ŽivotDROBILICA SMUTNJE

'Najluđe je bilo kad su se dvije Splićanke ovdje zbog njega skoro potukle!': epizoda iz dućana pokazuje da je Orašar prava rock zvijezda, ali i da smo prilično izgubili busolu

Piše Marijana Klarić
living00

Dolazim jutros u omiljenu trgovinu u splitskom shopping centru, čijim dražima svaka čestita zaljubljenica u kućne dekoracije teško odolijeva, s jedinim ciljem - kupiti figuru Orašara.

Kćer večeras pleše u istoimenom baletu, prva je izvedba u ovosezonskom nizu, a pala je taman na Sv. Nikolu.

A u Orašara je, bože moj, infišala. 

Malo je radosti prošle godine donio buketić od bajadera s kojim smo je dočekali nakon izvedbe, taman je iste večeri otkrila da u Splitu u dućanima postoje prave (velike!) drvene figure Orašara.

"Dobro ste došli jutros, to će već popodne bit ludnica! A tek narednih dana..." - govori nam prodavačica trgovine u kojoj smo znali da će nas u staklenim vitrinama dočekati drveni vojnici svih vela, i u zelenoj i bijeloj i crvenoj odori, s drvenom crnom kapom, ali i crnom plišanom šubarom.

"Jedini je ovi, mama, pravi!", šapnula mi je prije neki dan, da ne uvrijedi prodavačice, pokazujući upravo toga s ruskom šubarom.

Ni ne sluteći da će večeras stići u njezine sretne ručice.

"Ajme, šta je to lani bilo, njih dvi su se potukle zamalo, zamalo! Popodne je ostao jedan jedini baš takav, a obe su ga gospođe htjele..." - priča nam prodavačica i sama u nevjerici.

Mislim se, dobro sam i prošla.

Ja bi svoga časnog vojnika vjerojatno odmah nečasno predala.

Od srama u što su se blagdani pretvorili.
 

Tko je taj Orašar?

Svi su poludjeli za orašarom. Ili velikim slovom - Orašarom, glavnim junakom baleta “Ščelkunčik” Petra Iljiča Čajkovskog, toliko da i oni koji se baš nikada nisu uputili do gradskog kazališta da bi kupili kartu i pogledali ‘najbožićniju’ kazališnu predstavu, trče u dućane u potrazi za popularnom figuricom.

Orašar ili na (jednostavni) hrvatski “drobilo za orahe” se toliko uvukao u prosinačko blagdansko vrijeme da se već danima po društvenim mrežama razmjenjuju informacije gdje ga valja kupiti, po kojoj cijeni i u kojoj veličini.

Znači da vam zaludu i najljepša okićena jelka u domu ako nemate figuru koja je, eto nekako marketinski, potrošački, medijski... postala simbol obilježavanja Božića.

A što je i tko je taj Orašar?

Najprije krenimo od velikog Čajkovskog. Nekada se na glazbenom predmetu u školi obavezno učilo o slavnom ruskom skladatelju, a inserti iz “Ščelkunčika” su bili neizbježan dio onog nastavnog dijela u kojem se glazba slušala. Ovaj balet je s vremenom postao najizvođenije i najpopularnije djelo Čajkovskog.

Temelji se na priči “Orašar i kralj miševa” s početka 19. stoljeća, koju je napisao njemački romantičar Ernst Theodor Wilhelm Hoffmann, a balet je kasnije napisan po narudžbi tadašnjeg direktora ruskih Carskih kazališta.

“Ščelkunčik”, ili po hrvatski “Orašar”, je prvi put izveden 19. prosinca 1892. godine. Davno!

A kako se pak širila slava baleta i figurice?

Zapravo je krenulo iz Njemačke, odakle je, uostalom, i autor priče “Orašar i kralj miševa”. Nijemci su drobilo za orahe gledali kao simbol sreće koji će otjerati zle duhove i štiti njihovu kuću. Sve do jednog momenta drobilo je bilo drobilo, dok nije postalo - samo figurica.

Ljudi u Njemačkoj, a brzo i u ostalim okolnim zemljama, imali su običaj drobilo poklanjati za ovakvih blagdanskih dana, pa kako je toga bilo sve više, neki pametni tadašnji poduzetnik, zapravo obrtnik iz nekog mjestašca u Saskoj, vidio je da se tu može zaraditi i počeo je “masovno” izrađivati figurice za drobljenje oraha.

Kažu Nijemci i danas da je taj obrtnik zapravo kriv za sve.

A ako vas baš zanima, zvao se Friedrich Wilhelm Füchtner.

I sve je to s drobilom bilo u europskim granicama do kraja 2. svjetskog rata. Koncem tog nesretnog vremena američki vojnici su se počeli vraćati svojim kućama i svidjelo im se drobilo i običaji oko njega, pa su potrpali koliko su mogli u svoju prtljagu i tako je figurica otputovala na plodno američko tlo.

Amerikancima se svidjelo drobilo više nego sva njihova dotadašnja pomagala za gnječenje tvrdih oraha. Povukla se tu i priča o ruskom baletu, pa je i “Ščelkunčik” zaplesao i na američkim kazališnim daskama.

E, od tada drobilo više nije drobilo već je to postala samo figurica i uvijek u liku kakvog strašnog vojnika.

I dalje je sve poznato. “Nutcraker” je preplivao ocean i vratio se i nama kao Orašar. Dakle, 127 godina od praizvedbe baleta u ruskom Carskom kazalištu, i upućeni i neupućeni žele svoj dom ukrasiti figuricom junaka iz baleta. Možete se vi i odupirati tom našem, ovdašnjem i najaktualnijem pomodarstvu, ali uzalud vam.

Iz gradskih izloga Orašar “se kesi”, stoji naoružan, šaren je da šareniji ne može... Privlači vas u svim kombinacijama boja, oružja, kapa, odore... i najradije biste cijelu tu vojsku iz izloga odnijeli doma. Sva sreća što je svaki dan sve skuplji, pa ćete se odlučiti možda... barem za jednog.

Olgica Ivić Grizelj

#ORAšAR#FIGURA ORAšAR#POTUKLE SE RADI ORAšARA