Mozaik Život

Pomoć kod lektire

Profesorica iz Splita ima rješenje za 'problem čitanja': otkriva nam zašto joj se novi brzorastući trend toliko sviđa, olakšava joj čak i pranje suđa

Pomoć kod lektire

Zbog prirode svoga posla u farmaceutskoj industriji, Zagrepčanin Berislav Paić puno putuje po cijeloj Hrvatskoj, a često i dalje. Na višesatnim putovanjima automobilom najčešće – sluša knjige. Odslušao je tako nekoliko naslova kriminalističkog žanra – na primjer "Muhu zunzaru" Patricije Cornwell – zatim naslove povijesne i političke tematike. Društvo mu je, recimo, satima pravio glas koji je čitao memoare Henryja Kissingera.

Berislav Paić spada u sve brojniju skupinu ljudi koji, iako nemaju nikakvih zdravstvenih problema koji bi im onemogućili čitanje, knjige slušaju. Trend slušanja knjiga u svijetu je eksplodirao zadnjih nekoliko desetljeća. "Fonografske knjige" za slijepe još 1877. godine izumio je Thomas Edison, no sve do kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća "audiočitanje" je više-manje mirovalo, dok ga nisu pogurale nove tehnologije – kazete i walkman, koji je omogućio da knjige postanu "pokretne".

Kasnije je, uz širenje interneta, širokopojasnih tehnologija, novih komprimiranih audioformata, aplikacija i mogućnosti trenutačnog digitalnog preuzimanja, popularnost audioknjiga snažno porasla, podižući i prihode njihovim izdavačima, među kojima je jedan od prvih bio Amazon sa svojom online knjižnicom Audible.

Prema prošlogodišnjim podacima, u SAD-u je izdano oko 50.000 audioknjiga, s godišnjim rastom prodaje od 20 posto. Nedavno je, recimo, knjigu memoara izdala Michelle Obama, bivša američka prva dama. I ne samo što ju je izdala i u zvučnoj verziji, nego je sama i čita.

Dileme i rasprave

Kako je internetsko doba globalno izmijenilo percepciju vremena i brzine, čak su i e-knjige postale prespor medij u odnosu na knjige koje se sluša. Sjesti negdje i posvetiti se knjizi, statičnom i sporom mediju, jednima je postao luksuz – nešto što bi htjeli, ali ne mogu, a drugima, kad bi i mogli – arhaična radnja kojom se ne žele baviti; zajednički rezultat je da se klasičnu knjigu sve manje čita. A istodobno s napredovanjem zvučnih knjiga, otvaraju se dileme i pokreću rasprave o tome je li slušanje knjiga jednakovrijedno čitanju, i zašto jest ili nije.

Trend slušanja knjiga u Hrvatskoj možda još uvijek nije osobito snažan, ali je svakako uočljiv. Izdavanje, odnosno proizvodnja zvučnih knjiga zasad je u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri povezana s ispunjavanjem potreba ljudi s poteškoćama koje onemogućuju klasično čitanje, a najveći proizvođač audioknjiga je Hrvatska knjižnica za slijepe u Zagrebu.

Kako doznajemo od Branke Dejanović, voditeljice Odjeljka za izdavačku djelatnost, knjižnica sama proizvodi svoj knjižni fond – dio u trima studijima za snimanje zvučnih knjiga, ali i časopisa i drugih materijala, dio u XML formatu (strojno čitljive knjige), a dio tiskajući knjige na Brailleovu pismu, takozvanoj "brajici".

Knjižnica, koja izdavački program slaže prema potrebama za literaturom od predškolske do najstarije dobi, trenutačno ima i posuđuje svojim članovima oko 3500 naslova zvučnih knjiga. Iako je knjiška audiograđa namijenjena prvenstveno slijepim osobama, mogu je koristiti i svi drugi koji nisu u stanju čitati standardni tisak ili ne mogu čitati s razumijevanjem – osobe s disleksijom, disgrafijom, dislalijom, ADHD-om, kvadriplegijom..., kao i osobe koje nisu slijepe, ali imaju problema s očima, na primjer degeneraciju makule, neoperabilnu mrenu ili glaukom – uz odgovarajući dokaz o problemu koji im onemogućava čitanje standardnog tiska.

Skromna zbirka

"Proizvodnja" audioknjige – prosječno ih knjižnica izda oko 180 godišnje – zapravo znači snimanje čitanja.

– Počeli smo s glumcima i radijskim voditeljima koji se snimanjem zvučnih knjiga bave u svoje slobodno vrijeme. Osim njih, danas čitaju i oni koji nisu školovani spikeri, no moraju imati ugodan glas, dobru dikciju, artikulaciju, izražajnost... Čitači uglavnom dolaze snimati u našim studijima, no neki to rade i u privatnim uvjetima – objašnjava Branka Dejanović, te dodaje kako se knjige snimaju u formatu DAISY 2.02, što je, zapravo, jače komprimirani MP3 format, pa na jedan CD stane do 95 sati snimljenog materijala. Prigodom snimanja u ovom programu označavaju se stranice, poglavlja, napomene itd., pa korisnici koji imaju DAISY reproduktore mogu tijekom slušanja ovako snimljenih knjiga "listati" knjigu, raditi bilješke...

Gradska knjižnica Marka Marulića u Splitu ima skromnu zbirku od dvjestotinjak audioknjiga, koje posuđuju slijepi i slabovidni, disleksičari... Mnogi među njima odslušali su sve, ili gotovo sve što knjižnica ima u audioformatu. Nikša Domuzin, knjižničar u GKMM-ovu Odjelu multimedije, potvrđuje da se ovakav oblik "konzumiranja knjiga" "primio" i među korisnicima bez specifičnih potreba.

"Primio" se i kod Nikoline Tičinović iz Splita: ona jest profesorica hrvatskog jezika, ali snimljene knjige sluša isključivo na engleskome; s audioknjigama domaćih izdavača, koji ih produciraju isključivo na hrvatskom jeziku, nema iskustva. Već nekoliko godina pretplatnica je najveće na svijetu digitalne biblioteke Scribd. Košta je to osam-devet dolara mjesečno, što smatra malom cijenom za ono što dobije.

– Među posljednjim knjigama koje sam odslušala su "Atomic Habit" Jamesa Cleara, te "Educated", memoari mormonke Tare Westover, koje je preporučio Bill Gates. Slušam dok radim obične, rutinske poslove – vadim posuđe iz mašine, recimo, ili dok autom putujem na posao.

Usprkos svim prednostima, ipak se ne bih mogla sasvim prebaciti na ovu vrstu "čitanja" – kaže Nikolina Tičinović.

– Beletristiku, recimo, nikad ne slušam – ona je zahtjevnija, njoj se drukčije posvećujem, moram knjigu fizički imati u ruci.

Lektirni naslovi

Branka Dejanović iz Hrvatske knjižnice za slijepe kaže kako ima jako puno djece s disleksijom i srodnim poremećajima, pa su svi lektirni naslovi napravljeni i u zvučnoj verziji, te kako "roditelji djeci do trećeg, četvrtog razreda još i čitaju, a nakon tog doba obrate se nama radi korištenja zvučnih knjiga".
U zbirci audioknjiga u splitskom GKMM-u imaju i knjige koje nisu iz produkcije namijenjene samo slijepim osobama te osobama s drugim poteškoćama.
– U Hrvatskoj nema puno izdavača audioknjiga, niti imamo puno njihovih naslova, tek nekoliko desetaka, no radi se uglavnom o lektirnim naslovima: Ivana Brlić-Mažuranić, Vjenceslav Novak, August Šenoa, Andersen, Mažuranić – kaže Toma Šimundža, voditelj Odjela multimedije.
Zanimljivo je, međutim, da te lektirne naslove često roditelji uzimaju za djecu kojima se ne da čitati, kako bi obveznu lektiru barem preslušali.

Omogućuje 'multitaskiranje'

Sugovornike koji slušaju knjige pitali smo koje su prednosti i nedostaci takvog "čitanja". Svi se slažu da je slušanje knjiga praktično, omogućuje "multitaskanje", odnosno obavljanje više radnji odjednom, štedi vrijeme. U nedostatke spada što užitak slušanja uvelike ovisi o tome tko, odnosno kako čita. Ima velikih varijacija u boji glasa, dikciji, neki glasovi onima koji slušaju naprosto su iritantni. Kod slušanja u vožnji monotonost glasova, pogotovo na dugim relacijama, s vremenom može početi uspavljivati.

 

Članovi Hrvatske knjižnice za slijepe knjige mogu posuđivati direktno u knjižnici, putem pošte ili preuzimati. Korisnicima se audioknjige snimljene na CD-ove iz knjižnice šalju – i od njih vraćaju – poštom, preporučeno i, prema normi koja vrijedi za cijelu Europu – besplatno (cecogramme – besplatne preporučene pošiljke za slijepe).
– Šaljemo ih i puno dalje od Hrvatske i Europe – imamo jednu korisnicu knjižnice u Vancouveru, druga je u Čileu... – kaže Branka Dejanović i podsjeća da je otprije četiri godine knjižnica uvela i mogućnost preuzimanja knjiga preko interneta sa servera knjižnice, uz korisničku lozinku. Prigodom upisa korisnici se obvezuju da neće dalje distribuirati zvučne knjige, ali tu i tamo neka knjiga iz fonda biblioteke osvane na YouTubeu. Nakon intervencije knjiga se ukloni. Naime, Hrvatska knjižnica za slijepe pri prenošenju knjiga u zvučni format nema obvezu plaćanja autorskih prava književnih djela njihovim nositeljima ako knjige distribuira samo onima koji ne mogu čitati standardni crni tisak.

 

Knjižnica za slijepe u Zagrebu proizvodi zvučne knjige – publicistiku i beletristiku – svih žanrova. Ovisno o broju stranica, čitanje može trajati od jedva sata do stotina sati. Kratke priče Davida Albaharija – "21 priča o sreći" – traju sat i deset minuta, no nedavno digitaliziranu Povijest Hrvata Vjekoslava Klaića spiker Dubravko Sidor čitao je gotovo punih 140 sati. Prvi tom Marxova "Kapitala" više od 48 sati čitala je, pomalo iznenađujuće, glumica Marija Kohn. Svakako manje iznenađuje što je 11 i pol sati njezina glasa dano trodijelnom Ovidijevu pjesničkom djelu – "Ljubavi; Umijeće ljubavi; Lijek od ljubavi".

 

Naslovnica Život