Mozaik Život

'SUZAMA SAM LIJEPIO TAPETE'

Jozo Svaguša napustio ženu i Split i postao posljednji pastir Zabiokovlja: Koza vam ima barem jedan fakultet u glavi, ma kakvi milijuni eura, evo koja vam je moja filozofija

'SUZAMA SAM LIJEPIO TAPETE'

Svaguše u Imotskoj krajini selo malo, u njemu 70-ak zubi od onih nekoliko starčadi, mlađih obitelji od 40-ak do 50-ak godina komada dva, a isto toliko i dičice kojima su igrališta za zabavu sva grabovina, drača, drijen, jasen i suhozidi sjeverne strane Bijakova.

Evo nama priče za novine. Glavni lik - Jozo Svaguša! Posljednji zabiokovski pastir, kojem je naš dolazak poremetio dnevnu koncepciju. Ma dobro za Jozu, drago je njemu zbog gostiju, u Svaguše oni mahom stižu tek svetkom i petkom, za Božića, Uskrsa i sprovoda. I kojiput poslovno.

Ali kako jaricama, to su vam one nerazdjevičene koze, pa prvojarkama, drugojarkama i već iskusnim kozama rodiljama, objasniti da mi imamo posla za novine!? Što njih za slova briga pokraj prve rane marende na 909 metara Orljača brda.

I zato idemo odmah u glavu, prema dugoj lijepoj kamenoj kući na vrhu sela, s velikim, novim, otvorenim škurama, ravno na ogradu.

- Stojte ako vam je život mio. Ne prilazite imanju dok ne dođem. A, ako se želite pozdraviti sa životom, onda samo hrabro naprid - viče nam Jozo, trčeći do visoke željezne ograde kako bi maknuo goleme zapjenjene pse, srednjoazijskog ovčara i kavkaskog ovčara, jedinu učinkovitu zaštitu od vukova.

A, bogme i od onih na dvije noge željnih jarića na tanjuru.

- Ja sam vam posljednji Mohikanac od pastira na potezu od Šestanovca do Župe. Ima nekih sedam godina da sam se iz Splita vratio u Svaguše, razvea sam se od prve žene, došao staroj majci, i stao misliti od čega ću sad živit.

Suzama sam lijepio tapete

Bijo sam parketar, kako se ono u pjesmi pjeva, suzama sam tapete lijepio. Tako sam ja svojim rukama parkete stavlja, ja mislim toliko njih da bi popločao autoput do Njemačke. A, onda sam rekao "dosta je", i nakon 22 splitske godine otišao doma, i odlučio se početi baviti kozama. Nikada to prije radijo nisam, a za njih sam se odlučijo jer su najzdravije i najviše daju od svog blaga - kaže Jozo.

Sreća hrabre prati, a njegovu je prisnažio veliki poduzetnik Branko Roglić, Imoćanin iz Župe. On je preko zagvoškog načelnika Miroslava Gaće tiho, bez pompe, odlučio pripomoći onima koji bi u škrtom zaleđu nešto počeli stvarati.

Jozo Svaguša je bio taj kome je takva investicija došla kao suza na oko. S Roglićevom financijskom injekcijom kupio je prvih 20 koza. Nakon tog čuda dogodilo mu se još jedno. U selo njegovo malo stigla je iz Slatine, iz ravne Slavonije, njegova danas druga supruga Violeta.

A, gdje budu dva, dođe i treći, danas petogodišnja kćerka Josipa koja dan počinje i završava isključivo sa zašećerenim kozjim mlijekom. Još vrućim, taman pristiglim s kozjeg vimena. Sve smo to odmah čuli na istoj toj ogradi, iza kojih ne stoji dom Svagušinih, već kuća za stado od 40 koza i 20 jarića, rodilištem malih, izmuzištem, mini siranom…

Jedino mir kvare lovci i vukovi

- Eto šta je život na selu i koza hran'teljica. Nikada naša Josipa bolesna bila nije. Da nema cijepljenja, njen pedijatar ni ne bi znao da ona živi. Znamo mi da postoji svinjska gripa, ptičja gripa, kravlje ludilo, ali od koza stiže samo zdravlje. Jako puno ljudi kod nas dolazi po surutku. Pusti ljudi šta imaju bolesnu jetru od toga prizdrave.

Nema tu nauke, koza pomno pazi šta će pojist, u stanju je pola dana šetat kada je vrime od izobilja, kako bi probrala baš ono šta joj je milo. Ovdi u brdima joj je gozba. A, uz nas, jedino joj mir kvare lovci i vukovi. Ti su mi najviše muka i suza dali. Lovci jer bacaju otrov za lisice koji mi je i ubija moju hrvatsku ovčarku, mog pastira na četiri noge. Bez toga ovdje ne meže. Ova ovdi kuja, ova crna joj je sestra, nju sada učim. A protiv vuka imam ova dva golijata od pasa, dok su oni tu, života vuku nema - kaže Jozo.

Nema, vidjeli smo i sami. Ta čuda od pasa bi ih proždrla, rastrgla. Ujutro, prije stampeda gladnoga kozjeg stada, prvo oni izjure kao izvidnica u brdo, utabanim stazama. Odmah idu u pregled terena, po vučjem mirisu. Miču sve pred svojom obitelji, jadna ti majka onome tko im se na putu nađe. Ali, sreća je da ovdje nikoga nema.

Onda s dugim javorovim štapom kreće gazda Jozo, ljeti u pet, zimi oko sedam. A, oko njega blago koje se odmah baca na mlade izbojke s grana, skače na suhozide, pa brsti, čupa, mljacka. Kaže Jozo da nema inteligentnije beštije od koze, ta ima barem jedan fakultet u glavi.

Ne mislim. Uživan. Sritan san

- U paši sam četiri sata, onda pauza i odmor, pa opet pridvečer paša. Šta radim za šetnjom? Gledam, zovem stado, pratim pse. Mislim. Ne mislim. Uživam. Sritan sam. Gledam moju malu kako zdravo raste. Pivam. Teško je, ali i lijepo kad nešto stvaraš. A, ništa se ne stvara preko noći. Živim. Guštam u sporosti.

Mislim kako mi je ovo najbolji potez u životu i da bi svako treba na selo doć živit. Zovem ženu da vidim šta radi. E, mobitelom, bez toga ne ideš u brdo. Prije su se ljudi glasom dozivali. Kontam kako bi trebalo donit zakon, da se ljudi vrate na didovine kad odu u mirovinu. Pa unuci im ne znaju gdje im je selo. Od gladi bi ta mladost umrla da se ovdje nastanit mora. Oni jedu krafne, paštetu, neće oni pečencu, kaštradinu. S pršuta bilo skidaju, bacaju ga. To je grij - rezmira Jozo.

A, kod njega su, kaže, tri praseta u škrinji zimu prezimila. I u proljeće mala trojka Svaguša zdrava i sita ušla. Imaju sve svoje iz vrta, jaja, sedam vrsta sireva kojeg pripraviti ne mogu koliko se traži. Prodaju mlijeko i sir na sajmovima, ljudi se zabrinu kada utorkom ne dođu na glasovito stočno okupljanje na Zadvarju. Dolaze im kupci na kućni prag, traže proizvod prirode, samo rukom pripravljen.

Milijun eura, pet milijuna problema

- Ne, ne, neću ja ni vile ni bazen ovdi gradit iako smo blizu tunela i mora. Nema od toga ništa, milijun eura vila, pet miljuna problema na glavi. Lipše je meni ovako sa štapicom u prirodi. To je život. Teško je, nije lako, mučimo se, nema nas puno u kraju. Ali, nije da preživljavamo, ali živimo. Gladni nismo, šta ostane ulažemo. Ko oće radit posla za njega ima. A, s kozama radiš 365 dana u godini - veli.

Preko ljeta Svaguše brojčano rastu, u pohode stigne i Violetinih četvero djece iz prvog braka. Ostali su u Slavoniji zbog škole, ali ovaj kraj su jako zavoljeli. Kako budu odrastali neki bi se izgleda mogli ovdje rado naseliti. Pitamo Violetu kako je doživjela selidbu, kako joj je u suroj, brdskoj, ljudima osiromašenoj Dalmaciji, tako autoputem blizu grada, tako daleko od šoping-centara, kafića?

- Moje Bijakovo. E, naučila sam ja kako se ovo ovdi zove. Ovo je moj dom, ne bi se nikada više minjala. Ja vam ovdje uživam. Radim sireve, eksperimentiram, ubacujem u njih ljutiku, bijeli luk, crvenu papriku, masline, papar u zrnu. To nam je hit, sve to odmah ide kupcima. Sve sam naučila s interneta i od Hele Liverić, istarske pastirice s kojom sam se i sprijateljila. Ona mi je puno pomogla. Kakav grad, dućani, kava.

A, ko će na koze pazit, tu se radi svaki dan, ne mogu koza ili jarić, ostat gladni. Ali opet, na dobro se čovik lako navikne. A, ono loše prođe i zaboraviš - veli Violeta dok brižno jaretu vadi upalu slamku iz oka, i po domaći kozi koja je rogom oplela po nozi druge, pa joj priuštila nekoliko tjedana šepanja poručuje "đavle zli, neka te samo vidim da opet kreneš napadat, ovako mi jadnicu namučit". Dok ovako govori šanse za Zagoru ima.

Hraniteljica Zagore

Ako je srdela hraniteljica s obale, onda je koza ona za Zagoru. Nema toga što se od nje ne može iskoristiti, daje mlijeko jariće, meso, od krzna pokrov, od starog mesa kaštradinu. Od nje je i gnoj dobar, Svaguše prodaju višak, a interesa ne manjka.

 

Naslovnica Život