam, gledam te natječaje i ovaj u Rijeci činio mi se zanimljivim. Prijavila sam se, poslala svoju priču i eto, osvojila prvu nagradu. A iznenađenje, je i nije. Uvijek se nadam. Ja sam perfekcionist. Ono, nadam se i ne nadam se, a uvijek na kraju mozga mislim da je to to i da ću biti najbolja. A priča "I šumski kraljevi plaču" napisana je na zadanu temu "Trebaš čuti ovu priču". Kako vam ja pišem većinom o nesretnim ljubavima, uklopila sam i priču o Bambiju koju mi je moj otac pričao i eto, očito je ispala dobro. Kako ono Balašević kaže, "sve su prave ljubavi tužne", pa tako eto i ja počela pisati o tome. Imala sam i prošle godine priču za natječaj Prve zagrebačke umjetničke gimnazije, gdje sam bila među finalistima s isto tako tužnom ljubavnom pričom "Trešnjino vino" te osvojila četvrto mjesto. Očito da sam se dobro istrenirala i već evo sada sam prva, s osmijehom nam priča simpatična Ida.

Hoće li se Idine priče naći u nekim koricama uskoro?

- To mi je želja, ali i moj plan koji će se kad-tad realizirati. Ima ih dovoljno, a ova nagrada mi daje vjetar u leđa.

Ida sutra, ostati nakon studija u Hrvatskoj, ili...?

- Ovako, još ne znam što će mi biti poziv. Možda vam to izgleda čudno, ali ja ovako razmišljam. Medicinu neću, to me ne privlači, iako bih mogla to srediti, jezike neću iako su mi vrlo bliski, jer se ne želim vratiti u razred među đake, ekonomistica biti neću jer ne volim uredske poslove. Možda znanstvenica, to bi možda bilo super, uživjela se Ida u razgovor o svojoj budućnosti, ali i vrlo odlučno istaknula:

- Pa ako nemate posla u Hrvatskoj, ako niste zadovoljni nečim što vas može usrećiti, zašto ne i otići vani, pokušati. Ja sam vam takva, uvjerena sam u sebe i ne bi mi bilo teško otići. No nadam se da do toga neće doći, veli.

I tako razgovor sa mladom, pametnom Imoćankom, prvom pobjednicom Festivala europske kratke priče, mogao bi potrajati satima. A pričala nam je da se ove godine nakon mnogo samozatajnosti, brižnog učenja, pisanja, malo i otvorila. Izlazi s prijateljicama, ode se i na neki sok.

- Pa mislim, sedamnaest mi je tek. Treba živjeti i pisati. To su moje preokupacije. Ljeto stiže, malo ću predahnuti, ali to ne znači da možda neću pogledati poneki natječaj. Ne mora biti kod nas, može i vani. Zašto ne podignuti i neku međunarodnu nagradu. Dobro će mi doći kao recenzija mojoj budućoj knjizi - iskreno nam za kraj kaže Ida.

I šumski kraljevi plaču

Trebaš čuti ovu priču, sine moj. Vrijeme je... i prošlo. Slušaj pažljivo.
Bila je godina 1985. Sjedio sam s društvom na Trgu, pio tursku, seljački momak kakav jesam, pušio jeftine cigarete, siromašan student kakav sam bio. Prijatelji su me, budaletine kakve jesu, preglasno zadirkivali zbog djevojke koja je sjedila za stolom do nas i koja me, navodno, odmjeravala.

Pogledao sam u njezinu smjeru. Prijateljica joj je sigurno rekla nešto urnebesno (možda o meni, pomislim, nije nevjerojatno) jer se toliko glasno nasmijala, buknuvši poput šumskog požara, da mi se prijatelj naglo trznuo i razbio šalicu (tako mu i treba, budaletina).

Promotrio sam ju bolje. Da bar nije bila spačka, pomislio sam - volio bih da me je gledala. Izgledala je kao jedna od onih finih, bijela kava djevojaka. Objema rukama držala je malu šalicu, obaju kažiprsta blago odvojenih od kremastog porculana. Obrazi su joj se, ispod tamnocrnih kovrčavih uvojaka, rumenjeli kao jabuke iz djedova vrta mog djetinjstva. Toplu šalicu bijele kave još uvijek je držala ispred lica, smijući se sve tiše, očiju slatko sklopljenih, zaklonjenih obrazima zbog široka osmijeha.

Zasigurno sam zbog ovih detalja predugo buljio jer sam dobio nepotrebno snažan udarac ispod stola i primjedbu: „Ne budi budaletina.”

Crvena vrećica sa šećerom izišla mi je iz šake više bijela nego crvena od silnih pregiba zbog prelamanja među prstima.

„Možda da joj priđem”, rekao sam.

„Možda da joj priđeš”, nasmijale su mi se i mangupski namignule budale.

Šećer mi se prosuo po znojnom dlanu i uvukao duboko u crte života. Radničke škrape. Opsovao sam ispod glasa i otresao ruku o stare traperice iz Trsta.
Pružio sam joj ruku i rekao:

„Prosuo mi se šećer pa te imam malo po rukama, oprosti.”

Požalio sam čim sam rekao. Maleni moj, bio je to najgori ulet u povijesti čovječanstva. Ikada. Otkad je Rasputin s 'ko zna čim uletio carici Rusije. Čuo sam prijatelje kako se guše od smijeha iza mene, pokušavajući uhvatiti dah.

Još uvijek ne znam kako mi je to prošlo. Vjerojatno nikad ni neću. Znam samo da mi je pružila ruku slatko se cerekajući i rekla:

„Bit će bolje idući put...?”

I ja sam uskočio: „Josip.”

A ona je rekla: „Zrinka.”

Sad kad se nije smijala vidio sam da su joj oči bile boje moje turske kave, kao u košute. Nisam joj ispustio ruku, a ona svoju nije izmakla. Prijatelji su nas čudno gledali. Trenutak je napokon prekinula jedna moja budaletina s povijesnom izjavom: „'Ajte na Bijelo dugme u Sportskoj, u Karlovcu idući utorak.”

Nisam imao auto, ali ona je posudila tatin crveni jugo. Tako smo otišli na Dugme. Možda blesavo zvuči, ali tad sam znao da će mi biti žena. Ozbiljno. I da će mi budala biti kum (zvao se Tomislav). Zahvalan sam mu do neba. Treba malo „budala” u životu. Dobri su to ljudi.

Na koncertu je bilo odlično. Pravo mi je laknulo što ima dobar ukus za muziku. U nebu upaljača, moru zvjezdica, ja sam vrištao: „Ne spavaj, mala moja, muzika dok svira!” a ona meni: „Eto, baš hoću!”

Nije zaspala sve dok nismo došli do auta. To mi je i dan-danas najmilije sjećanje na nju - kako spava na suvozačkom, blago rasklopljenih, nakrivljenih usana, glavom naslonjena na prozor novog, ali već izvoženog, prljavog juga 45 dok su iza nje igrala rasvjetna svjetla. Zamalo sam izazvao saobraćajku u tih 50 minuta do Zagreba.

Znao sam već tada da mi ne smije izmaknuti iz ruku, već tada da ću je uvijek voljeti, bez obzira na sve. Valjda sam ju oduvijek i volio. Zasigurno.

Prošla je godina i nisam htio više čekati. Gledali smo Svjetsko u nogometu iako Jugoslavija nije nastupala. Otvorio sam Karlovačko i pitao je želi li ona. I kunem se da bi mi iduća rečenica svakako bila: „Udaj se za mene” i da nije rekla: „Ne mogu, trudna sam”.

Piva se prolila po podu. Ona je rekla „da”.

Sljedećih mjeseci se slabo sjećam i to mi je žao. Volio bih da nisam bio toliko zbunjen, da sam više obraćao pozornost. Za uspomene.

Sjećam se, dakle, par stvari.

Prva je da se nije htjela udati dok ne rodi i zbog toga nas je njezin stari htio srediti kao jelene u svom nedjeljnom lovu.

Druga je da me često podsjećala da sam obećao uvijek je voljeti i da nema veze što to nisam zavjetovao u Crkvi - da i dalje vrijedi i da ju stoga i debelu moram voljeti. Rekao sam da može.

I sjećam se da sam ti kupio knjigu bajki. Inače ne vidim neki smisao u književnosti, ali pretpostavljam da to i nije neka književnost. Čitao sam ti to dok si još bio u njenom trbuhu i rekla mi je da ti se najviše sviđa Bambi. Tako da sam ti čitao samo Bambija pored trideset drugih priča. Žali novce, iskreno.

I sjećam se... da sam ti čitao Bambija mjesec prije nego što si se trebao roditi. A i kako se ne bih sjećao, ta bilo je prije tri dana. Nisam stigao dovršiti priču, Bambi moj. U kraj se zapleo plač, strah i zapomaganje. Nije to za dječje uši.

Trebaš samo znati... Život nije bajka. Neke priče nemaju sretan kraj. Trebao si čuti ovu priču. Našu.

Barem nećeš vidjeti oca kako plače.

***
U maloj sivoj sobici, na sklopivoj željeznoj stolici, sjedi mlad čovjek. Mlad, iako izgled govori drugačije.

Zdesna mu je dug, elegantan kovčeg boje turske kave koju je običavao piti na Trgu.

Slijeva je manji kovčežić, boje bijele kave koju je Ona pila. Čovjekova lijeva ruka počiva na njemu, miluje glatku površinu drveta namočena blagoslovom.
U desnici mu je knjiga. Drhtavim glasom čita.

„... i došli su ga pozdraviti svi njegovi šumski prijatelji.”

On zaklopi knjigu.

U mukloj tišini mrtvačnice čuje se tiho tapkanje, kao kapi kiše. Vani je vedar dan.

 

Naslovnica Život