Scena Život

KOMUNIKACIJa S LJUBIMCIMA

Savjetnica za ponašanje životinja: Naši psi nemaju mogućnosti za normalan ljubavni život

KOMUNIKACIJa S LJUBIMCIMA
Moj pas je agresivan, laje i skače na susjede. Što da radim s njim? Naš ljubimac tvor grize koga stigne. Kako ćemo ga odviknuti od toga? - ovo su neka od pitanja na koja redovito odgovara dr. sc. Irena Petak, dipl. ing. biologije, savjetnica za ponašanje životinja iz Udruge za dobrobit i zaštitu životinja koja je nedavno gostovala u Splitu, na poziv udruge “Sehaliah”.
Kako ona kaže, problem je što se ne radi uvijek o agresiji kod životinja, već o ponašanjima koje vlasnici krivo tumače.

- Najbolji primjeri su krivo postavljena ideja o dominaciji pasa ili nerazumijevanje činjenice da tvorovi komuniciraju ugrizima. Tako su naši psi mnogo puta kažnjeni za prijateljska ponašanja. Iz pseće perspektive skakanje je veselo pozdravljanje, no ljudima se to ne sviđa, pa proglašavaju pse dominantnima i kažnjavaju ih zbog toga - kaže dr. Petak.

- Problemi u ponašanju ljubimaca s kojima se često susrećem u praksi su strahovi ili fobije koje proizlaze iz nedostatne socijalizacije i navikavanja ljubimaca. Razdoblje socijalizacije za svaku društvenu vrstu je u najranijoj mladosti, na primjer kod pasa od 3. do 14. ili 16. tjedna starosti, kod mačaka od 2. do 14. tjedna. U tom razdoblju ljubimac bi trebao imati ugodna iskustva s pripadnicima svoje vrste, ljudi i ostalih životinjskih vrsta s kojima će živjeti. Također, trebao bi se upoznati sa životom u kući, zvukovima kućnih uređaja, vožnjom u automobilu i javnom gradskom prijevozu. Ako nema takva iskustva, životinja će se bojati svega nepoznatog. Strah je jaka emocija i mi ne možemo znati kako će životinja reagirati u strahu, npr. za pucnjave petardi jedan pas je ugrizao vlasnicu i ona me nazvala neposredno prije Nove godine.



Koliko nas životinje razumiju, a koliko mi njih?
- Ljubimci poput pasa, mačaka ili kunića društvene su životinje i imaju potrebu družiti se s nama. Oni borave uz nas i uče prema našem ponašanju kako se oni trebaju ponašati. I upravo u tome se sastoji moj posao: objasniti svakome vlasniku da je ponašanje njegova ljubimca djelomično određeno genetikom vrste kojoj pripada, a djelomično izgrađeno kroz odnos sa samim vlasnikom. Ponašanje ljubimca mijenja se s promjenama u ponašanju vlasnika.

Psi su prva vrsta životinja koje je čovjek domesticirao, i to sa svrhom da zajedno surađuju. Zbog toga su psi jako dobro prilagođeni razumijevanju ljudskog govora tijela i gesta kao što je pokazivanje prstom u nekom smjeru, te su čak usredotočeni na naše oči: znaju je li nešto promatramo i u kojem smjeru gledamo. U tome su psi bolji i od naših evolucijski bližih rođaka čovjekolikih majmuna.

Kako je s drugim životinjama?
- I druge vrste ljubimaca mogu biti emocionalno vezane uz čovjeka i razumjeti njegovo raspoloženje. Posebno je to izraženo kod onih koji žive samo s jednim čovjekom i ne izlaze van iz svoga doma. Sve češće se susrećemo s problemom mačaka koje pate zbog samoće i odvojenosti od vlasnika, pri čemu glasno mijauču po cijele dane, uriniraju i uništavaju po stanu ili se pretjerano čiste i samoozlijeđuju - to su pokazatelji emocionalne nesigurnosti kod mačaka za koje se donedavno govorilo da su samožive i da od vlasnika samo žele hranu! Uglavnom možemo reći da vlasnici razumiju ljubimce onoliko koliko su za njih zainteresirani.

Puno ste se educirali vani i imate razna iskustva. Gdje smo mi u Hrvatskoj po pitanju dobrobiti životinja, na čemu treba još puno raditi i u čemu smo totalno zakazali?
- Naše zakonodavstvo nije tako loše, premda je problem što još uvijek nisu doneseni svi pravilnici. Najveći problem je što se na terenu ne poštuje ono što je napisano u zakonu. Razlog tome je nedostatak znanja i etičnosti jednog dijela stručnjaka koji bi trebali provoditi taj zakon, ali i nezainteresiranost velikog broja građana, što je povezano s lošom ekonomskom situacijom. Često ni novinari nemaju uvijek odgovarajuće sugovornike. Zbog toga neki prilozi koji se mogu vidjeti u medijima predstavljaju - zlostavljanje životinja.

Konačno, problem s kojim sam se ja suočila nakon povratka iz inozemstva je što sveučilišta u Hrvatskoj nemaju interes da razviju dobrobit životinja uz multidisciplinarni pristup na način kako je to u razvijenim zemljama svijeta. Na skali od jedan do 10 rekla bih da je Hrvatska za 3 ili 4.

Iako na snazi, Zakon o zaštiti životinja kod nas se baš i ne poštuje, pa primjerice Split uopće nema sklonište za napuštene životinje, udomljavanjem se bave tek volonteri udruga. Kako gledate na to?
- Zakon o zaštiti životinja propisuje određene stvari, ali nema za sve propisano kaznene odredbe. Split nema sklonište, a neki drugi gradovi u Hrvatskoj imaju premalena skloništa prema kapacitetu ili imaju šinteraje koji ne udovoljavaju pravilniku o skloništima. Skloništa koja postoje uglavnom primaju samo pse, dok su mačke i ostali ljubimci u potpunosti na skrbi udruga i u drugim gradovima. Smatram da bi gradovi trebali obilno financijski potpomagati udruge građana koje skrbe o napuštenim životinjama. Morate znati da udruge ne čine samo uslugu životinjama, nego i svim građanima jer su napuštene životinje i higijenski problem, dovoljno je da pogledamo neke veće gradove u susjednim državama. Za gradove, pa tako i Split, najisplativije je da udruge vode sklonište ili da grad ima svoje vlastito sklonište. Najskuplja opcija je plaćanje privatne tvrtke da brine o napuštenim životinjama. Mislim da Grad Split treba sjesti s udrugama za stol, doznati kolike su stvarne potrebe za zbrinjavanjem životinja i što prije osnovati sklonište.

Kako se kod nas provodi program kastracije i čipiranja i koliko je važan?
- Jako je važan! Kastracija pasa ljubimaca trebala bi biti prioritet svakome vlasniku, iako neki misle da nije prirodna. No, naši psi ljubimci nemaju mogućnosti za normalan ljubavni život. U tome ih ograničava naš način života. Zbog toga svaki pas koji nije kastriran pati i čezne za nečime što neće moći realizirati ako ima odgovornog vlasnika. A oni neodgovorni vlasnici koji ne kontroliraju razmnožavanje svojih ljubimaca krše zakon o zaštiti životinja, dovode do patnje napuštenih štenaca i uzrokuju materijalne troškove svim poreznim obveznicima koji moraju izdvajati dio sredstava za zbrinjavanje napuštenih životinja.

Kako to rješavaju u drugim zemljama?
- Program za mačke uhvati-kastriraj-vrati provodi se u Velikoj Britaniji još od 80-ih godina. Tamo je detaljan plan za ovakvo postupanje s uličnim mačkama razradio UFAW (Universities Federation for Animal Welfare) i do sada daje dobre rezultate. Razlog tome je što na nekom području na kome pronalaze hranu i sklonište mačke uvijek borave. Ako ih se truje, tada samo dolaze nove. S druge strane, ako se mačke kastrira i vrati, one zadržavaju svoje područje gdje žive i hrane se, ali se ne razmnožavaju. Ovaj program uključuje i zdravstveni pregled mačaka kod hvatanja, tako da se samo zdrave i kastrirane mačke vraćaju da žive samostalno. Također, ovakvim se programom propisuju hranilišta za mačke gdje građani mogu hraniti ulične mačke, a hranilišta održava veterinarska služba koja je nadležna za sklonište u gradu. Dakle, ovime se postiže smanjenje broja mačaka, zdravlje mačaka i urednost grada.

A kako je sa psima?
- Za pse se ovakav program pokazao manje uspješnim u gradovima jugoistočne Europe. No, kod nas brojnost pasa nije takva da bi se to trebalo provoditi. Mikročipiranje nije obavezno u svim europskim zemljama, ali se preporučuje. Ono ne služi samo tome da životinje ne budu napuštene, nego omogućuje da izgubljene ili ukradene životinje budu vraćene svojim vlasnicima.

tanja šimundić-bendić

Ozbiljna edukacija za rad sa životinjama

Irena Petak bavi se ponašanjem i dobrobiti životinja 19 godina. Nakon diplome iz biologije na zagrebačkom PMF-u, dodatno se educirala u Austriji, Irskoj, Njemačkoj, Italiji, Estoniji, Velikoj Britaniji, Češkoj i Nizozemskoj. Na Sveučilištu u Edinburgu magistrirala je primijenjenu etologiju i dobrobit životinja.

U Hrvatskoj radi kao savjetnica za ponašanje kućnih ljubimaca i surađuje s brojnim udrugama za zaštitu životinja, te drži predavanja za studente, ali i vlasnike životinja.
Predsjednica je Udruge za dobrobit i zaštitu životinja AWPA i voditelj je socijalizacije u Hrvatskoj udruzi za školovanje pasa vodiča i mobilitet. U radu se koristi isključivo znanstveno utemeljenim metodama učenja, bez fizičke prisile životinje i uz sudjelovanje obitelji u kojoj kućni ljubimac živi.


Splitske muke oko zbrinjavanja

Kako Split još uvijek nema sklonište za napuštene životinje, volonteri udruge “Sehaliah” na sto su muka kako zbrinuti ostavljene i nađene životinje.

- Snalazimo se kako znamo. Prema zakonu, trebali bismo te životinje slati u Šibenik. Drugi je problem što ljudi znaju udomiti psa samo jer im je “sladak”, a onda ga vrate nama jer nisu zadovoljni s njim. Pa nisu psi komad robe nego živo biće o kojem se treba brinuti! Zato preporučujem svima koji žele udomiti životinju da se malo raspitaju kod onog koji je drži kakva je, kakav joj je karakter i slično. I još nešto: roditelji često nabave djetetu ljubimca bez razmišljanja tko će se na koncu brinuti za njega. Treba znati da djeca mlađa od 10 godina uopće ne bi trebala šetati samostalno psa vani jer nisu dorasla tom zadatku - savjetuje Davorka Roje iz udruge “Sehaliah”.

Naslovnica Život