Mozaik Život

SREDNJI VIJEK U 2019.

U Saudijskoj Arabiji žene su robovi: obitelji ih tuku, u vlasništvu su svojih očeva, braće i muževa, vjerska policija ih kažnjava ako stave ruž ili čitaju časopise

SREDNJI VIJEK U 2019.

Saudijska tinejdžerica Rahaf Mohammed (18) svojom je mladenačkom hrabrošću osvojila svjetsku javnost, koja je danima pratila njezin spektakularni bijeg iz represivne domovine, zemlje u kojoj žena ne može izaći na ulicu bez muške pratnje i gdje su ženska prava više-manje misaoni pojam. Jedva punoljetna djevojka više nije htjela živjeti u takvom režimu. Ona se budi, rekao bi Šarlo akrobata.

Detalji Rahafina bijega su poznati: dok je s obitelji bila u posjetu Kuvajtu, pobjegla je avionom u Tajland te se na aerodromu u Bangkoku zabarikadirala u hotelskoj sobi, tražeći azil u nekoj zapadnoj zemlji. Svoju aerodromsku dramu prenosila je uživo na Twitteru, iznoseći kako je u Saudijskoj Arabiji, zbog svojeg nepristajanja na podređenu žensku ulogu, bila izložena obiteljskom nasilju, i fizičkom i psihičkom.

Nakon nekoliko dana neizvjesnosti, UNHCR-ovu apelu za pomoć saudijskoj tinejdžerici odazvao se kanadski premijer Justin Trudeau, čija je vlada djevojci pružila azil, te je 18-godišnjakinja prije tjedan dana radosno otputovala u Toronto, gdje je dala svoj prvi intervju:

"Moj je život bio u opasnosti i osjećala sam da nemam što izgubiti. Htjela sam ispričati ljudima svoju priču o tome što se događa saudijskim ženama", kazala je za kanadsku mrežu CBC i list "Toronto Star", objasnivši da su je u obitelji tukli jer nije obavljala molitve, te da su je, kad se ošišala nakratko, zaključali u kuću na punih šest mjeseci.
"Bila sam izložena fizičkom nasilju, progonu, prijetnjama da će me ubiti. Osjećala sam da ne mogu ostvariti svoje snove sve dok živim u Saudijskoj Arabiji. To je bilo dnevno tlačenje. Tretiraju nas kao objekte, kao robove. Ne možemo donijeti odluke o tome što želimo", rekla je Rahaf.

Dolazak u Kanadu novinarima je opisala kao "ponovno rođenje", dodavši kako planira učiti engleski, krenuti u školu i pronaći posao. Izrazila je i želju da njezina priča potakne i druge saudijske žene da budu "hrabre i slobodne":
"Mislim da mnogo žena bježi od saudijskih vlasti i da će se zlostavljanje povećati, jer ne postoji sistem koji će to zaustaviti. Sigurna sam da će još mnogo žena pobjeći... Nadam se da će moja priča pokrenuti promjene u zakonima, pogotovo jer se za nju čulo u svijetu", poručila je hrabra saudijska djevojka, koja je od života zapravo zatražila obične male stvari koje čine svakodnevicu prosječne tinejdžerice u većini zemalja svijeta. Jesti slaninu. Popiti kavu u Starbucksu. Obući haljinu koja će joj otkrivati koljena.

Kako znamo da je htjela baš to? Pa ona je osobno to rekla urbi & orbi, na svoj tinejdžerski način. Nakon što je u Kanadi prvi put u životu probala slaninu, odmah se na društvenoj mreži pohvalila selfiejem s ostacima slanine, uz neizbježni emotikon srca i kanadsku zastavu.

Nije se propustila pohvaliti ni posjetom Starbucksu: objavila je fotografiju s kavom, u sivoj haljini koja joj je otkrivala gole noge – nešto što gotovo sigurno nikad prije nije napravila u javnosti.

Takvu fotografiju bilo bi joj nemoguće napraviti u Saudijskoj Arabiji. U Rijadu postoji Starbucks, ali saudijska žena ne smije se pojaviti na javnome mjestu u tako "sablažnjivoj" odjeći. Muška pratnja ne bi joj dopustila da u takvom izdanju uopće izađe iz kuće, a i da se kojim slučajem iskrade, na ulici bi je odmah uhapsila vjerska policija.

Žene u Saudijskoj Arabiji vjerska policija može kazniti i ako procijeni da su prejako našminkane. One nemaju pravo voziti se javnim prijevozom (osim vlakovima koji imaju posebne vagone za žene, na kraju kompozicije), nije im dopušteno otići na groblje, ne smiju čitati modne časopise. Na glavi moraju imati hidžab, a odjeća im mora biti izrađena od guste tkanine, treba biti vrećasta i ne smije naglašavati obline. Možemo zamisliti kako se Rahaf Mohammed osjećala u toj pustinjskoj kasarni.

Ove zapanjujuće krute regule posljedica su vladavine šerijatskog zakona ivahabizma, iznimno rigidne interpretacije islama koja u Saudijskoj Arabiji ima status državne religije i ideologije. Saudijske žene glavni su zatočenici tog režima.
Iako zadnjih godina dolazi do blage liberalizacije, ženska prava u toj državi i dalje desetljećima kaskaju za dosezima zapadne kulture. Prva škola za djevojčice u Saudijskoj Arabiji otvorena je tek 1955., a prva visokoškolska ustanova za žene, Visoka škola za obrazovanje u Rijadu, tek 1970. godine. Žene mogu studirati, pa je 2011. čak diplomiralo više studentica nego studenata, ali tržište rada je posve maskulino: 2015. među zaposlenima je bilo tek 13 posto žena - većina studentica nakon fakulteta ostaje u četiri kućna zida.

Osobne iskaznice saudijske su žene dobile tek 2001., a tek od 2006. mogu ih preuzimati bez dopuštenja obiteljskog skrbnika. Prisilni brak Saudijska Arabija zabranila je 2005., ali bračne ugovore i dalje sklapaju budući suprug i otac nevjeste, a ne sama nevjesta.

Prvu ženu ministricu Saudijska Arabija dobiva tek 2009., kad kralj Abdullah imenuje Nouru al-Fayez za zamjenicu ministra obrazovanja za ženska pitanja. A Olimpijske igre 2012. u Londonu prve su na kojima režim dopušta nastup i sportašicama: jedna od njih bila je atletičarka Sarah Attar, koja je utrku na 800 metara trčala noseći maramu na glavi, što nije omelo tvrdolinijaške klerike u domovini da je okrste "prostitutkom".

Dozvolu da voze bicikle i motocikle saudijske su žene dobile 2013. godine, ali smiju voziti samo u rekreacijskim područjima, odjevene u islamsku odjeću koja pokriva cijelo tijelo. I mora biti prisutan muški rođak. A pravo glasa saudijske žene dobivaju tek 2015., kad su na tadašnjim lokalnim izborima prvi put mogle glasati i kandidirati se na političke dužnosti, pa je tada 20 žena izabrano na razne funkcije lokalne vlasti.

U veljači 2017. Saudijska burza imenuje prvu predsjednicu u svojoj povijesti, Sarah Al-Suhaimi, a u lipnju te godine kralj Salman za prijestolonasljednika imenuje mladog princa Mohammeda bin Salmana, koji od početka gradi imidž modernog, progresivnog reformatora (što će se demaskirati brutalnim ubojstvom novinara Jamala Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu), pa od lani žene mogu ulaziti na sportske stadione i voziti automobil bez posebne dozvole ili pratnje muškog skrbnika.

Ove godine, pak, na snagu je stupio novi zakon po kojem saudijske žene moraju biti obaviještene makar SMS porukom ako su razvedene, čime ih se želi zaštititi od prestanka braka bez njihova znanja. Novi zakon omogućuje ženama da provjere svoj bračni status preko interneta ili da posjete sud kako bi dobile kopiju dokumenata o razvodu.

Bez obzira na te sitne pomake, saudijske žene još su daleko od emancipacije. Aktivisti za prava žena glavnom preprekom drže upravo instituciju "muškog skrbnika", budući da žena pri svakom izlasku iz kuće mora uza sebe imati nekog muškog člana obitelji (suprug, otac, brat, ujak), bez čijeg pristanka također ne mogu donijeti ni jednu važnu odluku o svojem životu.

Malu pobjedu aktivisti su izvojevali u svibnju 2017., kad je kralj Salman donio ukaz da ženama za određene aktivnosti nije potrebna dozvola muškog skrbnika, što uključuje pohađanje fakulteta, zapošljavanje i odlazak na operaciju. Ženske grupe sada traže potpuni prekid skrbništva u saudijskom društvu, rabeći na društvenim mrežama hashtag #IamMyOwnGuardian ("Ja sam svoj skrbnik"). Neka im je veliki Alah na pomoći.

Naslovnica Život