Mozaik Showbizz

STIŽE U ZAGREB

'Glavni kirurg u Dubrovniku me najprije tri puta udario po dupetu!': Lepa Brena je o svemu pričala našem novinaru; Otkrila mu je na koga misli kada pjeva 'Jugoslavenku'

STIŽE U ZAGREB

S godinama sam doživjela mnoge predrasude pa tako i diskriminaciju samo zato jer sam žena. Čak su mi uskraćene i nagrade. Kod nas je uvriježeno pravilo da ne možete biti lijepi, uspješni i pametni. Uvijek je teško kada vas omalovažavaju

Fahreta Jahić Živojinović, alias Lepa Brena (59), pjevanjem se počela baviti još u ranom djetinjstvu iako nikad nije mogla ni zamisliti da će od toga živjeti, proputovati gotovo cijeli svijet i postati jedna od najpopularnijih pjevačica Balkana s najvećim glazbenim tiražama u povijesti na ovom području.

Prošle je godine koncertom u beogradskoj Štark Areni proslavila velikih 35 godina uspješne karijere, a pravi se spektakl sprema 14. i 15. prosinca, kada će Zagrebu i hrvatskoj publici pokloniti noć za pamćenje.

Planirate li nakon Zagreba i Split uskoro razveseliti koncertom?

Poslije Zagreba planiramo ostale koncerte u dogovoru sa Star produkcijom. U Splitu nisam nastupala zaista dugo, posljednje koncerte, njih četiri, održali smo na Gripama, što mi je ostalo u fantastičnom sjećanju.

Imali smo dva dana po dva nastupa.

Ne skrivate kako su vam počeci bili itekako teški, o čemu ste pričali i u nedavno emitiranom dokumentarcu o vašem životu?

Moram vam reći da sam imala sasvim drukčiji plan, ali sudbina ili neka druga životna sila odlučila je da će biti drukčije. Izgleda da sam se rodila spremna za sve uspone i padove. Pričala sam često da nisam voljela što su me prozvali Lepa Brena.

Te 1982. godine, kada smo “Slatki greh” i ja snimili album “Čačak, Čačak”, pjevali smo na popularnoj Hit paradi. Otišla sam u Brčko da s mamom Ifetom sašijem kostim prilično otvorenog topa.

Ušili smo perlice u kosi, uspjela sam kupiti i ručno izrađene sandale kod Kralja u Beogradu. Taj mi je trenutak bio prijeloman, jer jednom kad se naviknete na udobnu obuću, težite joj čitavog života.

Međutim što se dogodilo? Redatelj Hit parade izbacio je snimku mog nastupa i dao je legendarnom Minimaksu da se malo poigra mojim nastupom.

Jedne nedjelje, dok sam ručala, čula sam ga kako na televiziji najavljuje djevojku Lepu Brenu koja kad pjeva – ruše se zgrade i događa se potres. Pomislila sam da mi je netko ukrao identitet jer sam bila samo Brena, no od toga dana sam postala i Lepa.

Nije bilo lako! S godinama sam doživjela mnoge predrasude pa tako i diskriminaciju samo zato jer sam žena. Čak su mi uskraćene i nagrade. Kod nas je uvriježeno pravilo da ne možete biti lijepi, uspješni i pametni.

Uvijek je teško kada vas omalovažavaju. Naravno da je nekima smetala i moja plava kosa, kao i to što pjevam narodnu muziku. Nevjerojatno mi je da još postoje oni koji ne shvaćaju da izvodim i pop i folk. Nikad nisam bila djevojka i žena koja odustaje!

Najteže je bilo kada se raspala Jugoslavija, pa kad mi je 1993. umro menadžer Raka Đokić. Godinu prije Boba je povrijedio kralježnicu, a ja polomila nogu. Život mi je obilježila i otmica sina Stefana 2000. godine.

Mnogi sa sjetom i danas slušaju vaš veliki hit “Jugoslovenka”...

Većina ljudi na Balkanu je nostalgična. Kada govorim o Jugoslaviji ne govorim ni o kakvoj političkoj tvorevini, pjevala sam o njoj kao zemlji u kojoj živimo.

Što više vremena prolazi, mislim da je publika koja dolazi na moje koncerte nostalgična u smislu dobrosusjedskih odnosa i komunikacije jer smo geografski, kulturološki pa i ekonomski usmjereni jedni na druge.

Kada pjevam “Jugoslovenku” pomislim na sve ljude koji žive na Balkanu, to je pjesma posvećena prijateljstvu između naroda, neovisno koje su religije, boje kože i spola.


Ako se jedna Europa udružila, zbližila i napravila ekonomsku strategiju opstanka mislim da se to treba dogoditi i na prostoru koji se nekad zvao Jugoslavija.

Drago mi je da su žene sve više prisutne u društvu i politici, cijenim žensku pamet i žrtvu za svoju obitelj.

U doba najveće popularnosti snimili ste serijal filmova “Hajde da se volimo”. Sjećate li se neke anegdote?

Na otoku Lopud preko puta Dubrovnika snimali smo drugi dio filma i svaki dan ustajali u šest. Jedno sam jutro kasnila i brzo silazila niz stepenice, a kako sam bila u visokim štiklama, odlomile su mi se, a ja pala baš na onaj dio tijela koji gubi časno ime.

Potom sam osjetila bol u bedrima i shvatila da mi se štikla zabola u meso blizu kuka. Izvadila sam je i uspjela doći do ekipe.

Hitno su me gliserom prevezli u dubrovačku bolnicu. Možete zamisliti scenu kako dolazim na kirurgiju u kupaćem kostimu zaogrnuta ogrtačem i s krvavom ranom na bedrima.

Kad je stigao glavni kirurg rekao mi je: “O, dobro došla Lepa Breno, da vidimo kakav to problem imate?” Dobila sam cjepivo protiv tetanusa i onda je krenulo šivanje.

Međutim prije toga me tri puta udario po dupetu i rekao da će sve biti kao bombon (smijeh). Snimanje smo nastavili nakon dva dana, a ova mi je scena iz bolnice i danas presmiješna i simpatična.

Umalo ste otišli na Euroviziju s pjesmom “Sitnije, Cile, sitnije”. Pratite li još uvijek to glazbeno natjecanje?

Te 1983. Kornelije Bata Kovač napravio je nešto potpuno drugačije, pop folk kakav je zaživio u svijetu, nešto slično Stingovom hitu “Desert Rose”.

 

Kada se pojavio Danijel Popović s pjesmom “Džuli” srce mi je zaigralo, iako mi je bio najveća konkurencija. Plakala sam skupa sa svojim “Slatkim grehom” jer smo se nadali pobjedi.

Volim gledati Euroviziju, još sam kao dijete pratila sve velike glazbene i sportske manifestacije. Nisam propuštala mečeve Mate Parlova i Marijana Beneša, Splitski i Opatijski festival, Ilidžu...

Osim Marije Šerifović, Željka Joksimovića i Harija Varešanovića, posljednjih godina ne pamtim nekog glazbenika s ovih prostora da je ostavio trag na Euroviziji.

Hoćete li na neki koncert opet doći helikopterom?

Ove su me godine u Trebinju na taj način doveli iza pozornice. Ta je priča počela 1989. mojim slijetanjem na stadion Vasil Levski u Sofiji, helikopterom svrgnutog predsjednika Todora Živkova, koji mi je tada bio kao dnevni boravak.

Na toj sam turneji spavala u vilama bugarskog premijera, helikopterom bi me vozili na nastupe i opet vraćali u vile. Stvarno je bilo jednostavnije nego da se ide automobilom.

Potom sam 1995. helikopterom sletjela na Tašmajdan u Beogradu, spustili su me u kavezu na binu. Sva ta slijetanja postala su legendarna.

Kako ste se nosili s gubitkom roditelja?

Svaka bol je drukčija. Ovo je onaj trenutak kada ste u naponu životne snage i mislite da možete nositi svijet na rukama, a dogodi se da izgubite nekog tko vas je rodio, njegovao, dao krila, nahranio vas svojom ljubavlju. Ta vam bol napravi jednu veliku prazninu i uvijek se kajete što svojim roditeljima niste dali još više jer ste putovali i radili.

A roditelji, barem moji, nikada ništa nisu tražili od mene. Bili su mi najiskreniji prijatelji, veliki blagoslov. Tuga zbog njihova fizičkog odlaska i što ih ne mogu više zagrliti i vidjeti radost u njihovim očima, polako se zamjenjuje nekim lijepim uspomenama pa na kraju shvatite da ste vi zapravo njihova produžena ruka.

Po čemu pamtite djetinjstvo u Tuzli?

Njegovala se ta hijerarhija da se poštuje otac. Mudrost moje majke je nešto što se prenijelo na sve nas, brata Faruka koji živi u Novom Sadu i sestru Faketu u Kanadi.

Mama je uvijek bila oštrija, puno smo razgovarali, stalno mi je govorila da budem pametna i ne radim gluposti. Učila me kako da kuham, pravim zimnicu, pletem, šijem, čak sam znala okrečiti zidove i vesti Vilerove goblene.

Dan nam je počinjao mirisom kave i doručka. Više sam bila s dječacima. Igrali smo ganje, žmurke, limun i naranču, preplivavali Savu... U srednjoj sam školi izlazila do ponoći. Nikada mi neće biti jasno zašto se sada izlazi do šest ujutro.

Doima se da vas slava uopće nije promijenila.

Moja svakodnevica je kao i kod svake druge žene. Volim ići na tržnicu kupiti mirisne rajčice, svježu, domaću, organsku hranu. Družiti se s prijateljicama, čitati knjige, gledati filmove, šetati. Tu su joga i meditacija. Idem spavati rano i budim se rano jer onda imam dobru energiju.

Šoping me uopće ne veseli, što kupim za dva sata koliko mogu izdržati u dućanima – kupila sam. Ne znam zašto bi me slava promijenila? Doživljavam je kao iCloud, prolazna je, pogotovo ako niste aktivni u poslu.

U nedavnoj emisiji Paparazzo lov na Pinku novinarska ekipa pratila vas je u stopu i došla do zaključka kako ne vozite luksuzan automobil. Štoviše, da vaša snaha Aleksandra ima skuplji. Novac vam nije toliko važan?

Zaista nisam opterećena da na tržnicu ili kod doktora idem luksuznim automobilom u pratnji vozača. Često vozim sama. Također uopće se ne šminkam i sasvim mi je svejedno hoće li me netko slikati. Iako imamo mnogo automobila, kad idem u grad uzmem onaj koji je najmanje atraktivan i privlačan.

Kad pogledam Billa Gatesa mislim kako bogati ljudi ne prezentiraju sebe skupim satovima, odjećom ili automobilima, već svojim znanjem i radom. Ako takav čovjek može biti običan i jednostavan, onda i sama, koja sam zrno u pijesku u odnosu na njega, prihvaćam da se ponašam jednako.

Kada sam na sceni postajem Lepa Brena, a u svim drugim stvarima sam jedna obična žena, majka, supruga, sestra, prijateljica i dobra susjeda. Ako nemate empatiju prema ljudima, ne možete biti dobar čovjek.

Što vam ljudi na ulici najčešće kažu?

Evo Brena! (smijeh). I to se nije promijenilo zadnjih 38 godina. Čak ponekad kažu: “Evo je, Lepa Brena.”

Vaš brak s Bobom Živojinovićem slovi za jedan od najskladnijih na estradi. Otkrijte nam tajnu te velike dugogodišnje ljubavi.

Prvih deset godina prognoze su bile fifty-fifty. Pisalo se svake godine kako se razvodimo, o raznim skandalima... Zahvaljujući toj novinarskoj mašti stalno smo bili u središtu javnosti. A sada poslije toliko godina govore da smo najskladniji par. Tajna je u tome što smo Boba i ja za to da svaki brak mora biti iz ljubavi, ona se mora njegovati i zalijevati kao cvijet.

Muškarac ženi i žena muškarcu trebaju biti podrška. Brak nije zatvor!

Jesu li vaši roditelji voljeli Bobu?

Ispričat ću vam jednu situaciju vezanu uz mog oca Abida koji se brinuo što sam toliko radila i plašio da se nikad neću udati. Na neki je način bio i blizu istine jer nisam žurila s udajom. Razmišljala sam, ako se desi desi, tu se ne može ništa na silu i bez ljubavi.

Kad me tata pitao imam li kakvog momka i čime se bavi - imala sam tada 27 godina - kao iz topa sam odgovorila da igra tenis! A on će na to: Auuuuu, ti pjevaš, on igra tenis, od čega vi mislite živjeti?

Kada su ga roditelji upoznali, jako su ga zavoljeli, cijenili i poštovali. Prvi su shvatili što znači imati u obitelji nekoga tko se bavi sportom.

Je li vam žao što niste imali kćer?

Zapravo sam to znala odavno jer se ostvarilo proročanstvo babe Vange kod koje sam otišla 1989. uoči čuvenog koncerta u Sofiji, gdje me došlo gledati 120 tisuća ljudi.

Opisala mi je tada čitav moj budući život, što ću raditi i čime se baviti. Kao i to da ću imati samo sinove jer je to moja sudbina. I stvarno je tako bilo! Nije mi žao što nemam kćerku jer ću imati tri snahe. Sretna sam zbog Aleksandre i doživljavam je kao svoju, predivna je mlada žena i majka.

Toliko svojih osobina prepoznajem kod nje. Broj ostalih ženskih članova polako se povećava u našu korist. Radosni smo zbog unuka koji nam predstavlja jednu novu životnu snagu. Iskreno se nadam da će naši Živojinovići imati i djevojčicu kojoj ćemo raditi mašnice i kikice. Malo za promjenu, da ne kupujemo samo mušku garderobu.

Nedavno mi je u intervjuu vaš sin Stefan rekao kako ste odlična kuharica. Koji su Brenini specijaliteti?

Iskreno, nisam nikakva vrsna kuharica. Znam praviti najobičnija domaća jela. Ali sam dobar organizator u smislu da se kupi, nabavi i dostavi. Volim negdje otići pa da mi se jelo lijepo servira, dostavi kući ili kad mi naša domaćica skuha nešto lako i domaće.

Radim dobar tatarski biftek, prijateljica Kata i ja smo tu postale ozbiljan tandem. Sinovi su više naučili o kuhanju od Bobe nego od mene. Svaki se put radujemo kada nam on sprema, ali to više nije tako često.

Pročitao sam da ste u šest mjeseci skinuli impresivnih 17 kilograma. Kako to da ste odlučili smršavjeti?

Daleke 1982. bila sam na velikoj prekretnici. Studirala sam turizam u Beogradu i živjela kod jedne obitelji. Negdje u to vrijeme dogodio se uspjeh sa “Slatkim grehom”, napustila sam fakultet i odlučila da želim smršavjeti. Ali pazite sad, lako je skinuti 16-17 kilograma kad imate 20 godina.


Danas mi je teže skinuti dva kilograma nego onda 16! Nisam za to da čovjek živi bez sitnih malih poroka, ali svako pretjerivanje je štetno.

Nije realno da više brige vodimo o automobilima, a zapostavljamo zdravlje. Cijeli život pazim što jedem i ne bojim se starenja.

Smatrate li se seks-simbolom?

Ta priča može funkcionirati dok ste jako mladi. U mojim godinama važnije mi je da sam kompletna osoba. Što sam rodila zdravu, dobru, lijepu i pametnu djecu. Napravila sve što sam mogla u svom poslu. Seks-simbol sam bila onda kada je to trebalo.

Danas sam ono što želim, slobodna i sretna žena, svjesna sebe i svojih godina. Nadam se da neću raditi toliko intenzivno i da ću za desetak godina odgajati pet-šest unučića, pomagati sinovima i snahama u njihovu čuvanju. 

 

Naslovnica Showbizz