Mozaik Život

više od svjetla i soli

Svjetioničar na otočiću Sveti Andrija sam je morao pokopati kćerkicu: dnevnici otkrili jezive detalje i mukotrpne sudbine naših lanternista

više od svjetla i soli

"Više od svjetla i soli: 200 godina hrvatskih svjetionika", naziv je izložbe postavljene u Hrvatskom pomorskom muzeju Split povodom dvjestote obljetnice svjetioničarske službe na hrvatskoj obali, koja službeno počinje puštanjem u rad pomorskog svjetionika u Savudriji 1818. godine.

Svjetionik, danas u statusu zaštićenog kulturnog dobra koje svjedoči o bogatoj hrvatskoj pomorskoj tradiciji, još početkom devetnaestog stoljeća projektirao je Pietro Nobile u duhu klasicističke arhitekture, a u funkciji je i danas.

U Hrvatskom pomorskom muzeju Split u Tvrđavi Gripe nalazi se niz artefakata i zanimljiva zbirka pisane građe, koji svjedoče o počesto mukotrpnom životu na svjetionicima od Trsta do krajnjeg juga naše obale; rečeni svjetionik u Savudriji tu, pak, nije "školski primjer" jer se nalazi na obali.

Najudaljeniji od nje, međutim, jest svjetionik na Palagruži, iznimno strateški važan i zbog toga višekratno bombardiran u Prvom i Drugom svjetskom ratu; na njemu, kao i na još nekolicini naših svjetionika lociranih doslovce na golom grebenu, i danas je pri nepovoljnim vremenskim uvjetima teško pristati čak i manjim brodovima.

Ipak, u davna vremena bez helikoptera za opskrbu, kao danas na nekim od sedamnaest još uvijek naseljenih svjetionika, nije bilo druge nego potegnuti do Palagruže, Blitvenice ili Svetog Andrije na jedra ili vesla – i tu, za svjetioničara i njegovu obitelj, u mnogim pričama provesti ostatak života.

Kruh s osam kora

Doista, počesto je nekoliko generacija "otuklo" životni vijek na svjetionicima, čija tradicija zapravo seže još dublje u prošlost.

Napominje to dr. sc. Danka Radić, ravnateljica muzeja, te je uz kustosicu Petru Blažević i Antoniju Perković iz tvrtke Plovput d.o.o., koautorica izložbe koja će ususret Noći muzeja biti pojačana za impresivnu seriju tematskih fotografija eminentnih hrvatskih autora, koju je pripremio Fotoklub Split i Željko Višić iz Plovputa d.o.o.

– Svjetioničarska aktivnost zapravo započinje još u doba antike, a počesto su se uz goli plamen kao luč, svjetioničari koristili i staklenim lećama zahvaljujući starogrčkim znanstvenim stečevinama vezanim uz privlačenje i usmjeravanje svjetlosnih zraka.

No, služba svjetioničara postaje iznimno cijenjena tek u doba Austro-Ugarske, kad djelatnici dobivaju svečanu uniformu (primjerak izložen u našem muzeju u sklopu ove izložbe otvorene do ožujka datira iz sredine 20. stoljeća) te pisani naputak da, ako dođe "inšpekcija", moraju biti propisno odjeveni u istu – objašnjava dr. Radić.

Devedesetak predmeta te, za sada, "samo" stotinjak fotografija i razglednica (iz zbirke Luke Dragičevića i Hrvatskog hidrografskog instituta Split) mjestimično na potresan način svjedoči o teškom životu ljudi vezanih uz svjetionik, uvelike više nalik zatvoru Alcatraz negoli nečijem domu.

Poigramo li se riječima, možemo mirne duše konstatirati da je prije stotinjak godina – ako je pomorstvo bilo "kruh sa sedam kora" – svjetioničarstvo bilo i kruh s osam. Mnogi koji su se otisnuli na majušni škoj koji danonoćno zapljuskuje more, naime, natrag na kopno više nikad nisu ni stigli...

Drevni uređaji

– Pisani dnevnik, najstariji koji imamo, iz 1925. godine, govori, uz tehničke podatke o pristigloj opskrbi i radovima na popravku svjetionika, veoma šturo i o smrti četveromjesečne kćerkice, imenom Marija Petričević, tadašnjeg svjetioničara na otočiću Sveti Andrija kod Dubrovnika, uslijed nepoznatog uzroka.

Vjerojatno je beba pokopana na samom otoku jer su ljudi u tim okolnostima morali biti bolno praktični; bili su i sami sebi liječnici, kućni majstori za sve popravke – uključujući i saniranje enormne posolice, ribari, čak i pekari jer je dostava hrane stizala samo nekoliko puta godišnje i u sklopu nje brašno za povremeno umijesiti kruh, te slične najosnovnije namirnice koje su im pomagale u preživljavanju, napominje, pak, Petra Blažević.

Svjetioničari su, dakako, morali poznavati tehničku stranu svoga posla, te baratanje drevnim uređajima koji se također nalaze izloženi u muzeju, uz "aparaturu", poput kante za petrolej ili rogova za maglu; kasnije se rečenom instrumentariju priključio radiotelegrafski uređaj, koji je nekoć svima iz "gente di mare"-miljea izgledao kao posljednji krik tehnike, a definitivno je otišao u ropotarnicu povijesti početkom ovog tisućljeća.

Sve se to može razgledati u Hrvatskom pomorskom muzeju Split uz, rekosmo, impresivnu seriju arhivske fotodokumentacije koja svjedoči i o naporima svjetioničara vezanim uz pošumljavanje otoka, dovođenje životinja i poljoprivredne radove; da, svjetioničar je morao biti i stočar, i ratar kako bi preživio dugu godinu, a posebice zimu na škojiću, u nezamislivoj izolaciji...

Taj posao doista nije bio za svakoga, nego nekoga tko može podnijeti samoću; a zna se da je samoća velika bolest. Dirljivo je saznati da ima otočića sa svjetionikom udaljenim samo nekoliko milja od kopna, poput, primjerice, Olipe kod Dubrovnika, za koje je vrijedila izreka "tako blizu, a tako daleko".

Iznajmljivanje svjetionika

– Svjetioničari su nekad doista mogli lijepo vidjeti kopno, a do njega bi im mjesecima bilo neizvedivo ugaziti zbog nemogućih vremenskih uvjeta barčicom na vesla koju su imali, ili čak ni to – istaknula je Blažević.

Zbog svega navedenog, svjetionici su više od arhitekture; to su svjedoci teškoga života i jake pomorske tradicije u kojoj su mnogi žrtvovali vlastite živote kako bi drugima u mrklom mraku pokazali put kroz nemirno more...

I zbog toga dr. Danka Radić drži pohvalnom inicijativu tvrtke Plovput d.o.o., koja danas skrbi o svjetionicima i drugim objektima sigurnosti plovidbe, da dade u najam neke od njih kako bi se od te zarade moglo financirati njihovo održavanje i spriječiti gašenje svakog života u njima.

 

Lanterna na 'Katalinku' - najmlađa

Na našoj obali Jadrana postoji ukupno 48 svjetionika, od čega je većina, točnije njih 46, u funkciji i svi su automatizirani. Ipak, na njih sedamnaest još uvijek radi svjetioničarska posada zbog iznimne vojno-streteške, te meteorološke važnosti, poput spomenute Palagruže.

Od svih lanterni na našoj obali najmlađi je spomen-svjetionik na Katalinića Brigu u Splitu, koji jedini nije izgrađen za vrijeme Austro-Ugarske vlasti, nego u eri "vladavine" Josipa Broza Tita, 1958. godine.

Pored rečene lanterne koja je lani proslavila šezdeseti rođendan, naime, nalazi se spomenik neznanom junaku kojega je projektirao glasoviti splitski kipar Andrija Krstulović, tako da cjelokupni objekt sa eksterijerom ima dodatnu spomeničku vrijednost.

 

Naslovnica Život