Mozaik Život

zanimljiv dokumentarac

Zemlja bunkera u kojima se vodi ljubav, a ne rat

zanimljiv dokumentarac
Za vrijeme socijalizma Albanija je bila najzatvorenija država Europe. Stoga u kolektivnom europskom pamćenju još uvijek živi slika Zemlje orlova kao tmurne i sive države sa surovom prirodom i negostoljubivim, čak i pomalo divljim ljudima. Nešto kao europska Sjeverna Koreja.

Kao i većina predrasuda, i ova je pogrešna. Makar, ako čovjek prvi put dolazi u Albaniju i putuje, recimo, automobilom do glavnoga grada Tirane, može mu se učiniti da je to doista neka prijeteća i depresivna zemlja. Ako ne prije, te će mu se predrasude razbiti najkasnije u Tirani. Ali pođimo redom, od albanske granice.

Kad sam prvi put putovao u Tiranu, 2008. godine, dolazio sam s istoka, iz Makedonije. Na graničnom prijelazu Kafasan vidio sam nešto što nikad nisam vidio na europskim granicama – velike čopore mršavih, izgladnjelih pasa lutalica, koji su bojažljivijem putniku doista mogli izazvati nelagodu. A koji dan potom, kad sam iz Albanije izlazio u Crnu Goru, na graničnom prijelazu Muriqani morao sam prijeći preko nekoliko stotina metara najcrnjeg makadama, a limene kućice albanskih policajaca i carinika izgledale su kao pretpotopni modeli kemijskih WC-a.





Albanski granični prijelazi te 2008. odavali su dojam kao da se ne nalazim u Europi, nego negdje u dubinama srednje Azije.

No, kad sam se tri godine poslije opet našao na prijelazu Muriqani, ostah iznenađen: ne samo što je uski makadam zamijenjen širokom asfaltiranom cestom nego sam vidio najmoderniji granični prijelaz na Balkanu, potpuno automatiziran – putovnicu predaš na crnogorskom šalteru, a dobivaš je natrag na albanskom, desetak metara dalje.

Taj prvi put, kad sam vozio tih 130 kilometara od pograničnog Ohrida do Tirane, očekivao sam da će mi trebati dva sata, najviše tri. No trebalo mi je punih deset: krenuo sam iz Ohrida oko dva popodne, a u Tiranu stigao nešto prije ponoći.

U početku sam mislio da razlog sporosti leži u velikom snijegu koji je baš taj dan napadao. A onda sam uočio puno veći razlog: nevjerojatnu nediscipliniranost albanskih vozača. Na uskoj planinskoj cesti svako malo bi neki bekrija krenuo lijevim trakom, kako ne bi morao čekati u koloni, i naravno, za par sekundi bi se susreo s automobilom koji je dolazio iz suprotnog smjera. I nastao bi krkljanac, jer bi za ovim lolom krenuli i drugi.




Takvo ponašanje u prometu, koje mi se činilo infantilno, trajalo je satima, a kolona se zbog toga praktično nije micala s mjesta. Vidjevši da imam strane pločice i da se nerviram, prišao mi je momak iz susjednog automobila:

“Gospodine, nemojte se nervirati. Držite malo veći razmak, jer albanski ljudi ne znaju voziti po snijegu. Da budem iskren, ne znaju uopće voziti.”

Koliko je bio u pravu uvjerit ću se prilikom vožnje po Tirani. Brzo sam shvatio da crveno svjetlo na semaforu, pogotovo navečer i noću, albanski vozači ne doživljavaju kao obavezu: više puta mi se dogodilo da sam ostao jedini na cesti koji čeka zeleno. A na velikom kružnom toku oko Skenderbegova spomenika u centru grada, širokom valjda deset prometnih traka – kažem “valjda”, jer trake nisu označene – vidio sam da je albanskim vozačima posve normalno da iz krajnje unutrašnje trake dijagonalno voze skroz na vanjsku stranu: nitko se oko toga nije uzbuđivao, osim mene.

Domaćini su mi objasnili razlog takve anarhije na cesti. U doba socijalizma automobile su smjeli voziti samo visoki članovi albanske komunističke partije, tako da 1990. u zemlji nije bilo više od nekoliko stotina automobila. A kad je automobilski tabu pao, Albanci su masovno nagrnuli za volan bez ozbiljnih provjera prometnih znanja i vještina. Stoga i danas na prometnicama Tirane i cijele Albanije valja biti iznimno oprezan. Naročito kad se lokalni vozači sa sporedne ceste uključuju na glavnu.



Putovanje od albanske granice do Tirane donosi vizualne detalje po kojima se Albanija razlikuje od svih drugih europskih zemalja. Prije svega, tu su betonski bunkeri koje je bivši vođa komunističke Albanije Enver Xoxha posijao svuda po zemlji. Nevjerojatno je – i stvara snažan militaristički dojam – da je zemlja upola manja od Hrvatske izgradila više stotina tisuća takvih objekata (spominje se brojka od 700.000).

Prema pričanju albanskih domaćina, ti su bunkeri nakon 1990. dobili mnogo pametniju funkciju: posjećuju ih mladi ljubavnici, željni privatnosti i maženja na neobičnu mjestu.

Druga stvar koju uočite na putu od granice do Tirane, zbog koje to putovanje traje toliko dugo, jesu ceste. Pretežno planinski reljef Zemlje orlova onemogućava izgradnju širokih cesta (osim na 40-kilometarskoj dionici od Tirane do Drača), pa vozač često nailazi na prometne znakove koji mu brzinu vožnje opravdano ograničavaju na 10 ili 20 kilometara na sat. Recimo, zadnjih 50 kilometara puta od Elbasana do Tirane, sa svim onim strmim serpentinama, izgleda kao lošija i opasnija verzija naše stare ceste preko Klisa. Ako vozite po danu, morate biti spremni i na moguće susrete sa stadima ovaca. Posred ceste.

Sumoran je, osobito noću, i sam ulazak u Tiranu: cesta se spušta odjednom, bez najave, jednako uska i klaustrofobična, a pritom se spuštate u grad bez ikakve javne rasvjete. Vjerojatno nigdje u Europi ne postoji takav ulaz u jedan glavni grad.




Ali kad se ujutro probudite i iziđete na ulicu, ostat ćete zaprepašteni. Činit će vam se, naime, da niste u Tirani nego u – Amsterdamu. Šarenilo fasada brojnih zgrada i građevina – među kojima pretežu jarke, intenzivne boje – odaju da je ovim gradom puna tri mandata, od 2000. do 2012., upravljao gradonačelnik Edi Rama, slikar i kipar koji se školovao u Parizu, inače današnji albanski premijer.

Jedna od prvih njegovih intervencija bilo je upravo bojenje fasada i pročelja u jarke boje, čime je postigao da današnja Tirana potpuno odudara od predodžbe o sivim socrealističkim gradovima sovjetskog tipa.

Pozitivan finalni dojam će vam se potvrditi ako se popnete na zadnji kat poslovnog nebodera Sky Tower u centru grada i sjednete u rotirajući stakleni kafić na vrhu tornja: dok pijuckate vjerojatno najbolji europski konjak – nazvan po Skenderbegu - i panoramski gledate Tiranu iz svih kutova, postat će vam jasno da današnja Zemlja orlova više nije Xoxhina, nego Ramina Albanija.

DAMIR PILIĆ

Naslovnica Život