Da mi s vremena na vrijeme kroz ruke ne prođu tekstovi Brace Ćosića, možda bi i pomislio da je ono s osmrtnicama Bowieju i Kilmisteru bio tek marketinški trik; ovako, upravo me marni kolega Ćosić, Alija Sirotanović novinarske norme, podučio da rijetko postoji tako muzikalna sredina kao što je njegov Imotski. I ne misli dopisnik "Slobodne" pri tome na gangu što ju je majčinski zaštito UNESCO i/li drugo iz bogate nam narodne baštine, već na ono što se u gastarbajterskoj krajini primilo iz velika svijeta, zahvaljujući radio Luksemburgu, džuboksu, singlicama i električnim gitarama koje su se (sa)čuvale poput relikvija.
SAŠA LJUBIČIĆ