Mozaik Život

Avanturisti sa zrnom ludosti

Splitska sociologinja s dečkom proputovala svijet s nikakvim budžetom: evo kako je mladi par financirao putovanja

Avanturisti sa zrnom ludosti

- Putovanja nisu samo za bogate. Ne treba vam puno novca, već samo dobra volja, malo hrabrosti, želje za slobodom, možda i ludosti - uvjerava nas Splićanka Pinija Poljaković, sociologinja i novinarka nemirna duha, široj javnosti poznatija kao jedna od latica "Splitskoga cvita".

Ukalupljenost u zadane i krute društvene norme nije njezin đir, pa joj posao na istom mjestu do mirovine nije opcija. Nije doduše ni milijunašica da može bezbrižno živjeti putujući svijetom, stoga upoznavanje s drugim kulturama i narodima ostvaruje na moderne načine - preko sve popularnijih internetskih platformi. I tako, s malim budžetom, ali velikom znatiželjom, doslovno upoznaje svijet, ponosno noseći titulu digitalnog nomada.

- Radila sam uzbudljive poslove s divnim ljudima, ali posao od ponedjeljka do petka i tri tjedna godišnjeg nisu mi omogućavali slobodu koja mi je, barem u ovoj fazi života, najvažnija. Previše su me svrbjeli tabani... Srećom, živimo u doba kada je važnija e-mail adresa od one kućne, a ured može biti gdje god je Wi-Fi. Digitalni nomadi svakim su danom sve brojniji, a zaraditi se može i sviranjem na ulici, prodajom rukotvorina, davanjem poduka.... Mogućnosti su zaista beskrajne.



Osim preko internetskih platformi, Helpxa, Woofinga, Couchsurfinga i Workawaya, na kojima osiguravate besplatan smještaj ili posao, na putu se otkrije još cijeli niz poslova koje možda nikad niste ni pomišljali raditi, a nova iskustva su upravo ono što me najviše privlači. Smještaj i hranu tako uglavnom imate, troškovi su svedeni na minimum i voila, svijet vam je na dlanu! Naravno, sve ovisi o tome što su vam prioriteti - kazuje nam Pinija, koja se upravo vratila s proputovanja Španjolskom, gdje je s iskusnim putnikom, svojim dečkom, Talijanom Davidom de Angelisom istraživala skrovitosti te zemlje. On je doduše već proputovao većinu Europe, Sjeverne Afrike i Jugoistočne Azije.

- Europom sam putovao uglavnom uz BlaBlaCar, Carpooling, InterRail, ponekad i autostopom... Za početak, potrebno je promijeniti percepciju putovanja kao nečeg brzog i udobnog, uvijek pomno organiziranog. Najvažniji dio putovanja nije destinacija, već samo putovanje. Naučiš biti spreman na izazove i brze, improvizirane planove. U početku je teško, činiš greške, ali onda naučiš kako se bolje prilagoditi i snaći, i to je najbolje životno iskustvo - tvrdi Davide.



Gdje god je došao, prilike su se otvarale pa se u Njemačkoj recimo brinuo o konjima, čuvao djecu, kuhao, radio s drvenarijom, u Češkoj je radio na farmama, pomagao u školama u radu s djecom, u Grčkoj je brinuo o izbjeglicama, gradio manje kuće, skrbio o životinjama... U Slovačkoj je, među ostalim, radio na recepciji i kao konobar, a slične poslove obavljao je i u Srbiji, Maroku, Vijetnamu, Kambodži, Laosu...

- Čini se kako svi ljudi koji vole putovati na koncu imaju neke zajedničke prijatelje. Svijet je premreženo mjesto i bez interneta, ali on čini stvari još lakšim i bržim - smije se Pinija. Ljeto u Španjolskoj njihova je prva prava zajednička avantura, na kojoj su prošli kroz zamislive i nezamislive situacije.

- Jedan od poslova bio je pripremanje stana za turiste, bilo je malo građevinskih poslova i puno prašine. Obnavljali smo prastara vrata i namještaj, čistili, kuhali, dekorirali, činili sitne popravke po kući, reorganizirali prostore poput ostava i podruma... Uz to smo i dadiljali djecu, čuvali mačke i pse, uređivali vrtove... I ono najvažnije – upoznali puno predivnih ljudi. Zapravo, jednom kad otkriješ kako jednostavno i jeftino možeš putovati, čini se da nema povratka. Samo ideš naprijed, u nove zemlje - zaključuje.



Kad se podvuče crta, tvrde, što više putuješ, sve si uvjereniji u jednu stvar - ljudi su u osnovi dobri. Spremni dijeliti svoje životne priče, hranu, prijevoz, krov nad glavom. Od gladi na predugoj vožnji brodom spasili su ih grčki vozači kamiona, djevojka s kojom su dijelili troškove goriva čekala ih je tri sata (jer spomenuti brod kasni), a koliko je tek onih, tvrde, koji žele pomoći oko snalaženja u novom gradu.

- Na putu iz Civitavecchije prema Barceloni bili smo gladni već nakon nekih deset sati vožnje... Ali ne zadugo. Jer kad putuješ brodom, možeš i svirati, a glazba mijenja sve, stvara instant prijateljstva. Pa ti tako naizgled opasna skupina glasnih sredovječnih dvadesetak muškaraca koji piju i puše u salonu u kojemu ne bi smjeli, odjednom postane grupa izgubljenih dječaka s novim igračkama, našim instrumentima. Bili su to vozači kamiona. Jedan puše u frulu, drugi pokušava shvatiti kako drombuljom ne ozlijediti zube, naizmjenično si bacaju šuškalice i osluškuju tibetansku zdjelu.

Preostalih petnaestak sati vožnje grčka braća su nas posvojila i odvela na ručak i večeru u brodskom restoranu. Zadovoljno su se smijali našim punim ustima i novim svirkama. A mi smo bili siti i sretni. Na povratku smo bili pametniji, znali smo što nas čeka... A gdje su svi oni ljudi koji su pomogli prevodeći nepoznati jezik ili dajući savjete o lokalnim običajima i dobrim mjestima koje valja posjetiti - to zlata vrijedi. Naravno, uvijek ima iznimaka, treba biti oprezan i držati oči širom otvorene.



Ali još je važnije, imati otvoren um i srce - zapisala je Pinija nalivperom u svoje male putopisne bilježnice, a zapise je nedavno počela dijeliti i s Facebook javnošću. Možda je i to korak bliže jednom od njezinih snova - putovati, pisati, dijeliti i živjeti od toga.

 

Naslovnica Život