Mozaik Život

BOLNIČKI INTERVJU

Pjesnik Jakša Fiamengo završio na traumatologiji: Pao sam i oštetio kralježak, pet nas je nepokretnih, ali dobro se slažemo! Imam ja još špirita, ali me fizika zeza...

BOLNIČKI INTERVJU
Duge su mi ure u postelji, kaže poznati Splićanin
Duge su mi ure u postelji, kaže poznati Splićanin

Evo već dvi sedmice i koji dan više da u splitsku bolnicu, na Odjel traumatologije, dolazu procesjuni, ali ne svetome Duji, nego Jakši Fiamengu (71), pjesniku, književniku, novinaru i akademiku, koji je u zadnjih pola stoljeća ispisao mnoge zlatne stihove hrvatske poezije, dalmatinskih šansona i klapskih pjesama.

On je već nešto ka – narodni poet, ako ćemo sudit po tome da narodu ne prođe dan a da s radija ne čuje bar nekoliko Jakšinih uglazbljenih stihova. Fiamengo se, već smo doznali, u snu privalija s kreveta, oštetija pršljen, natuka rebra, a kad se tome pridruže i problemi sa cukron i srcen, nije lipo. U sobi ih je petero, Jakša ima počasno misto kraj ponistre s koje puca pogled na susidni zid i bolničke instalacije.

Nije vas malo, ovo su i turisti počeli ležat po bolnici, sve pari ka jedan hostel?

– Zafrkaji ti, vidiš koliko je svita ovde. Ali dobro se slažemo. U mene je stalno promenada, ali ipak puno je i satova samoće. Najgora bolest je samoća, a najbolje je osjetiš u bolnici. Ovdje u sobi svi smo nepokretni, tako da kad nekome nešto padne na pod, ne može ti sobni kolega dignit. Svi smo u zraku!

Izvrnili ste se u snu, koji su to snovi bili...

– A to te Feđa Klarić natanta da pitaš, priznaj! Je, pao sam i oštetio kralješak, a onda su tu i druge bolesti, nakupilo se... Došle su visoke godine, sve teže se brinem sam za sebe. A znaš li da se zadnja knjiga poezije koju sam objavio zove "Hypnosovo ulje"! Očito sam izazvao Hipnosa, u grčkoj mitologiji božanstvo sna.

Barem se niste dirali u Endimiona, kojega je Zeus osudio na vječni san jer je tija obljubit ženu Heru!

– E vidiš, bio sam pametan.

Probudimo se malo iz mitologije. Vižitaju vas mnogi?

– Evo baš je maloprije bio Duško Tambača, skladatelj, jedan od otaca suvremene klapske pjesme sa stažom od preko pedeset godina. Stalno netko navraća, a tko ne može, javi se telefonom. Skoro svaki dan nazove Radojka Šverko, želio sam iz njezine ruke primiti Porina za životno djelo, što se nedavno i dogodilo, nećaci i prijatelji, predsjednik HAZU-a, akademik Zvonko Kusić, pa župan Blaženko Boban, tvoj prezimenjak Duško Šarac, kardiologinja Duška Glavaš, ona mi je ka mater.

Hvala im svima i svima onima koje nisam spomenuo. Velika su mi pomoć i utjeha Ćićo Ganza i njegova obitelj, obave mi ono što bih morao a ne mogu. Zahvalan sam im do neba. Bilo je i društvo iz škole koje nisam vidio pedeset godina. Posjetim i sam sebe ponekad, moj susjed s kreveta do zove me jučer: "Eno na televiziji film o vama." Prikazali su ga nekoliko puta ove zadnje sedmice, tako da ne zaboravim na sebe.

 

 


Duge su ure u posteji?

– Duge, duge, mogu stat na noge ili ležat, ali ne smim sidit. Pokušao sam raditi na laptopu, ali ležeći ne mogu ni tipkat ni pisat, to je problem. Puno obaveza sam rasporedio na prijatelje i kolege, jednostavno ne mogu sve pohvatat, a godinama sam već u manovru. Tako je životu: ili radiš ili ne radiš. Živim sam, a ne mogu sam odjenuti điletin, onda znaš kako je. Kad te stisne, moraš se usidriti i čekati da prođe. Imam ja još špirita, ali nekako me fizika zeza...

Možda iz bolničke sobe krene kakva poezija, puno ih se ovde nadahnulo?

– U početku ti biraš poeziju, a onda nakon nekog vremena ona bira tebe. Točno tako je nekad bilo kad je počinjao Splitski festival, ni ja u početku nisam želio pisati, kako ju je Arsen Dedić nazvao – primijenjenu poeziju. U to vrijeme pjesnici su prepravljali loše stihove namijenjene za uglazbljivanje, radili su tako i Danijel Dragojević, Tonči Petrasov Marović, eto i ja, pa i Anatolij Kudrjavcev.

Sjećam se jednog takvog stiha: "Izašli smo iz mora i pokisli od kiše..." Kako to može bit?! To je onda trebalo sređivat. Kasnije je takav način nasreću izumro, došli su veliki skladatelji, poput Zdenka Runjića, koji su znali vrhunski uglazbiti već napisane stihove. Tako se rađala dalmatinske šansona i drago mi je da sam mogao dati svoj doprinos uza sve druge.

Pojavija se tada i Oliver. Rado govorite o njemu?

– Kako ne bih rado govorio kad je Oliver Dragojević veliki glazbenik koji što god otpjeva zvuči vrhunski, ima osjećaj kao malo tko, ne samo na našoj sceni. I za tekst, i za glazbu, i za sve, on je kompletan!

Falite li doli u "Ladolini", tamo ste bili stalan gost?

– E "limenka" je zovemo, moj omiljeni kafić na Pazaru, drže ga dva brata Mršić. Ludih priča ima tamo.

A ovde?

– Isto. Dođu sestre pa me pitaju da im pišem pisme. Bi ja, ali vidiš kako je. Triba i ovo proć u životu. Nego, reci mi, događa li se išta vanka bolnice kad svi dolazite ovde!?

 

 

Neka se utiša ta kampanja...
Jakši Fiamengu nije baš legla inicijativa koja se širi društvenim mrežama, a u kojoj se alarmantno traži pomoć za njega.

– Ne stojim iza toga, nisam nikad u životu tražio pomoć, ni kad su bile u pitanju knjige, ni život, ni išta drugo. Stoga molim da se utiša ta kampanja, život će nešto već donijeti...

 

Naslovnica Život