Zdravljementalna higijena

Kako na najbolji način reći nekome da bi trebao zatražiti psihijatrijsku pomoć: splitski stručnjaci savjetuju kako načeti tu delikatnu temu, osobito ako nam je osoba bliska i jako pati

Piše Tea Sumić Miletić
shutterstock_551135854

''Aj' se ličit!", koliko ste ovo puta poručili nekome u jeku svađe? Neš' ti, preleti vam preko usta kao svaka druga uvreda kojom protivnika želite diskreditirati. Sasvim je druga priča nekome do koga nam je iskreno stalo poručiti da zbog psihičkih problema potraži stručnu pomoć.

Gledati dragu osobu kako se muči i pati nije nimalo lako, a često nije ni puno lakše započeti razgovor o tako društveno stigmatiziranoj temi.

Podsjetimo, prije koji tjedan ova se tema našla u središtu hrvatske pozornosti nakon što je u jednom domaćem televizijskom talent showu članica žirija Maja Šuput jednom od natjecatelja mrtva-hladna rekla: "Ne znam je li ovo sad doza genijalnosti koju ne razumijem ili ti ozbiljno trebaš razmisliti o nekim lijekovima. Ovo što si ti izveo je toliko suludo da ja uopće ne znam kako da te doživim. Ovo je psihijatrija..."

Njezin potez izazvao je osudu javnosti, društvene mreže užarile su se od kritika na račun pjevačice, koja je, kako su mnogi primijetili, bez ikakva pokrića sebi uzela za pravo dijeliti psihijatrijske savjete.

Znakovi za uzbunu

Ovaj ekstremni slučaj dobra je ilustracija vrlo lošeg načina za preporučiti nekome da potraži stručnu pomoć, no ostaje pitanje kako nekome, osobito ako se radi o nekome bliskom, na pravi način reći da bi možda trebao porazgovarati s psihijatrom ili psihologom.

Ono što bi nas trebalo potaknuti na takav razgovor su, objasnila nam je ugledna umirovljena splitska psihologinja, dugotrajno loše raspoloženje, zatvaranje u sebe, tuga, ali i agresija, jer je nasilno i, kako ga često tumačimo, bezobrazno ponašanje, posebno kod djece i adolescenata, zapravo znak potisnutog dubokog nezadovoljstva i neka vrsta poziva u pomoć.

Njezina kolegica Tina Brzić primjećuje kako su česti razlozi dolaska na psihoterapiju anksioznost i panični napadaji, depresivna raspoloženja, ali i potreba za razgovorom u prijelomnim životnim trenutcima u kojima dolazi do dubokog preispitivanja.

– O odlasku na psihoterapiju najčešće promišljaju osobe s dugotrajnijim poteškoćama ili simptomima koje nisu u mogućnosti same riješiti te one koje primijete učestale obrasce ponašanja koji se ponavljaju, a shvaćaju da im ne pogoduju. Česti razlozi dolaska na psihoterapiju su anksioznosti i sve učestaliji panični napadaji koji se manifestiraju kao sindrom uslijed suzbijanja emocija.

Drugačiji uvid

Nadalje, na psihoterapiju se odlučuju i osobe s depresivnim raspoloženjima, a nije rijedak ni slučaj osoba srednje zrele dobi koji preispituju vlastite živote te se ponovno nalaze na mjestu postavljanja novih prioriteta i traganja za novim identitetom u novonastalim životnim razdobljima i okolnostima.

Većina takvih klijenata samoinicijativno dolazi na terapiju nakon što osvijeste kako ne mogu sami izići iz nastale problematike te im je potreban drukčiji uvid u vlastito stanje. Ponekad je razgovor s prijateljem i podrška iz okoline dovoljna, no kada to nije slučaj, potrebna je stručna pomoć – poručuje psihologinja Brzić.

Ističe i kako bi briga o mentalnoj higijeni trebala bi biti jednako važna kao što je briga o tijelu, a jedan od načina njezina održavanja je razgovor sa stručnom osobom u vidu savjetovanja ili psihoterapije.

Kazala nam je i da joj većina klijenata dolazi nakon što sami osvijeste kako ne mogu naći izlaz ili im zatreba drukčiji uvid u problem, no dio ih se na taj potez odvaži nakon otvorenog razgovora s obitelji i prijateljima. Teži slučajevi značajnijih patoloških odstupanja u psihoterapiju se uključuju na nagovor obitelji ili nadležnog psihijatra.

Za ulazak u psihoterapijski odnos s terapeutom, naglasila je, potrebne su osobna odluka i inicijativa za preuzimanje odgovornosti, ali i da klijent i terapeut "kliknu".

Obrasci ponašanja

– Ništa se ne može postići na silu, niti itko drugi može proživjeti i riješiti osobne prepreke osim samog aktera. Prije dolaska na psihoterapiju osoba mora biti upoznata kako je psihoterapijski rad zahtjevan i često neugodan jer smo kao ljudi bića navika i opiremo se nepoznatome, makar novo bilo bolje za nas. Nitko ne želi mijenjati ono čime je zadovoljan, tako je i polazak na psihoterapiju uglavnom potenciran nekakvim nezadovoljstvom iz čega uvijek potiče impuls za vlastitom promjenom ili promjenom okoline u kojoj živimo – smatra Brzić.

Objašnjava kako je cilj geštalt terapije, kojom se ona bavi, detektirati i osvijestiti sve one ranije razvijene obrasce ponašanja koji nas danas ometaju, a dosegnuli su gotovo razinu automatiziranosti te naučiti kako, umjesto nesvjesne reakcije, napraviti svjestan izbor.

No, što kad osoba kojoj želimo pomoći odbije sugestiju za obraćanjem psihologu ili psihijatru? To onoga koji sugerira odlazak na terapiju ne bi smjelo obeshrabriti jer svi smo mi, kako kaže psihologinja Brzić, socijalna bića i volimo osjećati pripadnost nekom krugu ljudi, a upravo tu činjenicu navode njezini američki kolege kao jedan od aduta na koje treba zaigrati u ovakvoj situaciji.

"Naglasite koliko vam je važan vaš odnos i koliko bi on mogao biti bolji kad bi se zatražila stručna pomoć, no nemojte postavljati ultimatume ni stavljati naglasak na vaše razloge za njihov odlazak na terapiju", jedan je od niza savjeta koji se na ovu temu mogu naći na stranicama brojnih tamošnjih udruženja psihoterapeuta.

Slomljena noga

Američki psiholozi Christina Iglesia i Carla Marie Manly ističu važnost odabira pravih riječi te predlažu da se razgovor započne formulacijom poput "predlažem ti terapiju jer mi je stalo do tebe i vidim da ti je teško" ili "imaš svu moju podršku, ali nisam dovoljno stručan pa ti preporučujem da posjetiš tog-i-tog terapeuta".

Njihova kolegica Catherine Jackson navodi da je važno objasniti kako problem neće sam od sebe nestati.

"Pitajte tu osobu bi li isto tako ignorirala slomljenu nogu. Naravno da ne bi. Treba otići k liječniku i imati povjerenja u njega, isto kao što bi postupila da joj je noga slomljena", poručila je nedavno u razgovoru za jedan američki tjednik.

Razgovor bi trebalo načeti obzirno i suosjećajno, "u četiri oka", kratko nakon što je problem iskrsnuo, ali ne usred rasprave o njemu. Pri tome bi trebalo imati na umu rizik da bi se onaj kome se sugerira posjet psihologu ili psihijatru mogao uvrijediti i burno reagirati, osobito ako pogrešno protumači motiv s kojim ga se upućuje da potraži pomoć, pa bi se pokušaj da mu se pomogne mogao shvatiti kao kritika, taktika, pa čak i prijetnja.

Pozitivan ishod razgovora, savjetuju psiholozi, može se pokušati osigurati mirnim okruženjem, blagim tonom i strpljenjem te znanjem o metodama koje psihoterapeuti koriste.

Odbijanje i strah

Treba uzeti u obzir i kako se iza odbijanja može kriti strah od odlaska k psihoterapeutu pa se preporučuje ponuditi se kao pratnja. Korisnim se pokazalo, navode stručnjaci, navođenje slučajeva uspješno provedene psihoterapije, osobito ako je riječ o nekome koga osoba koju se pokušava nagovoriti poznaje.

– Kad ljudi prolaze kroz teško životno razdoblje, često misle da stvari više nikad neće krenuti nabolje. U takvim situacijama ih pozitivni primjeri u kojima je netko uspješno prebrodio krizu uz stručnu pomoć mogu "smekšati" prema ideji da je i sami zatraže – savjetuje američki psiholog Matt Smith.

#DEPRESIJA#TJESKOBA#PSIHOTERAPIJA#TINA BRZIć#STRUčNA POMOć