Mozaik Život

SASVIM OTVORENO

Vedrana Rudan nema dlake na jeziku: Mladi, nemate što raditi u Hrvatskoj, bježite iz ove zabiti! Ako niste u nekoj stranci, nemate šanse uspjeti!

SASVIM OTVORENO

Vedrana Rudan je naša poznata, za neke i kontroverzna spisateljica. Predstave joj se izvode diljem Europe, vani je puno više cijenjena nego u Hrvatskoj. Njezin blog se čita na cijelom Balkanu, a na njemu se prije nekoliko dana okomila na žene političarke u Hrvatskom saboru, a sve u povodu Istanbulske konvencije.

"Nikad nisam imala visoko mišljenje o političarkama. Žene u politiku trpaju mužjaci prema svojim kriterijima. Ne moraju nužno biti glupe, čak ni mlade, ni lijepe, samo poslušne. Gazde su uvijek u sivo odjevene spodobe koje ne moraju nužno biti ni pametne ni obrazovane, ali obavezno moraju biti pokvarene.

Ako nisi lažov, lopov, manipulator, divljak ili uglađeni nasilnik, nemaš što raditi u hrvatskoj politici", napisala je Vedrana, uz to prozivajući žene u Saboru što šute i muškarcima prepuštaju da se oni bave pravima žena. Sve je to bio dovoljan povod za razgovor.

Žena ste, a nazivaju vas mrziteljicom žena?

– Ne mrzim žene. Ono što se kod nas bavi politikom nisu žene, to su političarke. Bića bez stava, blebeću što im stranački gazda kaže. Hrvatska kao da je otok odrezan od svijeta kojim stupaju praznoglave lutke koje nikad nisu čule da se mnoge žene bore za svoja ljudska i ženska prava, imaju stav, žele promijeniti svijet. U Hrvatskoj se žene ubijaju, masakriraju, prebijaju. Nikako da se u ovoj karikaturi od zemlje skupi sto tisuća žena koje bi zaista imale ozbiljne namjere.

Onda nema neke žene kojoj se divite kod nas u politici?

– Nema. Evo, esdepeovke sad grakću na hadezeovke jer kasne s ratifikacijom Istanbulske konvencije. Gdje su bile kad je SDP bio na vlasti? Zašto se tada nisu zalagale za ratifikaciju?

Ma nije moguće da nema neke sposobne žene u politici...

– Da baš ne budem totalno crna, moram reći da sam ovog ljeta upoznala gospođu Dubravku Šuicu koja je godinama u hrvatskoj politici...

Tko bi od vas očekivao da hvalite HDZ-ovku?

– Gledajte, briga me u kojoj je stranci. Ona je obrazovana, sposobna i spremna na iskorak. Ona je jedina Hrvatica u Europskom parlamentu o kojoj imam dobro mišljenje. Još kad joj ne bi podrezivali krila.

Zbog čega žene ne mogu uspjeti u politici?

– Zato jer je hrvatsko društvo mužjačko, a ženska solidarnost ne postoji. Žena je ženi muškarac. Ako su hrabre, ako iskoče iz zadane uloge, onda... nestanu. Imali smo Mirelu Holy koja je obećavala.

Zašto je izgorjela?

– Htjela je uništiti muškarce, vlasnike odlagališta i "kraljeve smeća", a uz sve to nije htjela slušati Zorana Milanovića... A onda je se Zoki odrekao zbog nekog nebitnog, glupog maila. Pa koliko su muški ministri sranja napravili, koliko su milijuna ukrali pa nas i dalje lažu i kradu s istih pozicija. Nema za žene budućnosti u ovoj zemljici.

Je li stvarno tako loš položaj žena u Hrvatskoj?

– Kakvo je stanje, možda se najbolje vidi u najboljoj TV emisiji "Nedjeljom u dva". Voditelj Stanković u svoju emisiju stalno poziva muškarce kao da ne zna da u Hrvatskoj 52 posto stanovništva čine žene. Jednom sam mu to zamjerila pa je od mene tražio da mu nabrojim deset važnih hrvatskih žena. Sam za njih nije čuo.

Pa kako to mediji doživljavaju žene?

– Isključivo kao "manekenke", "mlade majke koje su u rekordnom roku nakon poroda "došle na staro", glumice "koje opet nisu same", "pjevačice koje na pragu pedesete izgledaju kao da im je dvadeset", "udovice Domovinskog rata"... Žene u hrvatskim medijima najpoželjnije su kao šutljive polugole lutke.
 

 

 


Zbog čega ovakvo protivljenje u društvu Istanbulskoj konvenciji?

– Nema to veze ni s kakvim "rodom". Ratificiranjem Konvencije mužjacima će se suziti polje zločinačkog djelovanja, to je ono što ih muči. Kad se Konvencija izglasa, zlostavljač koji muči ženu morat će napustiti zajedničku kuću ili stan dok se problem ne riješi do kraja. Danas gledam prebijene žene kako glavom bez obzira bježe iz zajedničke kuće u "sigurnu kuću", koja ni njima ni njihovoj djeci baš ništa ne može trajno osigurati. U čitavu se priču umiješala i Katolička crkva u Hrvata, kojoj je žena i službeno "drugotna", tako da će ratificiranje Konvencije svim hrvatskim nesretnicama ipak pomoći da lakše zaliječe rane. Naravno onima koje prežive obod nožem ili metak u potiljak.

Ne volite baš Crkvu?

– Tko to voli Crkvu u Hrvata? Što je to ona nama dobro donijela. Dok narod crkava od gladi, ruje po kontejnerima i bježi iz zemlje u hordama, naši se svećenici voze u skupim automobilima, žive u dvorcima i kad u vjetar bace pedeset milijuna eura, njihova najnovija afera, onda ih Bozanić osudi na "moljenje" i "molitvu". Svako svoje obraćanje Bogu u ime pokojne ili žive hrvatske katoličke žrtve naplaćuju bez računa, ne plaćaju porez. Da se Isus ukaže u Hrvatskoj, proglasili bi ga "komunjarom".

Što mislite o Kolindi?

– Sve najgore, naravno, ali ne razumijem zašto se po njoj toliko pljuje. Njezini "zločini" nisu ništa veći od onih koje su počinili njezini prethodnici.

Koji su to zločini prethodnika?

– Sjetimo se Tuđmana, koji je bio i Titov general i otac Hrvatske i Miloševićev pajdaš, sve u jednom paketu. Mesić je pjevao ustaške pjesme po Australiji, i to "šarmantno" i "duhovito", kako to samo on zna, objasnio kao čin kojim je htio pomoći Hrvatskoj. Josipović, taj "intelektualac" i "ljevičar" i "agnostik", u borbi za drugi mandat strastveno se okrenuo Bogu. O njegovu bavljenju "biznisom", da se ne govori.

Kolinda se ipak nekad baš i ne snalazi...?

– Kolinda se, otkako je predsjednica, zaista ponaša kao slon u staklarskoj radnji, ja ipak mislim da, ako ćemo o zlu koje su nam dosad učinili hrvatski predsjednici, gospođa Kitarović sigurno nije na vrhu top-ljestvice.

Rijeka će biti europska prijestolnica kulture. Je li vas netko zvao kao jednu od najpoznatijih kulturnih djelatnica toga grada čije se predstave izvode po Europi?

– Nitko me nikamo nije zvao. Ja sam samozatajna, starija gospođa, možda me riječki kulturnjaci ne žele uznemiravati, ili misle
da u Rijeci živi bar deset pisaca i pisačica uspješnijih i boljih od mene.

Sve više mladih se iseljava?

– Neka iseljavaju, nemaju što raditi u ovoj zabiti. Uopće se ne zamaram time, tko ima priliku i želju, neka bježi što dalje odavde. Znam neke krasne ljude koji su otišli, uspjeli su.

A da su ostali ovdje?

– Propali bi. Pa pogledajte, ako niste u nekoj stranci, nemate nikakve šanse. Onaj tko misli svojom glavom nema nikakve šanse.

A zašto ne ostanu i bore se?

– A za koga? Ma dajte, molim vas, pa da izgube 50 godina svog života na uzaludnu borbu i umru. Borba protiv ovih na vlasti je već odavno izgubljena.

 

 

Kolumna Vedrane Rudan U OČEKIVANJU ŽIVOTA
Kad sam bila mlada, pročitala sam da su najsretniji ljudi oni iznad šezdesete. Sigurno sam se podrugljivo nasmijala i mislila kako taj podatak neću zapamtiti, tko može bilo što pamtiti četrdeset godina? Nalazim se u grupi 60+. I nikad nisam bila sretnija.
Uvijek sam bila puna planova. Upisat ću srednju školu, pa fakultet, diplomirat ću, naći posao, udati se, imati djecu, odgajati djecu s voljenim mužem... U svakoj fazi svog života sanjarila sam o ljepotama koje me čekaju u idućoj i bešćutno analizirala gadnu fazu u kojoj se trenutno nalazim.
Gimnazija je bila horor. Noćima su za mnom trčale nacrtna geometrija, aritmetika, tehnički i ostale strahote u namjeri da me sustignu i udave. Ništa od onoga što sam učila nije me zanimalo. Profesori su bili glupi, dosadni, pijani, ludi. A i taj prestrašni osjećaj da su ti grudi u prvom razredu dva broja premale, u trećem tri broja prevelike, bacao me u očaj.
U ljubavi nisam imala sreće. Bila sam ružna? Tko će hodati uz curu visoku 1,80? Usta sam nakon prvog poljupca isprala rakijom. Osjećaj gađenja dugo sam osjećala u grlu. Bio je prištav i visok i mršav i poljubili smo se jer je njemu bio rođendan i jer sam mu ja dan prije na plaži obećala da ćemo se poljubiti. Zašto nisam rekla ne? Trebala sam reći ne ocu, majci, "prijateljicama", šefovima za koje sam radila još kao srednjoškolka. Šlatali su me po guzici, ovlaš mi milovali grudi i koljena, a ja sam se smiješila jer sam honorarom kupovala odjeću i knjige.
Kako sam bila sretna kad sam upisala faks. Učit ću ono što mi se sviđa, najzad ću disati punim plućima. Kad se samo sjetim... Štrebala sam pizdarije danju i noću, sve bih ispite dala u šestom mjesecu da bih ljeti mogla raditi osamnaest sati dnevno. Na brodovima, u hotelima, autobusima. Vodila sam pakleni život ispunjen drapanjem s muškarcima koji su mi bili najdraži kad su bili daleko od mene. Kad ću diplomirati? Kad ću početi živjeti?
Diplomirala sam, dobila posao u školi i shvatila da je upravo to ono što mrzim. Treba mijenjati posao, krenuti ispočetka. Promijenila sam posao, udala se i rodila. Najzad, pravi život. To? Udavljena kreditima, rastrzana između natezanja s djecom, zašto sam ih rodila, zašto sam ih rodila, odvratnog posla i čekanja da onaj muškarac konačno izađe iz mog života, nestrpljivo sam čekala četrdeseti rođendan.
Puhnula sam u one svjećice. Kad se samo sjetim koliko sam intervjua morala davati. Majci, prijateljima, znancima, kolegama... Zašto razvod? Zašto bijeg? Shvatila sam, moram odrasti, pomiriti se s besmislom s kojim su se svi oko mene pomirili. Sve se već dogodilo. Trajalo je to i trajalo.
Djeca su odrasla, postala su ljudi. U praznoj kući koja nikad nije bila veselija ostali smo sami, on i ja... Radimo što nas volja. To jest, on ne radi uvijek baš ono što želi, mlađi je, ja uživam. Znam da preda mnom postoji samo smrt. Ipak, snažno osjećam ljepotu življenja. Sve mi ima smisla i sve je veliko. Zajednički doručak, ručak, večera. Gledanje na televiziji filmova koji će možda dobiti Oscara. Nada da će vožnja kućnog bicikla otjerati bolove u nogama.
Noć prespavana u jednom komadu, koji užitak. Držanje za ruke nakon trideset godina zajedničkog života. Mirenje s viškom kilograma, mutnim očima, opuštenim bedrima i spoznajom da ti nikakav nož neće vratiti mladost. Najzad znam Tajnu.
Život je najljepši iza šezdesete. Sve najgore što ti se moglo dogoditi je iza tebe, ono najbolje dešava ti se ovog trena. Dobar je osjećaj ne živjeti u očekivanju života.

OTVORENO PISMO MARKU ZUCKERBERGU, VLASNIKU FACEBOOKA
Ej, Mark,
tvoji dečki skinuli su mi sa fejsa tekst "Otvoreno pismo šupcima" jer su neki šupci popizdili zbog sadržaja. Moje je pismo, navodno, govor mržnje, a mržnji na fejsu nema mjesta. Ha, ha, Mark, ovo zaista prvi put čujem. Moje pismo šupcima nije "govor mržnje", moje je pismo govor ŽRTVE, a to je bitna razlika. Ja sam žena, dakle, žrtva. Za razliku od muškaraca, posebno bijelih Amera čije se bogatstvo mjeri u milijardama dolara, ja nemam moć. Mogu samo vrištati. To i činim.
Naravno da samo kretenu može pasti na pamet da sam pisala svim muškarcima. Mark, jesi li čuo za hiperbolu? Sin mi je rekao, on mi tekstove uređuje i stavlja na fejs, da si mu zabranio pristup fejsu na dvadeset i četiri sata. Ako te ne posluša, slijedit će oštrija kazna.
Što ćeš mu učiniti? Što krivomislećoj sirotinji koja živi bogu iza nogu čine bijeli, bogati Ameri? Uvalit ćeš mu glavu u zahodsku školjku dok ne prizna ili krepa? Gađati ga tromblonom? Dronom? Baciti mu bombu sa osiromašenim uranom na garsonijeru kupljenu na kredit?
Ej, Mark. Znaš tko si ti? Jebeni, bahati, bijeli, bogati Amer koji misli da se lovom može zabraniti pravo na mišljenje, pravo na stav, pravo na jebenu HIPERBOLU. Može trenutno, ali ništa ne traje dovijeka pa neće ni američko divljaštvo.
Jasno mi je da nekoliko napaljenih mužjaka pogođenih mojim tekstom, ni jedan muškarac iz mog kruga prijatelja nije se prepoznao, može od tebe zatražiti da makneš moj tekst. Zato jer si i ti šupak. Da nisi, bio bi manje osjetljiv. Ne, nisam ljuta. Uostalom, tko želi pročitati što sam napisala, neka ukuca www.rudan.info
Pišem ti jer imaš dvije kćeri. Zapamti, i njima će život biti pakao samo zato jer su žene. Tvoja lova im neće pomoći da budu manje žene i manje žrtve. Kao što ovo pismo tebe neće prosvijetliti. Eto, ja napisah, a ti briši.
Vedrana Rudan, žena


A ovo je izvadak iz pisma koje je Facebook zabranio

Ćao, šupčine!
Napisat ću vam nešto što nikad niste ni čuli ni pročitali ni znali. Sve mi pametne žene mrzimo vas do pakla. Jebeno smeće, to ste vi. Ne kažem da ne vladate svijetom, i ja bih da pripadam plemenu koje je fizički jače od onog drugog. Ne pripadam jačem plemenu, ali mržnja koju gajim, ne, ne, ne i NE, nisam jedina, prema vama veća je od zla koje vi činite ženama. Ma gdje bili, ma čime se bavili, ma kako dobro glumili.​..
Cijelu kolumnu pročitajte OVDJE

 

 

 

Naslovnica Život