Mozaik Život

'Jadro vrije, Split ga pije'

Graditeljsko čudo Dioklecijanova akvedukta: Salonitanci su pili kvalitetniju vodu od današnjih Solinjana i Splićana!

'Jadro vrije, Split ga pije'

Na početku bijaše voda, a poslije je bio grad. Vodu su zvali različito, Salon, Iader, Jadro, Rijeka solinska, Rika, a grad Salona, ponekad i u pluralnom obliku Salonae, poslije Solin, a kad su se građani tog istog grada preselili unutar zidina carske vikendice, novo prebivalište imenovaše Spalatum, Spalato, Aspalathos, Spljet, Split... Mijenjala su se imena, samo je voda, mladosti vječne, ostajala ista, bistra i meka. Sve do pred koji dan, kad se zamutila. Eto nam povoda da ispričamo ovu priču o vodi solinskoj i salonitanskom akveduktu.

Jadro je, dakle, pretpostavka oko koje je iznikao sav život u našem zavičaju. Izvire na oko 33 metra nadmorske visine, i to je granica koja je određivala moguće područje vodoopskrbe, odnosno visinu grada. Rimljani su, naime, svakog vraga znali, bilo da su sami naučili, bilo da su prepisali od drugih, ponajčešće Grka, ponekad i Etruščana, a njihovi su standardi propisivali da gradnji svakog grada mora prethoditi gradnja akvedukta, tako je i grad mogao biti planiran do kote do koje se može dobaciti voda pogonjena gravitacijom. Zato se Salona nije penjala više uz Kozjak.

Znali su oni, također, da uz dovođenje vode istovremeno treba imati i riješenu odvodnju, pa je i ona bila dio urbane cjeline, i to je lekcija koju će moderni Split stoljećima kasnije mukotrpno savladavati kroz projekt Eko-Kaštelanski zaljev, što je, naravno, priča za sebe.
 

 

25 fontana Dioklecijanove palače

To je, među ostalima, dio spoznaja koje nam donose kroz minule tri godine provođenog projekta naslovljenog s "Antički vodni sustavi grada Salone i Dioklecijanove palače i njihov utjecaj na održivost urbane sredine", koji financira Hrvatska zaklada za znanost, a na kojemu su radili prof. dr. Jure Margeta, prof. dr. Katja Marasović, doc. dr. Snježana Perojević i doc. dr. Davor Bojanić sa splitskog Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije, te arheolozi dr. Miroslav Katić, Anita Penović, Nebojša Cingeli i Ivica Pleština.

Dio ekipe sa spomenutog fakulteta bio je zadužen za inženjerski, arhitektonski i hidraulični dio istraživanja, tako da je salonitanski akvedukt prvi put - istina, bilješke o njegovu postojanju i istraživanju pojedinih dijelova ostavljali su brojni arheolozi - Bulić, Carrara, Gerber, Adamić, Dyggve - sustavno i u cijelosti istražen, te je rekonstruirana njegova trasa od izvora podno Mosora do krajnjeg odredišta, vodorazdjelnika nedaleko Porte Cesarea, odakle se nizom manjih kanalića i olovnih cijevi vodovod račvao prema potrošačima, drugim, manjim spremnicima ili termama, fontanama...

Maksimalan zahvat vode za akvedukt s izvora bio je 600 litara u sekundi, no, izračunali su naši inženjeri prema razini do koje se penjao kalcifikat, bio je oko 450 litara u sekundi, a dovod je i za velikih kiša i za ljetnih suša uvijek bio isti, te je morao biti dostatan za trenutke kada je potrošnja bila najveća.

Pitamo se koliko je Salona u ono vrijeme imala stanovnika i fontana da bi potrošili svu tu vodu? Razni autori pretpostavljaju da je broj stanovnika na vrhuncu razvoja grada bio između 40 i 60 tisuća.

Austrijanci su jednom prilikom, koristeći se usporedbama s ostatkom Rimskog carstva, izračunali da je u Dioklecijanovoj palači moralo biti 25 fontana.

 

 


Gotovo identičan bio je i kapacitet četiri stoljeća kasnije (oko 305. godine) građena Dioklecijanova vodovoda, obnovljenog na istu mjeru i s istim tehnološkim rješenjima, potkraj 19. stoljeća. Tek kasnije građeni moderni tlačno-gravitacijski vodovod sa sustavom vodospremnika, iako je dio Dioklecijanova i dalje u upotrebi, imao je tri puta veći kapacitet, što znači da se na izvoru u sekundi zahvaća oko dvije tisuće litara vode. Koliko je to?

Jadro vrije, Split ga pije

Za vrijeme najnižeg dotoka, za najvećih suša, izvor Jadra daje oko pet tisuća litara vode, što znači da za održavanje biološkog minimuma u rijeci ostaje oko tri tisuće litara vode u sekundi. Ili što bi narodni pjesnik rekao: "Jadro vrije/ Split ga pije/ pola pije, pola pastrvi solinki, endemskoj, mekousnoj, daje."

Salonitanski akvedukt građen je u 1. stoljeću nove ere, u vrijeme kad je Salona dobila status kolonije, i bio je pretpostavka za njezin procvat, a u upotrebi je bio do pada ili, po nekim teorijama, napuštanja grada, punih šest stoljeća, što je raritet svjetskih razmjera. Svojom trasom slijedio je, vijugajući, konfiguraciju terena, tako da njegova ukupna duljina od izvora do zadnje sačuvane točke pored Porte Cesarea iznosi 4879 m, dok je zračna udaljenost između te dvije točke 3238 metara.

Po tom principu Dioklecijanov vodovod je moderniji jer su vijuganja neusporedivo manja, a sve kako bi se voda gravitacijski dovela do značajno udaljenijeg grada - Palače. Zato su se trebali graditi mostovi i tuneli koje nema salonitanski akvedukt.

Materijal koji se se koristio pri gradnji salonitanskog kanala za vodovod su, što je dio standarda u onovremenom graditeljstvu rane antike, velike kamene ploče, mjestimično ožbukane hidrauličnom, vodonepropusnom žbukom, koja se, također, koristila i za brtvljenje dna kanala. Na pojedinim strmim mjestima kanal je položen na usječenu živu vapnenačku stijenu ili tupinu. Za razliku od salonitanskog, Dioklecijanov kanal je građen kao zidani kanal iz lokalnog kamena povezanog cementom te obložen vodonepropusnom žbukom.


Jedna rijeka, dva vodovoda

Na velikom dijelu salonitanskog kanala uzdužni je pad uobičajen za antičke akvedukte i varira od 0,18 do 0,27 posto, ali pri samom završetku taj pad je 0,69 posto, a zašto je to tako valjalo bi dodatno istražiti. Direktnih priključaka na kanal nije smjelo biti već iz rezervoara, no iznimka je Episkopalni centar - izgleda da su tamo imali debelu vezu - ipak je preskočio tu uobičajenu mjeru rimske gradnje vodovoda, pa su dobivali vodu i direktno iz kanala.

Podataka o salonitanskom akveduktu ima još izobilje, no, ono što je od svega najzanimljivije jest: Salonitanci su pili kvalitetniju vodu od današnjih Solinjana i Splićana. Količina vode na izvoru, nakon izgradnje niza hidroelektrana na Cetini u prošlom stoljeću, danas je za više od trećine viša nego u vrijeme procvata Salone, no, i onda je bilo obilnih kiša i zamućenja vode.

Naime, rimski graditelji salonitanskog i kasnijeg Dioklecijanova akvedukta - i to je graditeljsko čudo da se s jednog izvora crpi voda za dva različita vodovoda, jedan s desne, a drugi s lijeve strane rijeke, a da pri tomu ni jedan od njih ne pati - to su riješili izmicanjem zahvatnih objekata izvan glavne struje toka vode, koji uvijek nosi i najveće onečišćenje, pa je zahvaćena voda bila bolje kakvoće.

Uz to, voda s izvora se prije distribucije bistrila u taložnicama. Moderno današnje rješenje o tome nije vodilo računa, jer se danas voda intenzivno miješa i usporava u akumulaciji ispred izvora, te sa svim suspenzijama i drugim nečistoćama usmjerava u zahvat, što rezultira i njezinom lošijom kvalitetom. Uz to, voda se više ne pročišćava kao nekada. Eh, da je to bilo znati, možda se, pored našeg Jadra, ne bi trebali oblokavati onom vodurinom iz plastičnih bočetina. Vidite vi, poštovani čitatelji, čime se sve mora baviti rubrika kulture, osluškujući narodnog pjesnika koji poje: 'Jadro vrije, Split ga pije, kada mutno nije.'

Naslovnica Život