Mozaik Život

Ekstatične reakcije

'Znate kakvi smo mi u Dalmaciji – što smo bliži, to se više vrijeđamo': Huljić otvoreno o suradnji s Grašom, Vojkom, pa i vlastitom familijom

Ekstatične reakcije

Uvijek kažem da mi je ovo zadnji put i onda pokleknem – prokomentirao nam je glazbenik, tekstopisac i glazbeni producent Tonči Huljić svoj angažman u žiriju RTL-ova talent showa "Zvijezde", u kojem će znanje i iskustvo podijeliti s novim pjevačkim nadama.

Prva epizoda emitirana je protekle nedjelje i već je prikovala publiku za male ekrane, što zbog samih natjecatelja, što zbog zanimljive postave žirija, koji čine još Nina Badrić, Petar Grašo, Jacques Houdek te Andrea Andrassy. Budući da je zaslužan za priličan broj karijera na našoj estradi, s Huljićem smo porazgovarali o kvalitetama koje bi nova zvijezda trebala imati, a naš najpoznatiji hitmejker ovom se prigodom osvrnuo i na nedavnu suradnju sa splitskim reperom Vojkom V., kao i na dosadašnju karijeru čiji će okrugli, četrdeseti rođendan obilježiti iduće godine.

Iza nas je prva epizoda "Zvijezda", u kojoj ste postali mentor troje natjecatelja. Koji su vaši kriteriji?

– Ja u svakom showu imam iste kriterije, isti pristup i princip. Ovo mi je, koji već show da radim, šesti… Mi imamo puno odličnih pjevača, recimo, generacija 2000. je nevjerojatna, ali ako dobro pjevaš, a tvoje pjevanje ne dolazi do mene ili publike, onda ništa od toga. Ja ne tražim idealnog pjevača. Ja tražim osobu čiji glas dopire do mene, neku anomaliju. Savršenstvo je dosadno, njemu je jedini smisao da bude savršeno.

Što vam se čini, imaju li kandidati tremu pred vama?

– Činjenica je da su natjecatelji koji dođu dosta u strahu od mene, doživljavaju me na neki čudan način, ali u konačnici, svatko bi nakon ove prve faze volio doći raditi sa mnom. Možeš ti znati pjevati, ali ako nemaš pjesmu, džaba ti sve. U Hrvatskoj ima dosta takvih karijera, ustvari, većina je karijera takva, da ne idemo sad u detalje...

Što vas je motiviralo da ponovno prihvatite ulogu člana žirija?

– To što i mi u žiriju učimo. Učimo načine razmišljanja mladih ljudi. I ovaj se put to pokazalo kao izvrsna odluka. U svakom showu nešto te novo iznenadi kod natjecatelja. Recimo, u emisiji "X Factor Adria" djevojke koje su dolazile, od recimo šesnaest, sedamnaest godina, uopće nisu znale domaće pjesme, ali zaista. Mi smo u početku mislili da se pretvaraju zbog činjenice da im glas bolje zvuči na engleskom, ali nisu imale pojma, znale bi eventualno nešto odrepati. To nije čudno jer doma nitko ne sluša radio, slušaju ono što im njihova generacija govori.

Međutim, kada okusiš prvo vino; prvi gin-tonic, to je sada popularno, u moje vrijeme je bila viski-cola, bitno da se miješa (smijeh), i kada dođeš na neku zabavu, ponese te neki drugi svijet, nešto neočekivano, emocija za koju u životu nisi znao ili znala da postoji. I onda život sa sobom donosi promjene ukusa koje su izražene i u odijevanju, jelu, piću, načinu i stilu života, itd. Osim toga, kad pjevate na engleskom, glas vam zvuči potpuno drukčije. Skroz drukčije vam zvuče samoglasnici, potpuno vam je drukčija boja glasa... Zato uvijek profitiraju oni koji su jednako uvjerljivi na domaćem i na engleskom.

Zanimljivo je da ćete u "Zvijezdama" mentorirati i jednu natjecateljicu koja se predstavila turbofolk pjesmom. Čini se da je prvi put kandidatkinja s ovakvim izričajem prošla dalje…

– Je, zato što je pokazala neku specifičnost. Uostalom, publika koja gleda ovakav tip showa je raznolika. Kao što mi u žiriju imamo razne ukuse, ali znamo prepoznati iste stvari, takvi su i gledatelji. Zašto bi neki kandidati ostali uskraćeni? A sad, pitanje je koliko će daleko takvi natjecatelji doći.

U žiriju se našlo čak pet jakih ličnosti. Kako se međusobno slažete?

– Mislim da je ovo vrlo interesantan žiri, svi između sebe smo dobri i surađivali smo pa si možemo sve otvoreno kazati, a da se ne zakrvimo, ha ha, ali nije lako biti u žiriju. Svi misle da mi sjedimo pa se malo zezamo, ali to je vrlo zahtjevan zadatak jer moramo napraviti dobar show, ispuniti očekivanja broadcastera, moramo napraviti emisiju koja će biti gledana, a istovremeno biti objektivni.

Do vas sjedi Petar Grašo, inače dobar prijatelj s kojim ste dosta i glazbeno surađivali. Otkrijte nam, kako ste se slagali u "Zvijezdama"?

– Mi smo stvarno najbliži, kao familija, ali znate kakvi smo mi u Dalmaciji – što smo bliži, to se više vrijeđamo. I to je dobro za ovakav tip showa, ali ne možemo pokazati baš sve jer bi se publika počela zgražati i rekli bi da nismo normalni jer ne razumiju taj tip humora. Djelić našeg odnosa pokazat ćemo u showu, onoliko koliko publika može istrpjeti, ha, ha...

Nedavno ste publici pokazali svoje manje poznato lice u "Pasti Italiani" Vojka V., u kojoj imate i rap dionicu. Kako je došlo do ove suradnje?

– Blagoslovljen sam time da me mlade generacije jako vole, valjda me gledaju kao nekog čudnog, realiziranog djedicu koji se sad dobro zaj****a. Vojko V. je napravio "Pastu Italianu", pitao me može li koristiti moj sample, ja sam rekao "može, nadam se da će ti to pomoći". Onda me je zvao i pitao bih li ja možda nešto odrepao, pa se valjda iznenadio kad sam prihvatio. Radi se o vrlo talentiranoj osobi, ima isti smisao za humor kao ja, s tim da ga ja u svojim pjesmama samo natuknem. To radim s Madre Badessom i to je jedan od razloga zbog čega je ona nastala – da pokaže pravo lice mene, da ne progovaram samo tuđim glasovima, nego da i svojim nešto kažem.

Vojku ste se pridružili i na koncertu u Domu sportova koji se održao proteklog vikenda i na kojem je, kako prenose mediji, nastao pravi delirij kad ste se pojavili...

– Sad gdje god se pojavimo, reakcije su ne samo fantastične, nego ekstatične. Vrlo mi je interesantna ta publika, ta mlada generacija koja s punim pravom sluša ovu glazbu. To je zapravo nova kolijevka civilizacije, ajmo to tako kazati. Poslije nastupa slijedi sat selfieja, ali ja gledam profil ljudi koji dolaze na koncerte, ima tu i ozbiljnih ljudi, političara… Vojko V. je ovo zaslužio, briljantan je i mislim da će mu se nakon ovog koncerta otvoriti još neka vrata, ne samo domaća, nego i regionalna.

Javljaju li vam se često mladi glazbenici s molbama za suradnju ili pak za pokoji savjet?

– Javljaju se i onda ja moram odraditi tu neku povijesnu ulogu kakvu je u mojem životu odradio Zdenko Runjić i poslije Đorđe Novković. Glazba uvijek evoluira na ovaj ili onaj način, ali svaki put kad pretjera, ima jednu neobičnu osobinu – uvijek se vrati na najjednostavniji put. Ona je tekovina i prenošenje iskustva je vrlo bitno. Recimo, u Velikoj Britaniji je Simon Cowell (glazbeni producent i sudac u britanskom "X Factoru", op.a.) preko ovakvih showova napravio Susan Boyle, bend One Direction… Možda me u budućnosti baš nešto poput toga bude interesiralo, ali eto, imam jedan život pa se moram odlučiti između svih svojih ideja; odabrati prema kojoj ću se usmjeriti. Nekako ispadne da se ja svaku dekadu promijenim.

Dođe li vam ta promjena prirodno ili je planirana?

– Uvijek sam slijedio intuiciju, na vrijeme nanjušim opasnost. Intuicija je danas uvriježena riječ za predosjećaj. To je unutarnji glas koji mi se javlja. Malo i kroz vjeru i kroz Boga, negdje nečega ima, sad ovisi kako će tko to nazvati. Ja znam kako ja to doživljavam i što me tjeralo na stalni rad čak i u vrijeme kad sam ovdje bio napadan iz svih oružja, kada su govorili da sam upropastio muziku...

Kako ste se tada nosili s takvim kritikama?

– To je uvijek bio motiv za dalje, a i znate kako ide ona – sve je to okej, bude mi lakše kad pogledam žiro-račun. Međutim, danas više nije tako. Ne interesira me žiro-račun, imam neku svoju misiju i vjerujem da ću u ovoj nekoj novoj fazi još više narasti.

Možete li nam otkriti o kakvim je planovima riječ i postoji li mogućnost da jednog dana vidimo, tj. čujemo cijelu obitelj Huljić na istom projektu?

– Početkom veljače rezervirani su termini u "Lisinskom" za mjuzikl na kojem radimo svi četvero. Hana, Ivan i ja radimo glazbu, a tekst, naravno, mama. To je vrlo interesantan mjuzikl, manja forma od "Pacijenata" i zahuktavanje za jedan veći projekt. Scenarij potpisuju dva IgoraBarberić i Weidlich, koji je radio na "Pacijentima", a i radni naslov je "Igor". To je show za jednu osobu koja glumi pet likova, zapravo mono mjuzikl koji je jako rijedak u svijetu.

Kako je izgledala vaša suradnja?

– Odlično. Mi to radimo jako brzo u vrlo kratkom vremenu. Hana je završila studij kompozicije, a Ivan je izuzetno jak u engleskim tekstovima i zapravo ću se na njega puno više osloniti za idući mjuzikl, koji će i biti na engleskom s primjesama latinskog i aramejskog.

Prihvaćaju li Hana i Ivan vaše savjete?

– Ivan je prije bježao od moje logike da ne bi ispalo da me kopira, ali kad je čuo da Max Martin – on je u Švedskoj ono što sam ja ovdje – u jednom intervjuu govori iste rečenice kao ja, onda me je počeo slušati. Te stvari ne možeš znati ako nemaš 20, 30 godina iskustva. Osim toga, više učiš na uspjesima nego na greškama, jer svaka tvoja uspješna pjesma već nakon dva mjeseca postane tvoj smrtni neprijatelj kojeg moraš pobijediti. Ja sam se uvijek u životu trudio pobijediti samog sebe i imao sam teškog protivnika.

 

Đir u skladu s vjetrom i joga
Za vas se zaista može reći da radite punom parom. Možete li nam opisati kako izgleda jedan tipičan dan u vašem životu?

– Taj se dan razlikuje ovisno o tome jesam ili u Splitu ili na putu. Prije sam uživao biti na turnejama, danas mi je "joj" kad idem na nastup, a sa mnom još devet ljudi… Splitska verzija je rano ustajanje, jer nema ljepšeg jutra od splitskog jutra. Spustim se do autobusne stanice nasuprot Gimnaziji Vladimira Nazora, odakle odlučim koju ću rutu prelomiti taj dan. Ponekad odem preko Rive, šprintom do Vidilice, preko Zvončaca do Instituta i onda me tamo pokupi šofer i vrati natrag, a nekad odlučim ići do Žnjana. Ta je varijanta nešto kraća i ravnija. Sve ovisi o vjetru koji taj dan puše, a to vidim već ujutro s prozora. Nakon toga odlazim doma i, ako treba, odradim još neki trening s utezima, a svaka dva dana radim jogu. Poslije treninga je doručak, nakon toga obavezno idem sa ženom u grad popiti kavu i pročitati novine. Došli smo već do podne, tad ulazim u studio, gledam što su programeri napravili prethodni dan. Tamo sam do 14 sati, ne mogu više od dva sata izdržati u studiju. Onda ide ručak, spavanje, pisanje tekstova ili gledanje televizije. Nakon 20 sati opet pisanje i tako ide moj radni dan.

Kinesko-američka koprodukcija filma
Vaše skladbe prepoznate su i na kineskom tržištu, a prošle ste godine s Maksimom Mrvicom tamo i otputovali kako biste najavili njegovu turneju "New Silk Road"...

– Da, išao sam s Maksimom Mrvicom najaviti turneju koja je podijeljena u dva dijela, a s njim nastupa i Hana. Prva dvomjesečna turneja održana je na proljeće, a druga kreće za petnaestak dana i traje do Badnjaka. To je bila turneja "New Silk Road", koja je trebala biti predstavljena na početku radova autoceste Kina – Europa koji ide od Pekinga do Londona, preko Indije… Stalno sam dobivao naputke, dajte ubacite indijski dio, dajte ubacite ruski dio… Na kraju je promocija održana na otvaranju Kineske nove godine, to je apsolutno najveći show na svijetu. Iz Šangaja je išao, to je najpraćeniji program na svijetu, a probe za otvaranje trominutnog nastupa trajale su petnaest dana. Čak mi je žao što nisam išao na te probe kad sam to vidio – more su pretvorili u binu, bilo je 500 statista, 25 jedrilica, tri kruzera, dva otoka, na svakom je bio klavir, oni su jurili do tamo... Spektakl. Vidjet ćemo sad kako će se te naše ambicije s Kinom dalje razvijati, a uz to radim i na jednoj kinesko-američkoj koprodukciji filma…

Naslovnica Život