Scena Život

sanja vištica

"Ne zna čovjek kako da ih utješi": reporterka Nove TV otkrila je što ju je najviše rasplakao dok je radila priču o obitelji Korman kojoj je izgorjela kuća

sanja vištica

Sa svih strana Hrvatske stiže pomoć za sedmeročlanu obitelj Korman iz Nove Ljeskovice kojoj je požar uništio kuću do temelja. Cijelu je situaciju dva puna dana na terenu pratila reporterka Nove TV Sanja Vištica (28), a mladu novinarku rodom iz Ploča dirnula je hrabrost ove obitelji koja ni u najtežim trenucima nije pokleknula niti izgubila snagu da nastavi dalje.

- Kada sam im stigla sa snimateljskom ekipom, cijelu sam obitelj našla na mjestu gdje je bila njihova kuća. Bili su sa susjedima i u nevjerici promatrali to jedno veliko ništa što je ostalo od njihove kuće. Susjedi su ih pokušavali utješiti. Bez kamere sam im prišla, stisnula ruku i onako ljudski porazgovarala s njima. Gospođa Ivana, koja je vidljivo bila pod šokom, samo mi je rekla: “Nema više naše kuće.“ Koliko god se pripremaš za taj trenutak, opet te nekako to zatekne.

Ne zna čovjek kako da ih utješi. Teško je i zamisliti kako se netko osjeća kad u sekundi nestane sve što si cijeli život gradio. Srce te zaboli, a pogotovo kada se to dogodi obitelji koja i bez te tragedije teško živi. Naime, supruzi Korman su oboje nezaposleni. Gospodin Velibor ima status oca njegovatelja jer imaju jedno dijete s invaliditetom. Objasnila sam im što točno trebamo i nastojali smo brzo odraditi posao oko snimanja priloga da obitelji što manje smetamo.

U svoj toj nesreći, oni su se stvarno potrudili da nama bude ugodno. Zadnje što su imali stavili su pred nas na stol. Stalno su dolazili prijatelji, obitelj i rodbina pa smo čekajući javljanja uživo svi zajedno sjedili. Bilo je suza, ali opet smo se malo i našalili. Prepričavala sam im zgode i nezgode s raznih terena. Svi su se trudili da im makar nakratko skrenu misli, da ih utješe. Drugog dana smo već bili domaći. Ivana mi je u jednom trenutku rekla da joj je puno značilo što smo im prišli ljudski i olakšali joj sve to skupa, zahvalila nam se onako od srca. To nam je i kao ljudima i u profesionalnom smislu bio jako veliki kompliment - kaže Sanja.

Čim je na jednom požeškom portalu pročitala kako je Kormanima izgorjela kuća i da su ostali doslovno bez svega, istog je trenutka u dogovoru s dnevnom urednicom Ivanom Ivančić odlučila otići prema Slavoniji i već za petnaest minuta bila je na putu prema Novoj Ljeskovici.

- Oni, zapravo, u ta dva dana nisu bili ni potpuno svjesni svega što se događa. Bili su pod šokom, još su im po cijele dane dolazili susjedi, rodbina, kumovi, tamo su bili i mediji. Nisu nikako bili sami. Zaista su se dobro nosili s trenutačnom situacijom. Dostojanstveno. Jedni su drugima najveća potpora. Da vidite kako se ta djeca brinu jedna za druge, bilo bi vam jasno. Velibor je možda najbolje rekao: „Mogu jedino plakati, a smisla sad u tome nema, idemo dalje.

“ Djeca kao djeca, njima je sve bilo interesantno – mi, svi ti ljudi koji su dolazili. Gabrijela (12) i Magdalena (13) isprva su bile povučene, ali i one su se poslije opustile. Dosta su se brinule za Mihaela (10), mlađeg brata s invaliditetom i pomagale roditeljima. Leonardo (8) je jako znatiželjan. Njega je bilo na sve strane. Pričali smo o školi, o svemu što se dogodilo. To su stvarno skromna i divno odgojena djeca - priča nam novinarka, koju ni temperature ispod ništice nisu spriječile da profesionalno odradi reportaže i javljanja uživo iz spaljenog doma obitelji.

- Jedna riječ najbolje opisuje kako je izgledao moj boravak na tom terenu – promrzlo. Toliko je bilo hladno da u jednom trenutku noge nisam osjećala. Prilog sam pisala u SNG vozilu pod malom lampom. Sve sam ispisivala ručno jer u mjestu nema interneta pa nije bilo smisla tipkati kad nemam kako poslati prilog u Zagreb. Diktirala sam ga dežurnim kolegama u redakciji preko telefona. A i to je bila avantura jer na trenutke nije bilo ni signala. Ne bi bilo priloga da nije bilo timskog rada s kolegama, kako na terenu, tako i s onima u Zagrebu. Oni su se brinuli za sve te tehničke stvari i pomagali mi.

Budeš i umoran i iscrpljen nakon svega toga, a onda te zapljusne taj val ljudske dobrote. Kad vidiš dječaka koji svoju igračku poklanja Leonardu, onda zaboraviš i na promrzle noge. Isplatilo se. Glas je došao do dobrih ljudi koji su odmah uskočili. I država je reagirala – dobit će novu kuću. To je čar ovog posla – koliko god da crpi, s druge strane napaja i daje ti snage za dalje. Zbog ovakvih sam stvari, između ostaloga, i upisala novinarstvo.

Da pomognem, upozoravam, skrećem pažnju, popravljam. U ovom slučaju su i kolege iz ostalih medija učinili puno, svi smo pronijeli glas i zato sam ponosna na svoju profesiju. Iako sam strašno emotivna i proživljavam svaku svoju priču, kroz ovaj posao ipak malo očvrsneš - govori Sanja.

Pretpostavlja se da je uzrok kobnog požara peć, a kako je cijela kuća bila od drva, sve je planulo u sekundi. Prava je sreća da plinska boca koja je bila unutra nije eksplodirala jer je onda katastrofa mogla biti i veća. Obitelj je trenutačno smještena kod bake Katice, Veliborove majke, gdje će biti do ljeta dok im ne bude gotova nova kuća koju im je država obećala izgraditi.
– Puno se ljudi odazvalo da im pomogne, od građana do tvrtki.

Meni je nakon Dnevnika mail bio zatrpan upitima. I na lice mjesta su dolazili ljudi, donosili pomoć. Drugi dan kad smo čekali javljanje uživo, sjedili smo za stolom. Inzistirali su da sjednemo i pojedemo nešto. U jednom trenutku je došao jedan gospodin iz Osijeka, noseći pomoć u svoje i ime svojih kolega. Rekao mi je da ga je sin na to potaknuo vidjevši da je maleni Leonardo ostao bez svega, pa i bez svoje najdraže igračke. Stoga je na stol stavio autić i rekao da ga želi odnijeti Leonardu.

Cijela obitelj je došla, a trenutak kada je dječak iz Osijeka dao autić malenom Leonardu ne može se riječima opisati. Leonardo ga je grlio, toliko se veselio tom autiću. To je bila sreća do nebesa. Zasad obitelj ima svega. Zamolili su ljude da ne šalju više ni odjeću ni hranu. Imaju dovoljno. Njima sada treba nova kuća i taj je dio država obećala odraditi. Tako je rekao državni tajnik Ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje Nikola Mažar koji je nenajavljeno posjetio obitelj.

Sanja će s obitelji ostati u kontaktu, već dogovaraju novi susret kad Kormanovi budu doveli Mihaela u Zagreb na terapije. U svojoj dosadašnjoj karijeri pamti još neke priče koje su joj znale izmamiti suze.
– Djeca iz Kozari boka koja su prodavala igračke da bi kupila opremu za treniranje košarke i platila dvoranu. Njihov trener je čak prodao i automobil. Tu je i priča o mladom ginekologu Danijelu Bursaću koji besplatno drži treninge taekwondoa za djecu s teškoćama u razvoju. Kroz reportaže i javljanja u Dnevniku pomagali smo opremiti njihovu novu dvoranu jer nema mjesta za svu djecu u postojećoj.

To je sad u tijeku. Nekad te znaju stresti i oni obični prilozi, sugovornik kojem se i ne nadaš. Jednom mi je jedna gospođa koju sam snimala, a koja je oboljela od raka rekla: „Karcinom sam shvatila kao dar života. Jer tek me on naučio živjeti punim plućima. Nemoj kao ja. Brini o sebi. Ako sebi budeš dobra i po mjeri, bit ćeš svima drugima.“ Ugasila sam tada mikrofon i pitala smijem li je zagrliti. Grlile smo se nasred ceste kao da se znamo sto godina. Pale su i suze. Često se, recimo, sjetim nje i njezinih riječi.

A kad god uspije, Sanja leti u zagrljaj svojim rodnim Pločama i dolini Neretve koja joj uvijek iznova izmami osmijeh na lice i učini je još sretnijom. - Trudim se ići što više, roditelji su mi u Pločama. Zaželim se s vremena na vrijeme i raštike koju moja majka najbolje sprema i tatina crnog rižota. Kad to vidim na stolu, znam da sam doma. Volim otići dolje, na ušće Neretve i malo se maknuti od svega. To je za mene najbolji odmor - zaključuje Sanja.

Naslovnica Život