Mozaik Život

ČISTA POSLASTICA

'Slobodna' na imanju 'kralja Vojvodine': Lale su se krstile kad sam došao iz Splita i kupio salaš, a sada se krste kad za mojim stolom vide najveće svjetske face

ČISTA POSLASTICA
Aleksandar Samardžija
Aleksandar Samardžija

Jedan od najpoznatijih Splićana u Novom Sadu je Aleksandar Samardžija, a ja sam valjda jedina Splićanka koja gotovo redovito posjećuje taj grad a nije ga do nekidan upoznala.

– Biće ideš kod Spliće? – pitanje je koje sam čula pred posljednji polazak u Novi Sad kao da se to podrazumijeva, jer biti Splićanin i boraviti u vojvođanskoj prijestolnici, a ne vidjeti Samardžiju postalo je isto kao ono, kako kažu, ne vidjeti Papu u Vatikanu.

Napokon, kod Spliće se pisao i "Ustav Republike Hrvatske" o čemu se u našim krajevima stidljivo pročulo prije nekoliko godina, a ondje je postala prava atrakcija, no o tome ćemo nešto kasnije.

Danas 54-godišnji Samardžija, naime, odrastao je u Splitu gdje je završio srednju matematičku gimnaziju, potom je u Beogradu završio elektrotehnički fakultet i nakon toga se vratio u Split. S početkom rata njegovi se sele u Novi Sad, a on nakratko odlazi u Italiju. Zatim se i on nastanjuje u Novom Sadu gdje pokreće biznis s kožom iz kojeg stječe dovoljno kapitala da zajedno s kumom 1996. kupi jedan od čenejskih salaša desetak kilometara od grada. I tada i danas zove se "Salaš 137".

– Naprosto se tako zvao i mi smo to zadržali. Ta naša kupovina je bila dosta čudna mnogim Vojvođanima, jer njihovi preci su napustili seoski život, pozapošljavali se u tvornicama i preselili u gradove. Nekad je u vrijeme Marije Terezije ovdje bilo više od četristo salaša i većinom su u vrijeme bivše države bili napušteni. Nas dvojica smo odabrali upravo ovaj jer je tada imao struju, čak i telefon, šta je bilo neobično važno za prenamjenu u ugostiteljski objekt. Ja san upa bez padobrana, ali zna san da će jednog dana turizam otić u pravcu izvorne ponude – govori nam temperamentni Splićo na tečnom dalmatinskom, ponekad ga pobrka s ekavicom pa zna reći recimo "ceo dan je vitar", dok šetamo kroz petsto metara dug drvored bagrema koje je sam posadio prije dva desetljeća.

Baš taj drvored s bijelo okrečenim deblima najednom vas s vrlo prometne ceste polako uvodi u neka davna vremena kao u neki osuvremenjeni teatarski tekst star dvjesto i više godina. Zatim vas uz makadamski put dočekuju konji. Ovi s lijeve strane njuške izbacuju preko ograde, nude se da ih pogladite, a desno je vježbalište s jahačima.

– Imamo ih 26, ali nisu svi naši, ljudi ih kod nas samo drže – pojašnjava Aleksandar.

U Splitu su ga zvali Saša. Govori nam da često dolazi u grad djetinjstva i mladosti, sada češće i na Hvar ode. Obožava jedrenje, trenirao je u Mornara. Ima puno prijatelja "dolje", jedan od najboljih mu je, kaže, književnik Edi Matić... Voli i motore, vozi Harly Davidsona, u duši je hedonist, ali radi po cijele dane.

Na samom ulazu u salaš, uz auta s registracijama sa svih strana Srbije i svijeta, dočekuje nas đeram zadržan tko zna otkad i autentično raspoređeni objekti. Lijevo je kuća, nekada namijenjena stanovanju, a danas je u njoj restoran, desno je tzv. ekonomska kuća u kojoj su obitavale životinje, danas ima recepciju i petnaest soba sa saunom i teretanom.

Samardžija je podigao i dva nova zdanja, jednog za konje, a drugi je aneks restorana sa šankom i ljetnom kuhinjom za peku i roštilj.

Bila je sunčana subota kad smo stigli u vrijeme pred ručak, unutarnji dio restorana već je bio ispunjen, a u dvorišni su gosti polako nadirali. Stolovi su tu među stablima, hoćeš hlad ili sunce. Sve je toliko prostrano da je zapravo pravo izletište.

Splićo je stalno na mobitelu, nazivaju ga i rezerviraju stolove, on govori nekoliko jezika, živio je, naime, i u Španjolskoj, tamo mu je, kazuje nam, žena igrala rukomet, sve troje djece im je rođeno Valenciji...

Te subote gostiju je bilo najviše iz Beograda, a na večeri je očekivao više od stotinu farmaceuta iz Zagreba. Inače su mu u posljednje vrijeme vrlo česti gosti grupe poslovnjaka iz Hrvatske.

– U jednoj grupi su žene pekle rakiju, a muški pravili ajvar tu s nama. Neman pojma, to su team buildinzi, govore mi da smo im cijenom povoljniji, a šta je danas iz Zagreba potegnit do Novog Sada? Evo nekidan je tu Bebek snima spot s Frajlama, one će tu za koji dan proslavit deset godina karijere – kaže nam Splićo, kao da je rekao da je danas lijep i vedar dan.

Kako i ne bi kad su kod njega boravili Demi Moore, Julia Roberts, Wim Wenders... Prve četiri godine Exita svi izvođači su odsjedali na "Salašu 137", jer tada nije bilo dovoljno hotelskog smještaja u gradu. Muzičari su tu imali mir i privatnost.

– Na našem salašu se oženio i Zdravko Čolić, a svadbu je tu pravila i top model Monika Jagaciak. Ja san tek posli sazna da je ona jedna od onih Viktorijinih anđela. Kad sam joj skenira pasoš zbog prijave boravka, izgugla san ime i vidija da je djevojka te godine zaradila 26 milijuna dolara. Pita san je kako je doznala za nas, a ona mi govori da ju je poslala Adriana Lima!? To ti je isto ta Victorijina anđelica, brazilska manekenka, i stvarno je bila boravila kod nas šest večeri. Kad je bila Demi Moor, bilo je dosta teško zadržat tajnost, ali uspili smo – objašnjava nam dok šetamo kompleksom.

On je malo po malo od susjeda kupovao parcele i danas se proteže na više od deset hektara samoodrživog imanja. Drže kokoši morke, guske, patke... Posađeno je povrće svake fele, od salate do poma, pokazuje nam njive uzduž i poprijeko. Uzgaja kruške, pravi rakiju i kotonjadu iliti kitnikez, quitten je njemački dunja, a käse je sir, je li, ovo je nekad bila Austro-Ugarska... Na salašu su i boksovi za lovačke pse, lovci su česti gosti.

– Tamo sve do onog voćnjaka je naše.

– A čiji je voćnjak?

Severinina bivšeg muža, Milana Popovića. O, da, dolazila je i Seve, kako ne. I njezina majka koja je, ispostavilo se, godinama kuvala kafu mom ocu u "Basketa" – kaže Splićo.

Njegov otac Pero Samardžija bivši je novinar "Slobodne" i nekadašnje Nedjeljne Dalmacije i zalazio je, dakako, u jedan od najstarijih splitskih kafića nedaleko redakcije gdje su dokolicu ubijali brojni mu kolege.

– A tu se nekad na salašima živjelo od vlastita imanja, jedni drugima su pomagali u većim radovima, zimi je snijeg znao biti po tri mjeseca, a njima je bilo važno da su prethodno nabavili po džak soli i šećera te sirove kafe. Ostalo su sve sami proizvodili. Mi, naravno, ne gojimo svinje i ne držimo meso u masti poput njih, ali kupujemo ih i onda sami radimo proizvode. Naši gosti rade s nama...

Samardžija se toliko trudio zadržati autentičnost na salašu da bi jednog dana mogao otvoriti i staretinarnicu. U dvorištu su nekadašnje drvene sanjke iz kojih sada raste cvijeće, točkovi, dio fijakera, prastari bicikl, motorin...

Cvijeće niče i iz kanti, starih kredenci, na nekadašnjim klupicama sjedi se i danas, zidovi su puni procjedača, gratakaža, starih sita, poklopaca, oslikanih tanjura, mlinaca za kavu, tavi, dasaka za rezanje, pila, limenki za šećer i kavu, boca za špricer, sifona... Na zidu samog ulaza u unutrašnji dio restorana ugraviran je natpis "ovdje se pisao Ustav Republike Hrvatske".

– Pitao me jedan zapanjeni gost je li Šeks tu boravio, haha – pojašnjava Splićo.

A zapravo se tu pisao scenarij za film "Ustav RH".

Ante Tomić i Rajko Grlić boravili su danima i pisali. Vrlo su disciplinirani, radili su po deset sati na dan, vrlo ozbiljno. Sjednu tu vani za stol i rade, i nema mrdanja dok ne urade koliko su zaplanirali – kaže Samardžija.

Nas je ugostio na trijemu, stavio pred nas samo dio ogromnoga gastronomskog repertoara – čvarke, ajvar, kulen, biftek rolnice u sosu od bundevinih sjemenki, suhe šljive punjene sirom, umotane u slaninu i pečene na žaru, što je tzv. salašarski čekić, sir pržen na češnjaku, namaz od patlidžana sa sirom...

Nismo znali što bismo prije kušali. Zatim na latenim pjatima prženi češnjak na medu, srnetinu s njokima, latežinu i pljeskavicu. A onda slatko od kojeg tako sit poludiš – baklave s orasima, s višnjama, s makom, vojvodin koh, krempita, paradižot, odnosno šnenokle, palačinke, domaći jafa kolač, pečene jabuke u hladnoj vanilija kremi, domaća torta... Mila majko, nikad kraja. Al' se nekad dobro jelo, rekao bi Balašević. Eh, da, tu je Đole snimao scene filma "Kao rani mraz".

Gosti s ručka ostaju do večere i nastavljaju. U međuvremenu otpadaju, što je vojvođanski izraz najbliži fjaki.

– Zamisli, neki mladi gosti Exita, Škoti, spavali su tu po ceo dan, a kad su se prvi put probudili predvečer u sedam, tražili hemendeks. Mi im govorimo da imamo svega i svačega, a oni oće svoje i gotovo. Dobri su ispali ti Škoti, sprijateljili smo se i rekli su nam da će se vratiti. Nismo vjerovali, kad ono stvarno, zovu za tri miseca. Došli i govore da oće kupit salaš. A imali su malo više od dvaes godina. Pitan ih zašto oće kupit salaš, a oni govore da su vidili da tu ima dobrih jabuka i da će praviti cider, vino od jabuka. Eno ih tamo preko ceste, kupili su stvarno salaš i stvarno proizvode cider. Kupili su i Fiću za dvjesta eura i čude se zašto svi mi nemamo auto za tako male novce – smije se Splićo.

Rašćakulao se s nama i hvala mu na tome, jer naše su raširene oči i uši nekoliko sati upijale toliko čuda najednom da ne stane u ovaj tekst.

Tu je na travnjaku zabavno igralište za djecu, adrenalinski park, konjički klub nazvan "Salaš 137", a tako se zove i romski bend koji redovito svira. Tu večer svirka je počinjala u šest, pristigao je i bjeloruski ambasador, dok su se zaposleni, a ima ih 30, već spremali za sutrašnji posjet grčke ambasade. U stanju su, kaže, pripremiti pet stotina jela u jednom danu.

S vremenom je Splićo u gradu iznajmio jedan prostor i pretvorio ga u bistro s toplim obrocima, u njemu se mogu kupiti proizvodi sa salaša, od ajvara do čvaraka. Nazvao ga je "Špajza", o njemu se brine supruga.

– Pa dobro, kako to da si zadržao taj splitski govor i nakon toliko godina – pitamo ga najzad, a on odgovara:

– Jednostavno zato šta neman sluha. To ti je zbilja istina, znanost je potvrdila da onaj ko nema sluha sporije hvata jezične nijanse.

Splićo možda nema sluha, ali zato definitivno ima njuha, i to za biznis.

Samouki kuhar

Sam je, kaže nam, naučio kuhati. Povukao se na salaš na tri-četiri mjeseca i s jednom kuharicom učio.

– Čak sam ženi i djeci rekao da se kući ne vraćam dok se savladam kuvanje i da me mogu doći posjetit kad god hoće. A tako je i bilo – kaže Splićo.

Nigel Kennedy i svirka s Romima

– Bio nam je jednom Nigel Kennedy, jedan od najvećih violinista svijeta. Došao čovjek inkognito, nisam ni sam shvatio da je to on, sve dok jednu večer nije zasvirao s našim Romima. Donio svoju violinu i udarali su do jutra. A sutradan me zovu s recepcije i kažu da me hitno traži onaj stranac od sinoć. A šta je bilo? Govori mi Kennedy da je slučajno zamijenio svoju violinu s violinom našeg Jovice. Ja brže zovnem Jovicu i reko "hej, uzo ti onaj od sinoć violinu, brže dolazi". Jovica se stvori brzinom munje, zar da mu uzme njegovu violinu. Razmijene njih dvojica instrumente, a ja poslije doznam da je Kennedyjeva osigurana na dva milijuna dolara. A kad sam to reko Jovici, čija violina košta valjda oko tristo eura, kaže on meni: "Šta bre, gazda, pre nisi reko, pa ja bi je prodo u Budimpešti, a dao bi i tebi nešto para".

Naslovnica Život