Mozaik Život

'Bez prebijene pare'

Nomad i hodočasnik o kojemu bruje svjetski mediji stigao u Split: popričali smo s njim o životnom putu koji je izabrao, otkrio nam je kako uopće živi bez novca i zašto nikad ne obolijeva

'Bez prebijene pare'

– Ako imate novca, nemate vremena. A ako imate vremena, sve je moguće – kaže nam 49-godišnji Olivier Pieczonka, po majci Poljak, a po ocu Francuz, iz okolice Lyona, koji je u zadnjih devet godina (uz jednu dulju stanku u Rimu) propješačio 83.000 kilometara Europom, prosječno dnevno prelazeći tridesetak kilometara.

Bez novca, bez hrane, bez mobitela (ima tablet, mail-adresu i Facebook profil koji slabo koristi), samo s ruksakom na leđima, ovisan o pomoći dobrih ljudi, nomad Olivier živi ne samo fizičko putovanje kroz život, nego i ono unutarnje koje ga, objašnjava nam, ispunjava neopisivom srećom. Na Malti su ga tako, prije dvije godine, prozvali europskim Forrestom Gumpom aludirajući na čuvenu tragikomediju s Tomom Hanksom o istoimenom junaku koji je nekoliko godina trčao Amerikom.

Francuz je na svoje životno putovanje, frustriran svjetovnim životom, krenuo u srpnju 2009. ne ponijevši ništa sa sobom. Tada je odlučio ostaviti sve što je ikada posjedovao – novac, dom, automobil... U ovih je devet godina štošta proživio, stalo bi sve to, svjestan je, u knjigu ili film, ali trenutačno se time ne zamara jer još uvijek putuje i ne vidi kraj putovanja.

Pješačenje je postalo njegova droga – ne drži ga mjesto, pa čim nekoliko dana negdje zastane, već ga zasvrbe stopala i gleda kako će krenuti dalje.

Tako je bilo i u Splitu, gdje su mu u samostanu sv. Frane pružili dvodnevno gostoprimstvo osiguravši mu hranu i spavanje.

Taman dovoljno. Treći se dan već mora snalaziti što će i kako će dalje, ali ga to previše ne zabrinjava, komentira, bez zadrške iznoseći svoju životnu priču i filozofiju. Za neke je heroj, za druge skitnica, a za samoga sebe – slobodan čovjek. I to je ono što je najvažnije.

Uzmite sav novac

– Adaptacija iz dana u dan... Pa što je to za mene nakon devet godina pješačenja Europom?! Ja tako već godinama živim. Znam da vam je to čudno, jer ako imate posao, obitelj, novac, ne možete živjeti ovako. Puni ste ograničenja, a ja sam, za razliku od vas, slobodan čovjek. Ovo je moj izbor i sretan sam – uz smiješak nam govori Olivier, kojega je život prije nomadske faze dobro "spržio". Taj je školski pedagog iz Francuske već u ranom djetinjstvu osjetio bol – kad je imao samo šest godina njegova je majka, podrijetlom Poljakinja (otac mu je Francuz), počinila samoubojstvo vješanjem.

Otac, koji se borio s alkoholizmom, nije mogao preuzeti odgovornost za potomke, pa su tako uz Oliviera preko noći siročad postala i njegova četverogodišnja sestra i šestomjesečni brat. Ubrzo su posvojeni, utočište su pronašli u novoj, bogatoj obitelji, ali i izgubili svaki kontakt sa starom, onom u Poljskoj. A onda se prije deset godina u Olivieru nešto prelomilo. Kad je 2008. ekonomska kriza zatresla i Francusku, ostao je bez posla. Nestalo je novca, a u to vrijeme izgubio je i djevojku. Zapravo sve... Ubrzo je odlučio krenuti ispočetka i ponovno oživiti davno prekinute kontakte s članovima obitelji u Poljskoj, koji su zamrli s majčinom smrću.

– Rekao sam samom sebi: "O.K., ja nisam moj posao, ja nisam moj novac, ja nisam moja zemlja. Tko sam ja? Olivier!" To je pitanje metafizike... I odlučio sam krenuti pješice preko Europe kako bih nakon 30 godina pronašao članove moje obitelji u Poljskoj. Svima u Francuskoj sam rekao: "Uzmite to novca što je ostalo, dajem vam i svoj sat, jer mi više neće trebati. Imam sve vrijeme ovoga svijeta da pronađem svoju obitelj u Poljskoj. I idem pješice." Pitali su me jesam li lud – kazuje francuski nomad prisjećajući se radikalne životne odluke.

Naravno da je uspio – u Poljskoj su ga dočekali baka, teta i rođaci, s kojima je proveo dva tjedna i odlučio nastaviti dalje. Radoznalost ga je, priznaje, vukla dalje, a kako je Europa ujedinjena, nije bilo policijskih i inih ograničenja koja bi ga sputavala u njegovu naumu.

Ljudi se boje svega

– U Europi vlada mir, za mene je to vrlo simbolično. Ne tako davno ovdje je bio rat, komunizam zbog kojega nisam vidio obitelj 30 godina – vraća film unatrag Olivier, prisjećajući se početka svojega novog životnog poglavlja započetog u srpnju 2009. Francuska, Španjolska, Portugal, Italija, Grčka, Bugarska, Rumunjska, Bugarska, Slovačka, Grčka, Malta, Cipar... redale su se države tijekom proteklih devet godina. Ukupno je propješačio 31 državu, prešao 83.000 kilometara (u prosjeku tridesetak svakoga dana), promijenio 33 para udobne obuće i spoznao ono glavno – humanost je prisutna uvijek i svugdje.

– Ja nisam najbolji čovjek, ali kad nemate novca i niste Talijan, Nijemac, Španjolac ili Portugalac, morate poštovati ljude i države. Jesam li imao problema?! A što je problem za vas?! Ljudi se boje svega... Poslije devet godina pješačenja dovoljno sam prošao da mogu reći kako sam spoznao dva svijeta. Vaš je posao, gledanje na sat... Živite u zoni sigurnosti – obitelj, djeca, novac... Imate sve. Ja nemam ništa, ali ovisim o ljudima i imam vjeru i pozitivan um. Moja obitelj u Poljskoj je katoličke vjere, ali nema novca i živi u bijedi. Moja druga obitelj u Francuskoj ima dovoljno novca, živi u sigurnoj zoni. Zašto jedni žive ovako, a drugi onako?

Postavljao sam sebi puno pitanja još kad sam imao 20. Novac je sigurnost, ali sam rekao samome sebi: "Ne, ne želim novac. Ja želim vrijeme. Želim ga provesti sa svojom obitelji u Poljskoj. Želim shvatiti zašto je moja majka počinila samoubojstvo" – iskreno će Olivier, ne krijući kako je, uspostavivši davno prekinuti kontakt s poljskom obitelji, dobio i odgovore na pitanja koja su ga godinama mučila. Majka je 1974. u Poljskoj izgubila brata, poginuo je u prometnoj nesreći. Živeći u Francuskoj, pritisnuta tugom i neimaštinom u kojoj je živjela s malodobnom djecom, pala je u depresiju i odlučila sebi oduzeti život vidjevši u tom tragičnom činu jedini način oslobađanja od ovozemaljskih muka.

Ustaj, radi, jedi, lezi

– Ljudi stalno nešto žele jer nisu slobodni. Pa evo i vi, želite moju priču, fotografije, pitate me ovo i ono. I ja vas razumijem, imate posao, telefon, cigaretu... Sigurnost. Ali to je vaša sigurnost. Za mene moja životna priča nije sigurna zona. Može vam se sviđati, ali to je za vas san. Vi, kao ni puno ostalih ljudi, ne možete hodati po Europi devet godina. Sviđa vam se to, jer želite biti slobodni. Ali ne možete. Ustaj, radi, jedi, lezi. Ustaj, radi, jedi, lezi... Vi ste roboti. Niste slobodni – žustro će Olivier, ističući kako se on ne boji biti sam, bez novca, hrane... Po kiši, snijegu, bez ležaja. Komplicirano je, veli, ali je pronašao način kako živjeti sretno.

– Današnji svijet je velika konfuzija. Priča o čovječanstvu kaže kako su prije dvjesto tisuća godina ljudi bili nomadi. Prije sigurnosti, novca, poslova, gradova... Prije dvadeset tisuća godina ljudi su se počeli zaustavljati na mjestu, bili su to počeci civilizacije. Zima, ljeto, povrće – agrokultura. Agrokultura – sigurnost, ali i ekonomija. Zašto?! Počeli su govoriti: "Ovo je moje mjesto, tu mi sve dobro uspijeva."

Drugo, počeli su govoriti i: "Ovo su moja djeca, moja ulica, moj grad, moja zemlja..." Prije dvadeset tisuća godina moglo se tako govoriti jer populacija nije bila velika, ali danas... Svijet je danas velika konfuzija – vrti glavom svega materijalnog i teritorijalnog lišeni Olivier, koji je hodajući Europom puna toga iskusio i naučio. Pa tako i jezike – uz francuski govori engleski, talijanski, njemački, španjolski... To je njegov kapital za dalje. Kamo? Svugdje gdje može stići hodajući...

– Budućnost za mene ne postoji jer nemam nikakvih pitanja u sebi. Samo sadašnjost. Vrijeme je iluzija. Živim sada, zato je sve moguće. I nemam problema – mirno će Olivier, koji će se iz Hrvatske uputiti prema Sloveniji, a zatim nastaviti put Austrije, Belgije, Irske, Engleske, Islanda...

Naslovnica Život